Snovi

I ovde

I ovde, na ničijoj zemlji,
ulaziš mi u san kao u dvore
koje si napustio tek juče.
Ulaziš kroz zatvorene kapije
i kroz pore,
kao da si od moga sna u dugom putu
pogubio ključe.

Ulaziš u zaključane prostore
sluha i vida,
provućes se ispod očnih kapaka
kao mesečeva zraka,
kao lopov preskočiš
snu preko zida.

U zemlju ničiju
sklizneš po jave i nejave samom šavu,
probudiš ponoć uspavanu,
suza ukapaš u kladence,
negde digneš,
negde spustiš bolu branu,
i tek te jutro odnese na svom splavu.
 
Lepo je kad čovek ima nade,
a ja nemam snage da se nadam,
u ovoj noći
koje se čak i aveti plaše.
A ljubavi najmanje...
Jer ljubav hoće Sunce,
oblake i plavo nebo,
a pored toga još i veliko srce,
koje ja izgleda više nemam,
nemam,
jer je uzeto i nije vraćeno.....
 
Ako ti kažem
da te volim još
hoće li anđeli znati naći
tvoj put,
ako te zagrlim
nežno
najnežnije
hoće li ptice krenuti
na moj znak...

Noćas umiru stare ljubavi
ćuti slomljeno srce
ćutimo mi,
osećaš li
osećas li kako boli
noćas umiru stare ljubavi...

Ako te poljubim
tiho,
tiho k'o san
hoćes li ostati
sa mnom
još jedan dan...

Noćas umiru stare ljubavi...
 
****************************************************

"Mozda je tako moralo biti,
Mozda sam krivac ja,
Mozda su tako drugi htjeli,
a mozda i ti sama!
Neka te sreca,
kroz zivot prati,
da nikada ne znas
sta su to boli.
A ovi stihovi neka te sjete
na mladica koji te jos
uvjek ''VOLI'' ..."


love37-1.gif
 
Suočenje

Vjetar u broju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godišnjih doba od bonog proljeća do proljeća
bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeća hodimo za
suncem visokim kroz kamenje i šume ledenog gorja onog

S morom na grudima sa zorom u zjenama srljamo
slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u toploj mahovini tla
i žutom žižku hljeba

Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče korake na rubu
ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na zdušno one se
ravnodušno objave
Imenujemo pitamo bilje žarke ptice pitamo zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice zagledamo ljude
Predjele beskonačnog obzorja molimo da se iz hladnog besćutja
probude

Ronimo tajno tamnom maticom dana od juče
Omamljeni neizvjesnošću kraticom po dnevu ovom se skitamo
Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće
Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo biće

A samo u snu znamo za ono zlatno lišće

Tražimo vrijeme a ono za nas kao i da ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom
Pa hajde da ti se s tim cvijetom šutnje uputimo
U slutnji jednoj na iskonosku šutnju da i mi zašutimo
Skrhani konačno slomljeni u zemlji ovoj zelenoj grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj udomljeni

Da uputismo se strasno u zagrljaj sa svojim slatkim jadom
Kad sastati se nikad nećemo sa nade svoje svojim gradom

Da više nikakav glas se ini u tišini iskonskoj ne čuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meni -
Čisto od vatre stare teško od novog smisla

Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno-
Do zvijezda neka
Odjekuje
 
Ponesi me

Vjetar mi miluje lice i sve joj moje misli nosi
i uvijek kad zatvorim oci
ja opet vidim joj vjetar u kosi

Dok more se pjeni, pred snagom tvojom
i valovi se razbijaju o stine
zovem te, a ti me nosis
nosis me


Ponesi me da sretnem je opet
mozda ni ona nema sna
dok ide putem kojim nosis me ti
u njenom srcu mi dusa pociva

Kad dotaknem je, da ruke nam se spoje
i da tuga nestane
u zagrljaju da ostanemo vjecno
i dok je ljubim da postanemo jedno

I. Sikiric
 
SANJAO SAM

Sanjao sam da me vodiš
po blistavoj bijeloj stazi,
posred polja zelenoga,
prema brda plavetnilu,
prema plavim bregovima,
spokojnoga jednog jutra.


Držao sam tvoju ruku,
tvoju ruku, drugarice,
tvoj glas krotki osjecao,
poput glasa novog zvona,
jednog zvona djevicanskog
u proljetnoj blagoj zori,
Tvoja ruka, glas tvoj u snu,
kako li su bili stvarni! . . .

Živi, nado: tko bi znao
što sve crna zemlja guta!
 
Te noći kad me stignu potjere. ***** sudbine. I kada
uđem. Iza ovoga Kao kod rodbine. Kao zvijezda
padalica. K'o neki lijepi kaput. Sa dva lica. Te noći
zebšćeš na tvom prozoru. Umornih očiju. Teško je
čekati na vozove Koji tumaraju. To je teško. A lako je.
Živjeti i umrijeti Pile moje. Te noći. Te noći kad
umrem. Kada odem. Kad' me ne bude Samo će dvije
žene da se probude. Jedna je moja mati. Ona će
plakati. Druga si ti. Ti. Ti ćes me kleti.

Goran Bregović
 
U moru bih spavao
U zjenice ti ronim

Na plocniku bih cvjetao
U hodu ti leje crtam

Na nebu bih se budio
U smijehu tvom lezaj spremam

Igrao bih nevidljiv
U srce ti se zatvaram

Tisini bih te oteo
U pjesmu te oblacim / V. Popa
 
О, познајем вас, познајем вас и знам: исто ће задесити сваког који заспи. За мене нема илузија јер већ ме једном преварише и спознадох да је живот сан.
 
Želeo bih noćas,
da stihove pišem,
dok mislim na tebe
i susrete naše,
da utkam u njih
sve osmehe tvoje,
sve reči, sve poglede-
samo za nas dvoje.

Želeo bih noćas
da napišem pesmu
koja bi bila
pesma o nama.
Da te makar na tren
sebi vratim,
da u ovoj noći
ne budem tužan i sam...
 
Sve će to. o. mila moja. Prekriti ruzmarin. snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza. nimalo volje. Nijedna slutnja. ni glas. A
moglo je bolje. Reći ćeš: "Malo je tužno. A on je bio kopile
i jad". I staćemo goli i sami Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Meriše pelin. pusto polje. Ocvale ruže i med. A moglo je
bolje. Gdje? Pokaži mi. Gdje? kad tužne sudba ne voli. I
čime od svijeta da se braniš? Kao ruža? Sa dva smiješna
trna? Ili snom? Uzalud. uzalud. sve je protiv nas.


Goran Bregović
 
"Pobjegni devojko, jutra su plava,
u bijeloj haljini kreni na put,
prekini dosadu sumornih dana,
pobjegni već jednom-bježi bilo kud!
Pazi, ne ostavljaj trag-ne idi dok sniježi
pobjegni djevojko-bježi!"
 

Back
Top