Snovi u stihovima

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
175509_shutterstock-679121854_ls.jpg

David Albahari
Snovi
Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj život okončao. Svaki put kada bi nešto tresnulo, prepao bih se i, ukočen, ne trepćući, iščekivao kraj. Ni danas ne znam da li je moje strahovanje bilo opravdano, i ponekad, za svaki slučaj, hodam na vrhovima prstiju, nesiguran na kojoj strani se nalazim, u svetu jave ili svetu sna. Možda zbog toga verujem u tišinu, iako sada znam da nema ni snevača ni snevanih, odnosno, da je svako od nas svoj vlastiti san, koji niko drugi ne može da sanja. Niko osim umetnika. Jedino su oni u stanju da neprimetno prelaze liniju razdvajanja između jave i snova, da pohode usnule, i da zatim svojim delima, rečima ili slikama, zvukom ili glasom, saopšte budnima ono što su doznali u svetu ispod očnih kapaka. Da nema umetnika, verovatno bismo postojali u svetu bez dimenzija, nalik na senke koje sanjaju druge senke, ništa više. Zahvaljujući umetnicima, svet nam se prikazuje u potpunosti, u punoći koja bi nam imače promakla. Bez njih, bezbroj koprena nerazumljivosti stajalo bi između nas i sveta, a linija između jave i snova bila bi neprelazna ili teško prohodna, nejasna i nerazumljiva. U Talmudu, možda baš zbog toga, piše da je neprotumačeni san kao nepročitano pismo. Umetnici, dakle, pogotovo likovni umetnici, koji nisu sputani rečima, omogućavaju nam da pročitamo pisma koja bi ostala nagomilana u teško dostupnim odajama naše svesti. Oni slikaju svoje snove, a njihove slike, kao kakvi prozori, otvaraju prolaze kroz koje ulazimo u sebe i otkrivamo pravo lice sveta. Mi smo svet, svet je san, san je slika, slika smo mi. Krug je zatvoren. Ostaje nam još samo da stanemo ispred slika i da počnemo da sanjamo.
Xzck9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvT1RZN01EQV8vNWRiYjQ2MTNkNTlhMWNkYjgzZGU4MTAwOTdlZDJmZmEuanBlZ5GTAs0CngCBoTAB
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pedro Calderon de la Barca
Život je san
"...
Zaista, treba da svladamo
ovu našu ćud opaku,
pomamu i čežnju svaku,
jer zapravo mi sanjamo.
Tako treba, jer ovo je
čudan svijet i čudan dan
gdje je život samo san,
a iskustvo moje sudi:
čovjek sanja ono što je,
sanja, dok se ne probudi.
I kralj, koji vlada svima,
sanja kako zapovijeda,
u toj varci sebe gleda
kako mnoge časti prima,
a na vjetar sve ih piše,
jer smrt strašna sve ih briše
i u prah će sve to strti.
Tko je dakle željan vlasti
kad zna da će jednom pasti
čim se prene - u snu smrti?
Gavan sanja blago svoje
i posvuda strah ga prati,
bijednik sanja kako pati
sve tegobe i nevolje.
Sanja, kom se uspjeh nudi,
sanja, koji časti žudi
i tko vrijeđa bližnjeg svoga.
Tako eto stvari stoje:
svaki sanja ono što je,
samo nije svjestan toga.
I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dar nam dan,
jer sav život - to je san,
a san su i sami snovi."

- - - - - - - - - -

Mika Antić
Snovi

Velike ruke imaju ušće koje ih pretvara u okean
Veliki vetar ima prozračne puteve ka ravnici
Ja imam samo san, običan malecki san
u kome sam za pedalj bliže ponekoj zvezdi i ptici
U zoru od svega toga čitavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim
i dan je nalik na neke zenice graoraste
oivičene zelenim.
I uopšte, zvedo i ptico,
uopšte - celi svete,
divno je kad se u nama čekanje javi,
pa se od toga na usni nešto rumeno isplete
i nešto graorasto i zeleno u glavi.

- - - - - - - - - -

Pogledajte prilog 530446
 
Ivo Andrić
'San'

Tu snivam. Nada mnom,
pod nijemo zvono u starome tornju
dolijeću ptice. Vlat žute slame
u kljunu nose
i bijelo jutro pune radosnim žagorom.
Nijemo je zvono na nebeskom planu
zamrzla žalba;
ispod njega se, u mramoru i u tami,
kameni mrtva ruka.
Na prozoru sunce
Božijoj Majci svete ruke ljubi;
šarovit polumrak
nebeskog ognja i Njenog modrog skuta
leg'o na kamen. - Neprinesena žrtva je
sva moja snaga i moja krv;
uzalud sam tražio za koga da je prolijem,
i sad tu spava.
Vidovit vjetre i u tornju ptice,
što mojim krajem slobodno letite,
recite:
Nek loza tiho ispred kuća plače,
sporo nek' kesten smolav pup zavija
i sunčev luk nek polagano raste
nebom,
jer crven damar u mramoru igra,
mlaz vrele krvi već teče potajno
kroza nj;
recite, vjetri i ptice, preklinjem vas,
nek sporo pupa proljeće, polako ljeto zri,
da mi se mrtva iz kamena ruka
ne takne zvona
prije vremena i suđena sata,
nego kad dozri ljeto sa vrhunca
i ispune se glas i volja božja,
kad more, polje i gore
šapatom jeknu: hora je, hora!
Uskrsnuće moja ruka
i zazvoniti koban čas,
kako se zvoni za posljednji put
I moje srce, koje smrti ne zna,
okrenuće lice nebu k'o crven cvijet,
staće ivanjsko na zenitu sunce,
i biće ognjen, dug i strašan dan.
Kasnih žrtava.
 
Enes Kišović
Sonata od sna,
- Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja. - Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi. - Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah. - Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne! - Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima… - A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva? - Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod. - Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope? - O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema. - Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim. - Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.
 

Ladislav Prežigalo – Neostvareni moji snovi


Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam,
a ljubio sam verovanja . . .
Uz sva ta setna otkrića,
u kojima se ljubav klanja,
moru suza,
neistinitih priča . . .

Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih . .
A ljubio sam htenja . .
I život za kojim tako žuđah,
preko tako oštrih misli,
preko tako krutog stenja . . .

Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti . .
Bjehu sve to samo želje
koje niko i ne sluti . .
U ljubavi
koja srce čupa
i sreću sa mislima melje . .
Al’ ne vidiš,
pritom, kako lupa
stvarni oblik jedne želje . . .

Zamišljah te takvu . . .
 
Ponekada se pitam da li pesnik iskazuje sebe kroz stihove jer nema hrabrosti da iznese istinu,
ili, možda traži način da kaže istinu onima do kojih se ne može dopreti na direktan način.

Oni koji se opijaju poezijom, a ne pišu je, možda je koriste kao beg iz životne realnosti.
A životna realnost, ma kakva bila predaleko je od one prave koju živimo dok naša tela spavaju.

Jednostavno, snovi su samo sećanja na ono što smo doživeli na višim realnostima (svetovima) koje posećujemo dok naša tela spavaju.
Direktnije rečeno, snovi su tajni prolaz do viših stanja svesti, ljubavi i duhovne slobode. Mnogi ih nastoje negirati i nipodaštavati ne zato što snovi ne znače ništa ili su sujeverje, već zato što se sami boje suočenja sa istinom.

Uistinu, snovi su poruke koje mi kao Duša prosleđujemo svom niže svesnom ili budnom stanju kako bismo ih u ovom svetu primenili i uzdigli svoj život.
 
„Možda spava” - Vladislav Petković Dis

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;

Ne znam mesto na kom živi ili počiva;

Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;

Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,

Izvan stvari, iluzija, izvan života,

I s njom spava, neviđena, njena lepota;

Možda živi i doći će posle ovog sna.

Možda spava sa očima izvan svakog zla.
 
Tin Ujević – Samo je san stvarnost


Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra …
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe
i da se skupe esencije proliju u ljubavno izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju,
svečanu muziku energije koja pročišćuje.
Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put,
s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.


 
Snovi
JOVAN DUČIĆ

Vaj! kako to boli reći jedno zbogom!
I kolika rana otvori se tajna,
Kad i za tolikom našom suzom mnogom,
Opet padne jedna suza oproštajna.

Napred! Ali kuda, i kamo, i zašto?
I zar uvek isto, i sve tako večno?
Pa kako to ipak boli neizlečno
Kad svrši snevanje, i prazno, i tašto…

I obamre snaga, i zanemi vera,
Dok žeđ tamnog srca postaje sve veća;
Tad vidiš da često, koliko i sreća,
Vredi jedna topla i lepa himera.

Zbirka: Pesme sunca, ciklus: Duša i noć
 
ab5a7710.jpg


Лик Анђела - Зоран Матић

Кажу, да у ноћима црног месеца,
Када звук тишине превлада трептај сна,
Загледани у пахуље које падају,
Можемо видети слику анђела,
Кажу, да тада, мртви грумен у грудима,
Постаје срце,
Срце које куца,
Срце које живи,
Док огрнути тајном,
У старим ципелама,
Корачамо безименим прашњавим путевима,
Са осмехом у углу усана,
Тражимо судбину сна.
 
ŠARL BODLER

San radoznala čoveka


Poznaš li ko ja užitak što guši,
Kažu li za tebe: “Gle osobenjaka!”
-Ja sam umirao. U mojoj se duši
pojavio užas, al i želja jaka;
strah i živa nada na mene se ruši.
Sve kako klepsidra sipa zrnca laka,
Muka sladi usta premda ih i suši;
Od poznatih stvari daleko je svaka.
Bio sam ko dete željno pozorišta
Što spušteni zastor mrzi kao ništa!
Konačno je hladna istina preda mnom;
Mrtav bez čuđenja. Strašno svetlo šalje
Zora. – E pa onda? Zar se šale sa mnom?
Podigli su zastor i ja čekam dalje
 
E.A.Poe

U snu san

Primi poljub sad u čelo
Na rastanku hoću smelo
Da ti priznam, uzavrelo:
Istina je, nije zgran
Da mi dani behu san.
Kome prošlost prođe kad,
Pa neka je jad, nejad,
Ona prođe i njen sklad
Bio rad, ne bio rad.
Svemu, svačem, svud si stran
Sve je samo u snu san.
Gde je morski peščan žal
Bije val, tutnji val
Na dlanu mi zrnca peska
Zlatna sjaja, bleska reska
Malo ih je, skliznu, ginu,
Sva kroz prste, u dubinu.
U dubinu, u tuđinu.
Osipa se pesak plah,
Plačem: obuzo me strah,
Svako zrnce, sav taj prah
Moći nemam ni nad kim
Da ih čvršće zadržim.
Zar nijednom zrncu spas
Od bezdani ispod nas?
Kom sam blizak, kom sam stran?
Zar je samo u snu san?

(prevod: S.Vinaver)\
 

Sanjao sam da sam prosjak u ulici tvojoj bez imena i broja,
sanjao sam kako dišeš na grudima mojim i šapućeš da si moja,
sanjao sam, kako pogled svoj od mene sklanjaš,
sanjao sam kako me ostavljaš.
Sanjao sam da sampjesma na usnama tvojim bez imena i rime,
sanjao sam kako dišeš na ramenu mome i šapućeš mi ime,
sanjao sam kako pogled svoj od mene sklanjaš,
sanjao sam kako me ostavljaš.
 
Snovi - Aleksa Šantić
Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
Na mutnoj javi ja sam suze lio...
 
Pojave vizija u svesnom stanju i snova. Javljanje vizija i snova od globalnog značaja je, jer, do spoznaja se, uglavnom, dolazi tokom tumačenja snova i vizija , snovi su razgovor sa svojom dušom, koja je, zahvaljujući svojoj stalnoj budnosti, uvek voljna da nas pripremi za ono što predstoji.
Pesnici su poznati po lucidnim uvidima u dolazeće
Ladislav Peziga

Neostvareni moji snovi


Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam verovanja...
uz sva ta setna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...
Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stenja...
Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti...
Behu sve to samo želje
koje niko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...
Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...
Zamišljah te takvu...
 
Snovi - E.A. Po

Oh! taj moj mlad život bi trajan san!
Moj duh se budio nije, tek zrak jasan
Večnosti najavljivaše jutra druga.
Da! taj san dugi bi beznadežna tuga,
koja beše bolja nego stvarnost hladna
budnog života, tom čije srce sa dna
bi i još jeste, na zemlji sve što menja,
smršenost duboke strasti, od rođenja.
Al' da l' mogao je - kako bi san večno
trajao - sa snima nikad protivrečno
mladosti mi prve - da se ne koleba,
zbog lude nade u dar višega Neba?
Stog se opih - videć gde sunce osvaja
letnji svod - snovima od živoga sjaja
i ljupkosti - ostavih vlastito srce
u dnima svoje mašte, presekoh vrpce
sa svojim domom, s bićima što su bila
u mojoj misli - zar takva bi ta sila?
To bi jednom - tek jednom - i taj tren
divlji još dobro pamtim - beh kao plen
neke moći il' čini - kao hladni vihor
nagna me kroz noć, i ostavi taj prizor
sred moga duha - il' to bejaše luna
što zasja dok dremah, visoka i puna
odviše ledna - il' zvezde - takođe,
taj san bi kao taj noćnik - nek prođe.

Ja srećan sam bio i pored sveg u snu
Ja srećan sam bio - i volim temu tu:
Snovi! i njihovu sveživotnu boju
kao u kratkom, tamnom, maglenom boju
prividnog i stvarnog - boju koju dari
pomamnom oku najkrasnije stvari
Ljubavi i Raja - i sve nam najdraže.
Čas najsunčaniji mladu Nadu kaže.
 
Snove snivam


Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.
Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.
Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.

Laza Kostic
 
TAJANSTVENA RUZA

U mome tajnom vrtu cuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog zivota, modri krajevi!

Jer dusa moja basta je daleka,
Visok zid je cuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga zena, duse jeka,
A njenim bicem struje sveti gajevi.

Zoves li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reci;
Znam te kao sebe i nemam za te rijeci.

Kao sanak diras moje zjene,
Ne znam sto si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ruzo moje sjene!


Antun Gustav Matos

95807186_3499816556700684_380656096676675584_n.jpg
 
Kada budes stara, sijeda i u snima,
Drijemat ces kraj ognja, citajuc polako
Ispustit ces knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kog ociju ti skrivala dubina.

Voljeli su mnogi caske tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan covjek dusu punu zelja
Ljubio, i tugu, sto ti lice skriva.

Naginjuc se tuzno k zaru svog kamina,
Sapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.


William Butler Yeats
 
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob


https://s12.****************/images/200518/3vqnjcgl.gif
:zag:
 

Back
Top