Jednom, u društvu ljudi koji su bili učesnici ovog Foruma, u nekoj finoj, opuštenoj atmosferi, jedan simpatičan, dragi lik reče: "A ja se još pitao zašto je sebi dala ime "smeh"!"
Posle susreta sa mnom, više se niko nije pitao...
Gledam sebe ovih dana i ne prepoznajem se. Da sam loše, znam po tome što ne osećam - ništa. Zaista ništa.
Ulažeš u nešto sebe, svoju energiju, ideje, entuzijazam, vreme... čak i novac (mada je on manje bitan) u dubokom uverenju da to ima smisla. I onda krene da te lomi. Redom. I prvo se boriš, pa te hvata malo prkosa, a ono te i dalje lomi. Postaješ besan, posle tužan, ali i dalje tražiš rešenje. I i dalje se smeješ, ponekad plačeš i veruješ. I taman rešiš jedan problem, spopadnu te dva druga. I samo u jednom trenutku shvatiš da ti je svejedno. Da više nije važno. I više ne prepoznaješ sebe jer ne osećaš.
I samo po tome znaš da si loše. Jako loše.
Posle susreta sa mnom, više se niko nije pitao...
Gledam sebe ovih dana i ne prepoznajem se. Da sam loše, znam po tome što ne osećam - ništa. Zaista ništa.
Ulažeš u nešto sebe, svoju energiju, ideje, entuzijazam, vreme... čak i novac (mada je on manje bitan) u dubokom uverenju da to ima smisla. I onda krene da te lomi. Redom. I prvo se boriš, pa te hvata malo prkosa, a ono te i dalje lomi. Postaješ besan, posle tužan, ali i dalje tražiš rešenje. I i dalje se smeješ, ponekad plačeš i veruješ. I taman rešiš jedan problem, spopadnu te dva druga. I samo u jednom trenutku shvatiš da ti je svejedno. Da više nije važno. I više ne prepoznaješ sebe jer ne osećaš.
I samo po tome znaš da si loše. Jako loše.