"Volim da se zalim vise nego leba da jedem" bi mogao da se proglasi za nacionalni moto...
Secam se kad sam prvi put dosla u Italiju kako su mi neki nasi sa malo duzim "stazom" tamo non stop kukali: te kako je sve prljavo, kako su Italijani nezreli, kako ne znaju da se zabavljaju (tek to mi nije bilo jasno, gde to ima da se nauci "umece zabavljanja kao univerzalna kategorija" :? , pa valjda se svako zabavlja na sebi svojstven nacin), te ne jedu nista osim paste :shock:, etc, etc... Vidim ovde ista prica za Spaniju... Neverovatno!
Prosto mi nije jasno sta neki ljudi ocekuju kada izadju iz "nebeske"
Srbije. Da sve bude kao "kod kuce" i jos plus otvoris slavinu, pare lipte a ti dignes sve cetiri u vis... Kao da te u Srbiji kad otvoris vrata presrecu samo ljubazni i predusretljivi ljudi, pocevsi od prvog komsije, predsednika kucnog saveta, prodavacice u supermarketu, sluzbenice na salteru u posti, sekretarice na salteru fakulteta, sefa u kancelariji, gorilu na ulazu u neki klub... Svi se oni prosto polomise da ti pomognu i ugode... Glede zabavljanja, izadjes negde i svima se svidja ista muzika i sportovi kao tebi, navijaju za iste klubove, svi se jebu na tebi uzbudljiv nacin... Pa to nema nigde na planeti Zemlji a ne u Spaniji ili (khm) Srbiji. Ko je to imao (dobio) na tanjiru a da nije TRAZIO, je fenomen i trebalo bi ga/je primorati da deli svoju srecnu zvezdu dodirom.
Osobe koje nam odgovaraju ne padaju sa neba za dva dana nego se traze, pa kad se sretnu onda se neguju i odrzavaju. Zato prijateljstvo toliko i vredi jer se ne nalazi lako u prvom baru ili diskoteci gde izadjes. Gvirni malo iz tog povrsnog sveta, otidji do neke biblioteke, uclani se u neki rekreativni ili sportski klub, upisi neki kurs (jezik, crtanje, fan club, sta vec...), uclani se u neko Udruzenje Gradjana, lobiraj za neku stvar do koje ti je stalo... Nikad mi nece biti jasno kako pored toliko brda nacina da se ljudi upoznaju na smislenijim mestima neki i dalje "love" iskljucivo po
entertainment establismentima
Ne kazem da se tamo ne mogu naci zanimljivi ljudi, ali ako posle x meseci neko ne uspeva da nadje drustvo (pod uslovom da nema jezicke barijere... mada kad malo bolje razmislim ni to ne mora da bude preprepreka - moj bivsi cimer Irac je imao sjajnog ortaka Poljaka i non stop su visili zajedno, s tim da je Irac pricao samo engleski a Poljak samo poljski
- ne pitajte me kako :shock: ).
Elem, ako posle x meseci neko ne uspeva da nadje sebi pogodno drustvo problem je ili u subjektivnim slabostima (tj. sa njegovim/njenim kriterijumima nesto nije u redu) ili u objektivnim okolnostima (tj. lokacije gde ga trazi nisu odgovarajuce. Zakljucak je valjda jasan...
Nema idealne drzave/regiona/grada na svetu vec samo onih koje nam odgovaraju u vecoj ili manjoj meri. Pa kad odvagas pro i kontra odlucis ili da ostanes tu gde si i eventualno doprineses da se nesto od onoga sto ti ne odgovara promeni, ili put pod noge i trazi mesto gde mislis da ce ti biti bolje...
Da nije lako ni jednostavno ziveti ni u Italiji ni u Spaniji (a jos manje u Srbiji), nije. Ko je pak rekao da ce zivot biti lak (jes' da su meni na casovima marksizma pricali da kad se ukinu klase teci ce med i mleko
... na svu srecu prestala sam da verujem u bajke na vreme) i jednostavan? Kapitalizam: trazili ste gledajte... Nije lako ni dobiti dozvolu za rad, ni naci posao, ni dobar stan isto kao sto nije lako naci prijatelje. Moras da napregnes mozak, zagrejes stolicu, izlizes tabane, uprljas ruke i zamoris oci (zavisno od toga sta radis) da bi ista postigao. Od zalbe i kuknjave nikakve vajde.
Za one od nas koji nemaju "ujku u Americi" ostaje da (se) prihvatimo kamena pa uz brdo...
Lepo je rekao Kami: "il faut imaginer Sisyphe heureux"...
Pozdrav,
DD