Ja da sam u situaciji da imam dobru platu, ne bih imala ništa protiv da mi muž sedi kući i brine o nekim drugim stvarima ili nekoj teoretskoj deci, na primer, dok sam na poslu... Ima to mnogo pozitivnih strana. Kad bih se vratila kući on bi bio tu i ne bi nam se mimoilazile smene, najmanji problem je ko će skuvati i oprati.
Problem je u tome što konstantno blejanje u kući nije zdravo za psihu te bi on morao da se okrene drugarima, kladionicama, igricama, internetu, po izboru..... možda čak i švalerki (mada bih ja tu imala veće šanse s obzirom na to da se krećem), a to ume da bude iritantno kada pređe određenu meru.
Ne bih imala ništa protiv da jedno radi part time, takođe. To je možda i idealno rešenje. Negde sam zaključila u poslednje vreme da je ovakav raspored radnog vremena (prva, druga, treća, međusmena) poguban po porodicu i da je upravo to ono što je dovelo do udaljavanja ljudi jednih od drugih. Takozvanog "otuđenja" (što mrzim ovaj izraz).
Sve ovo ostalo su izgovori i propratni efekti. Par treba da provodi što više vremena zajedno, to je valjda i poenta zajedničkog života. Možda pomalo guši s vremena na vreme ali to je mala cena koja se plaća za podršku i razumevanje.