Jedno naizgled jednostavno pitanje: kakvo je vaše shvatanje - zašto je čovek čak i pod pretpostavkom posedovanja svih osobina samostalnosti, zrelosti, snalažljivosti, pa i opšteg uspeha u svim poljima života ipak suštinski socijalno biće tj. jednostavno ne bi mogao normalno da funkcioniše bez ljudi, komunikacije sa njima, pružanja emocija i svakako uzvraćanja pažnje i emocija od strane tih drugih ljudi?
Da li se ta neophodna socijalnost u čoveku nekada u budućnosti može ipak prevazići i učiniti čoveka potpuno nezavisnim bićem ili je socijalnost ipak negde duboko usađena u psihu svakog čoveka i kao njegov deo se ne može izbrisati?
Tvoje pitanje je jako složeno, jer sadrži sledeće implikacije i pojmove koje treba razlučiti:
1.Čovek ne može da izgradi osobine koje si naveo bez drugih, bez socijalnog okruženja
2.Ne postoje polja u životu na koja drugi ljudi nemaju uticaja
3.socijalne potrebe su urodjene
4....ali mogu da budu sublimirane drugim potrebama, kao što je to npr.slučaj kod osoba kao što su pustinjaci, askete, monasi, umetnici u trenutku stvaranja itd
5.postoje ljudi koji imaju patološki odnos prema socijalnoj sredini, npr.sociopate, autistične osobe itd, dakle to je nešto što ne funkcioniše kako treba
6.introvertnost/ekstravertnost su osobine po kojima se ljudi medjusobno razlikuju u velikoj meri i ono što je za nekoga socijalno lišavanje, drugome je užitak
7.samica u zatvoru je najteža zatvorska kazna jer predstavlja lišavanje osobe bilo kakvog kontakta sa ostalim ljudskim bićima, pa ipak, neki uspevaju da ostanu normalni,tj.da je prevazidju...
8.Ako iz verskih pobuda čovek odluči da "opšti u samoći s Bogom", mi, hrišćani, bismo ga pitali:šta će mu to bogopoznanje, ako nema potrebe da je primeni na drugima?U ostalom, Trojedini Bog hrišćana je definisan SOCIJALNIM ULOGAMA - Otac, Sin...Zašto?Zbog toga što LJUBAV ne može da se pokaže bez odnosa prema drugome...
Dakle, sve u svemu, socijalnost je:urodjena, zdrava, potrebna i neophodna.