Crne slike poznatih slikara

Poli46

Stara legenda
VIP
Poruka
92.520
Francisko Goja i crne slike
"Kada razum napusti maštu, ona stvara užase; zajedno, oni čine majku umetnosti i izvor čuda.”
Gojine crne misli i Crne slike nas dovode do Saturna (naziv ove slike je negdje Saturn proždire jedno od svoje djece). Ovo je jedna od čuvenih slika iz njegove kuće – Kuća gluvog, veoma je vjerovatno da Goja nije davao nazive tim slikama, a ova “crna slika “ na kojoj je Goja prikazao čudovišnog čovjeka, koji proždire drugog , dosta menjeg od sebe, kasnije je nazvana po mitu o Saturnu.
saturn_1000-465x807.jpg

O Saturnu se ne zna mnogo. Ne zna se da li njegov kult potiče od grčkih kolonista, Etruraca ili možda Sabinjana. Sa sigurnošću se zna da je ukorenjen u Rimu već u doba republike, i da ima svoj hram blizu Foruma. Poistovećen je sa Kronom, Jupiterovim (Zevsovim) ocem. Sa vlasti je svrgnuo svog oca Urana, kao što je njega svrgnuo Jupiter (Zevs).
Kako je Saturnu (Kronu) prorečeno da će ga jedno od njegove djece zbaciti sa prestola, on svako svoje dete odmah po rođenju pojede, koje je onda bespomoćno ostajalo u njegovom stomaku.
Rea, Saturnova žena, bila je odlučna u nameri da spreči svoga muža da pojede svu njihovu decu,
ali se plašila njegove snage. Za pobedu nad Saturnom,njoj nije bila potrebna snaga, već mudrost
i lukavstvo. Reja tada odluči da šesto dete rodi u tajnosti, a kada Saturn(Kron) bude tražio dete,
da ga pojede, ona će mu dati kamen koji je umotan u pelene, i tako je prevarivši muža,
spasila njihovog najmlađeg sina Zevsa, koji će kasnije Saturna smaknuti sa vlasti. Neobično
je da planeta Saturn,za razliku od boga, za astrologe predstavlja začaranost. No, nije li ova protivurečnost samo pojavna? Ako je Saturn simbol životnih trzavica, nedaća, nužnih žrtvi,
to je zato što je zadužen da čoveka oslobodi stega, stega instinktivnog života i strasti,
ali i stega društvenog života. Saturn je simbol slobode.
Rubens_saturn-465x968.jpg

Rubens-Saturn
Goja nam ne daje simbole poput zvijezda i oblaka koji bi ovu sliku bez sumnje vezali uz mitološku priču, zbog toga se Gojina slika može tumačiti i nezavisno od mita, možda Goja i nije imao nameru
da prikaže Saturna, jer ne postoji podatak da je on ovoj slici dao naziv koji je nama poznat i koji je vezuje uz mit. Na ovoj slici je tešto uočiti svojstva koja se pripisuju mitskom Saturnu, osim duge
kose, koju je Goja naslikao svom “čudovištu”. Saturn se uvek prikazuje sa srpom u ruci, što Goja
nije uradio, a dete ne izgleda baš poput deteta, pa je sasvim moguće da Goja ovo delo nije slikao
u potpunosti inspirisan mitom. Goja je naslikao čudovišnog čoveka (za kojeg možemo reći i
da je div) u stojećem položaju, savijenih kolena, koji obema rukama čvrsto, oko struka drži čoveka, čija leva ruka je u njegovim ustima. Goja je naslikao “čudovište” koje proždire čoveka niz kojeg se sliva krv, glava i desna ruka čovjeka nisu naslikane, verovatno iz razloga jer su ranije pojedene. Čudovište (Satrun) je prikazano izbuljenih očiju koje gledaju u neodređenom pravcu, u tom
pogledu možemo primetiti ludost, ali i strah. Ova slika je puna užasa, iracionalnosti i
ludosti, pa možemo reći da dovoljno govori sama za sebe. Boje na ovoj slici su veoma tamne, pozadina je skroz crna,tako da naspram nje Saturn izgleda svetlo, dok je, naravno najsvetlija
tačka na ovoj slici žrtva koju Saturn proždire.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Mislim da sam već postovala negde kod tebe na pdf, ali opet mi pade na um Richard Dadd, koji je bio šizofren i završio (i umro) u bolnici nakon što je ubio oca (usled svojih mentalnih problema).
Neke su njegove slike prava remek-dela.

Richard Dadd (1 August 1817 – 7 January 1886) was an English painter of the Victorian era, noted for his depictions of fairies and other supernatural subjects, Orientalist scenes, and enigmatic genre scenes, rendered with obsessively minuscule detail. Most of the works for which he is best known were created while he was a patient in Bethlem and Broadmoor hospitals.
 
Mislim da sam već postovala negde kod tebe na pdf, ali opet mi pade na um Richard Dadd, koji je bio šizofren i završio (i umro) u bolnici nakon što je ubio oca (usled svojih mentalnih problema).
Neke su njegove slike prava remek-dela.

Richard Dadd (1 August 1817 – 7 January 1886) was an English painter of the Victorian era, noted for his depictions of fairies and other supernatural subjects, Orientalist scenes, and enigmatic genre scenes, rendered with obsessively minuscule detail. Most of the works for which he is best known were created while he was a patient in Bethlem and Broadmoor hospitals.
Da..Evo nešto o njemu,mada je on bio šizofreničar i ubica.
65cd5e591227d73154e63234ffef35f0.jpg

Život i rad
Dadd je rođen u Chatham-u, Kent, Engleska, sin hemičara. Njegova sklonost crtanju bila je
očigledna u ranoj mladosti, što je dovelo do njegovog prijema na Kraljevsku akademiju
umetnosti sa 20 godina. Sa Villiam Povell Frithom, Augustusom Eggom, Henri O'Neil-om i
drugima, osnovao je The Clikue, od koje je se generalno smatrao vodećim talentom.
U julu 1842. godine, Sir Thomas Phillips, bivši gradonačelnik Nevporta, izabrao je Dadda
da ga prati kao svog crtača na ekspediciji kroz Evropu do Grčke, Turske, južne Sirije i na
kraju Egipta. U novembru te godine proveli su iscrpljujuće dve nedelje u južnoj Siriji,
prelazeći od Jerusalima do Jordana i vraćajući se preko pustinje Engaddi. Pred kraj decembra,
dok je putovao brodom po Nilu, Dad je pretrpeo dramatičnu promenu ličnosti, postajući zabludi
i sve nasilniji i verujući da je pod uticajem egipatskog boga Ozirisa. U početku se smatralo da je njegovo stanje sunčanica. Po povratku u proleće 1843. godine, dijagnostikovano mu je da nije
zdravog uma i porodica ga je odvela na oporavak u selo Cobham, Kent. U avgustu te godine,
uverivši se da je njegov otac prerušeni đavo, Dadd ga je ubio nožem i pobegao u Francusku.
Na putu do Pariza Dadd je brijačem pokušao da ubije još jednog turista, ali je bio savladan i
policija ga je uhapsila. Dadd je priznao ubistvo svog oca i vraćen je u Englesku, gde je predan krivičnom odeljenju psihijatrijske bolnice Bethlem (takođe poznatoj kao Bedlam).
Ovde i naknadno u novostvorenoj bolnici Broadmoor, o Daddu su na prosvećen način brinuli
(i podsticali ga da nastavi da slika), poput dr. Villiam Vood i Sir V. Charles Hood. Dadd je
verovatno bolovao od oblika paranoične šizofrenije. Izgleda da je bio genetski predisponiran
na mentalne bolesti; dvoje njegove braće i sestara je slično pogođeno, dok je treći iz nepoznatih razloga imao "privatnog pomoćnika". U bolnici mu je dozvoljeno da nastavi da slika i tu su nastala mnoga njegova remek-dela, uključujući i njegovu najpoznatiju sliku, Master-potez vilinskog sekača,
na kojoj je radio između 1855. i 1864. Takođe datiraju iz 1850-ih. trideset i tri akvarelna crteža pod naslovom Skice za ilustraciju strasti, koji uključuju Tugu ili Tugu, Ljubav i Ljubomora, kao i
Agonirajuće ludilo i ubistvo. Kao i većina njegovih dela, ona se izvode u malom obimu i
predstavljaju protagoniste čije su oči uprte u neobičan, nefokusiran pogled. Dadd je takođe
snimio mnoge scene prevoza i pejzaže tokom svog zatočenja, poput eteričnog akvarela
Port Stragglin iz 1861. godine. Oni se izvode minijaturističkim okom za detalje koji veruju
u činjenicu da su proizvodi mašte i pamćenja. Posle 20 godina boravka u Betlemu, Dadd
je premešten u azil za zločine u Broadmooru, izvan Londona. Ovde je ostao, slikajući
neprestano i primajući retke posetioce do 7. januara 1886, kada je umro,
„od opsežne bolesti pluća“.
 
Klasika, ali eto.
Edvard Munch, norveški slikar čija se slika obično naziva samo "Vrisak", s tim da joj je nemački (izvorni) naziv bio "Vrisak prirode".


Krik je najpoznatija je slika norveškog ekspresionista Edvarda Muncha koja prikazuje užasnutu, pomalo demonsku figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Slika bi trebala simbolizirati ljudsku vrstu nadjačanu osjećajem egzistencijalnog straha i tjeskobe. Pejzaž u pozadini je Oslofjord, gledan s brda Ekeberg, nedaleko od Osla. U neposrednoj je blizini bila bolnica za mentalno oboljele, gdje je bila smještena njegova sestra Laura koju je svakodnevno posjećivao.

Edvard-Munch-The-Scream.jpg
 
Klasika, ali eto.
Edvard Munch, norveški slikar čija se slika obično naziva samo "Vrisak", s tim da joj je nemački (izvorni) naziv bio "Vrisak prirode".


Krik je najpoznatija je slika norveškog ekspresionista Edvarda Muncha koja prikazuje užasnutu, pomalo demonsku figuru kako stoji na mostu nasuprot krvavocrvenog neba. Slika bi trebala simbolizirati ljudsku vrstu nadjačanu osjećajem egzistencijalnog straha i tjeskobe. Pejzaž u pozadini je Oslofjord, gledan s brda Ekeberg, nedaleko od Osla. U neposrednoj je blizini bila bolnica za mentalno oboljele, gdje je bila smještena njegova sestra Laura koju je svakodnevno posjećivao.

Pogledajte prilog 811833
Ima više verzija tumačenja ove slike..mada je najbliže pameti da je ovo jedan od njegovih
napada straha i pad u crno raspoloženje.
 
Naravno, neizbežni Hieronymus Bosch.

900_The Harrowing of Hell.jpg


Svaki bi se detalj trebao, i jeste, detaljno proučavati.

Hieronymus Bosch, pravog imena Heroen Anthonizoon zvan i Bosch van Aken ('s-Hertogenbosch, Nizozemska, oko 1450. – 's-Hertogenbosch, 9. kolovoza 1516.) bio je nizozemski slikar na prijelazu renesanse u manirizam. Najčuveniji umjetnik fantastičnih prizora u zapadnoeuropskoj umjetnosti.

Upotrebljavao je neobičnu i maštovitu ikonografiju vezanu za lokalna pučka praznovjerja i misterije, te kršćansku etiku o ispaštanju smrtnih grijeha. Individualnim realističkim stilom slika virtuoznim, minucioznim rukopisom i raskošnim koloritom maštovite i halucinantne vizije pakla, raja, grijeha, iskušenja svetaca i sl.
 
Naravno, neizbežni Hieronymus Bosch.

Pogledajte prilog 811880

Svaki bi se detalj trebao, i jeste, detaljno proučavati.

Hieronymus Bosch, pravog imena Heroen Anthonizoon zvan i Bosch van Aken ('s-Hertogenbosch, Nizozemska, oko 1450. – 's-Hertogenbosch, 9. kolovoza 1516.) bio je nizozemski slikar na prijelazu renesanse u manirizam. Najčuveniji umjetnik fantastičnih prizora u zapadnoeuropskoj umjetnosti.

Upotrebljavao je neobičnu i maštovitu ikonografiju vezanu za lokalna pučka praznovjerja i misterije, te kršćansku etiku o ispaštanju smrtnih grijeha. Individualnim realističkim stilom slika virtuoznim, minucioznim rukopisom i raskošnim koloritom maštovite i halucinantne vizije pakla, raja, grijeha, iskušenja svetaca i sl.

Vidim da moraš pogledati ovu temu,jer Bosch nije među autorima koji su imali svoje
tamne trenutke..On je sasvim druga priča.
https://forum.krstarica.com/threads/skriveni-detalji-u-poznatim-slikama.914584/
 
Tragična priča Zdzisłava Beksinskog
jWejlTdg beksinski.jpg

Što se tiče poljske umetnosti, Zdzisłav Beksinski je bio pionir i ugledni umetnik koji je nažalost preminuo prerano. Beksinski je bio moderni nadrealistički slikar, fotograf i vajar koji je mislio na neobjašnjivo. Njegove slike izmišljene su u umu i bile su istinski korak u apsurd na polju
distopijskog nadrealizma
Beksinski je slikao u stilu koji je nazivao ili „baroknim“ ili „gotičkim“ formatom. U umu je izradio
slike koje predstavljaju jeziv nadrealistički pogled iz distopijskog sveta. Njegove slike prikazuju
krv, kosture, horor, ljubav, pakao i mnoge mračne aspekte života i smrti. To je dovelo do divljenja obožavalaca širom sveta, posebno onih koji su prešli u jezivu umetnost krvave i maštovite prirode izvan područja stvarnosti.
b7b418ece2925eed4c965c9d60f623afzdzisław beksiński.jpg

Zdzisłav Beksinski rođen je u gradu Sanok na jugu Poljske 1929. godine. Preživeo je Drugi svetski rat
i nastavio da crta intrigantna umetnička dela tokom komunističkih vremena u Poljskoj, kada su vlasti obratile pažnju na oblike kreativnosti i umetnosti, posebno Sovjetska vlada. Beksinski je studirao arhitekturu u Krakovu pre nego što se vratio u svoj rodni grad Sanok sredinom 1950-ih.
Počeo je kao vajar i fotograf, uvek pokušavajući da uhvati nešto pomalo neobično.
Beksinski je tokom šezdesetih godina prošlog veka prešao sa žustrog fotografa na slikarstvo. Fotografije koje je snimio koristio je za crtanje. Fotografije poput puste zemlje, tužnih lica,
deformacija kože i strepnje pomogle su mu da planira i nacrta tako čudne nadrealističke slike.
Crtao je crno-belo, kao i boje, i nije imao ograničenja u svojoj dubini stvarnosti. Kosti, lobanje i čudovišta činili su temu ekspresionizmom koji je predstavljao bol, patnju, strah, depresiju i
anksioznost.
Eig39xF.jpg

Nažalost, kraj devedesetih bio je mračan period i početak kraja Zdzisłava Beksinskog. Počelo je
smrću njegove supruge Zofije 1998. godine. Tada je 1999. godine njegov sin Tomasz počinio samoubistvo, događaj od kojeg se Beksinski nikada nije istinski oporavio. Uprkos mraku i užasu njegove umetnosti, za Beksinskog se znalo da je pozitivan čovek sa dobrim smislom za humor.
Posle sinovljeve smrti, Beksinski je živeo u Varšavi, glavnom gradu Poljske, i uvek je pokušavao
da beži od medija i javne sfere.
Život Beksinskog postigao je najbrutalniji i najmelanholičniji kraj 2005. godine, kada ga je u svom
stanu u Varšavi izbio 19-godišnji poznanik iz Volomina, navodno zato što je odbio da pozajmljuje
novac tinejdžeru. Njegov ubica je kasnije imenovan kao Robert Kupiec, sin čuvara Beksinskog. Kupiecu je dokazana krivica i osuđen je na 25 godina zatvora.
Beksinski je imao 75 godina kada je ubijen.
 
Nicola Samorì
Između krvi i slike: umetnost bez očiju Nicole Samorìja

6bbc5ec025db831a0a51ad1396ed86feNicola Samorì.jpg

Inspirisan pretežno baroknim stilom španjolskog slikara Joséa de Ribere, Samorì snažno uznemirava svako delo unakazivanjem slike; svaki put dajući potpuno drugačiji rezultat.Kako bi otkrio bit lika, Samorì interveniše na platnu golim rukama ili "skalpelom" kako bi podigao sloj boje, kao da je reč o ljudskoj koži. U njegovim skulpturama ruka postaje jedno s materijalom; u ovom slučaju, svaka figura koju odabere gubi svoje poreklo da bi poprimila novi identitet. Čitamo tišinu njegovih slika, prividnu mirnoću, gde svetlosti gotovo nema ... mrak je taj koji daje dubinu slici u kojoj tehnika prevladava.
Samori5_1k.jpg

Samori kaže: "Tiranija očiju ometa rad da bude poželjan u svim delovima. Tražim kontinuirano zavođenje, bez psiholoških maski, također zato što ne mogu gledati ljude u lice; Njih se ni ne sećam.
Pojava dela dolazi bez pozivanja, iako je obično rezultat mentalnog nastrojenja prema javnoj ili privatnoj izložbi. To je vrlo velika nit koja se polako, polako steže dok ne zahvati vrat plena. Tada počinjem gledati buduće radove u lice, izrađivati njihov portret, a zatim ga obesiti - ili smestiti - poput trofeja. Drugim rečima, od lova do opremanja. Luk ovog rituala zahteva vreme u rasponu od sati do meseci. Volim obesiti ideju, ali ne dopustiti da istrune".

xA34R9a.jpg
 
Ettore Aldo Del Vigo-1952
72dd8f54305a248f8b328072710cd07fEttore Aldo Del Vigo.jpg


Ettore Aldo Del Vigo rođen je u Baselu u Švicarskoj. Nakon što je diplomirao likovnu umetnost, radio je u tiskari specijaliziranoj za umetničke knjige i kataloge, gdje su drugi mogli učiti od roditelja nadrealizma, Maxa Ernsta.
Svakako su najočitiji utjecaji na njegovim slikama klasična antika i Salvador Dalí.
Surealne slike sa strašnim prizorima iz religioznih tema su prvo što uočimo kad vidimo
dela ovog slikara.Vizije strahote i raspadanje materije, bogate boje baroka inspirisane
starim majstorima.
e81fc642d03aa7b6133d4edd69815a70.jpg


2000. napravio seriju slika za crkvu sv. Jakova u Sassariju za oltarnu oltarnu sliku.
Godine 2004. izradio je niz radova za prihvatnu dvoranu talijanskog veleposlanstva u Londonu.
Izlagao je diljem Europe i Sjedinjenih Država, a njegova su dela vrlo tražena i cenjena od strane
javnih i privatnih kolekcionara.
Živi i radi u Sassariju
 
Hajnrih Fisli - Noćna mora
47be527214b90ff066120492c5b0f182_L.jpg

Mnogi radovi engleskog slikara i crtača švajcarskog porekla Hajnriha Fislija, poput slike Noćna mora
iz 1781. godine, bave se natprirodnim temama. Kada je prikazana 1782. godine na izložbi Kraljevske akademije u Londonu, slika Noćna mora je šokirala i uplašila posetioce. Međutim, ona je postala i
jedna od najpoznatijih i najčešće kopiranih slika u istoriji umetnosti. Fisli je uradio najmanje tri druge verzije, a bilo je i više grafičkih i karikaturalnih verzija. Njena kopija je visila u stanu Sigmunda Frojda
u Beču dvadesetih godina XX veka.
Kroz sliku Noćna mora Hajnrih Fisli proteže višeslojna pitanja slikarstva, estetike, psihologije i morala. Na slici je predstavljena devojka prebačena preko kreveta, spuštene glave, sa rukama bačenim ispod nje koja sanja, a istovremeno posmatrač gleda njen san. U sobu su iz njene noćne more iskočili demon i kobila, čime slika dobija simboličnu, a prema nekim mišljenjima i erotičnu konotaciju. Mali, dlakavi demon koji sedi na njenom telu, preteći zuri u posmatrača, dok se tajanstvena crna kobila sa belim očima i plamenim nozdrvama pojavljuje iza nje, ulazeći na scenu kroz baršunaste crvene zavese iza kreveta. Enterijer je savremen i moderan i sadrži mali stočić na kojem se nalazi ogledalo, bočica i knjiga.
 
Goyini duhovi: serija grafika o katastrofama rata
Francisco Goya The Disasters of War Museo del Prado Plate  (26).jpg

Francisco Goya The Disasters of War Museo del Prado Plate  (14).jpg

1788. Goya postaje dvorski slikar Karla IV. Slikao je za mnoge značajne ljude i imao kraljevu zaštitu. Međutim, Inkvizicija mu je uvijek disala za vratom. Godine 1799. Goya je objavio album gravura nazvan Caprichos , koji bi se po tadašnjim standardima mogao nazvati 'underground'. Caprichos je priča o tome kako ideologija i praznoverje mogu ubiti živu misao, o činjenici da se zemlja guši.
Kad su napoleonske trupe ušle u Madrid - kako bi Španjolska postala delom Bonaparteova carstva - Goya je video da su osvajači Francuske imali isto lice kao španjolski monarsi koje umetnik toliko nije voleo. Goyin šok kad je vidio stvarnost rata rezultirao je stvaranjem katastrofa u 1810-1820.

Naslov Katastrofe rata nije Goyin. Sam umetnik ovu je seriju nazvao Fatalne posljedice španjolskog krvavog rata s Bonaparteom i Druge naglašene kapricije . Zapravo je Goya dao imena svim natpisima na grafikama. Oni sadrže rečenice pune bola: Oni ne žele , a to se ne može pomoći , nitko ne može gledati na to .
 
Edvard-Munk-Krik-pinterest-e1530533960417.jpg
Photo: Pinterest

"Šetao sam sa dva prijatelja kad je sunce krenulo da zalazi; odjednom, nebo je postalo crveno kao krv. Stao sam i naslonio sam se na ogradu, osećajući se neopisivo umorno. Jezičci vatre i krvi protezali su se preko plavičasto-crnog fjorda. Moji prijatelji su nastavili da hodaju, dok sam ja zaostao za njima, drhteći od straha. Tada sam čuo ogroman, beskonačan krik prirode", rekao je Munk o svom najpoznatijem delu, prvobitno naslovljenom Der Schrei der Nator (Krik prirode).
 
Simbolična priroda Agostino Arrivabene

ARRIVABENE-copia-dark-artcloaked-figure_1024x1024Agostino Arrivabene.jpg

Dark Artcloaked Figure-Agostino Arrivabene

Agostino Arrivabene je majstorski i vizionarski slikar iz talijanskog sela. Slika mlevenim pigmentima i mnogim drugim tradicionalnim radnim metodama koje se prepuštaju bezvremenskoj prirodi. Ovo je svet simbola, drevnih krajolika i psiholoških ispitivanja.
vanitas-newtoniana_1024x1024Agostino Arrivabene.jpg


Arrivabene stvara svoja teksturirana dela u kući iz sedamnaestog stoleća izvan Milana u Italiji. Relativna povučenost seoske kuće daje Arrivabeneu potrebnu psihološku sobu za slikanje bez ometanja modernog sveta. Ponekad možete videti Arrivabeneovu ljubav prema starim svetskim majstorima Williama Blakea i Goye i prema drugima; upotrebljena je relativno modernija Grattage tekstura Maxa Ernsta.
 
Wyatt Mills
Amerikanac rođen 1991g.
Wyatt_Mills_06.jpg

Jedinstvenim slikarskim stilom koji prihvata haos, Wyattovo nas delo poziva u vanzemaljski svet
surovih osećaja gdje se otkriva tamnija strana ljudske psihe. Njegov iskrivljeni portret pokazuje suptilnu fuziju apstraktnog i klasičnog stila. Nakon što je kao tinejdžer proučavao tradicionalno
ulje na platnu i diplomirao na BFA-u na njujorškoj Školi vizualnih umetnosti, Wyatt je odlučio
pronaći način kako naslikati ono što je odmah iza maske 'normalnog'. Kroz svoju umetnost nada
se da će proširiti privatnu raspravu o društvenim granicama koje će ljudi možda smatrati odvratnima, zadivljujućim, uvredljivim ili atraktivnim. Naručen je za izradu brojnih murala na otvorenom, uključujući jedan za sedište Snapchata u Veneciji u Los Angelesu. Mills trenutno radi u studiju u Berlinu u Nemačkoj.
 
F.De Goja







Hodočašće u San Isidro


15069475106101930254920-1024x330.png


Na ovoj slici se nalaze kolone ljudi koji su krenuli na hodočašće. Šta možemo reći o tim ljudima? To su prosto ljudi na koje je „pao san razuma“. Oni su gomila izbezumljenih, kao u transu izgubljenih utvara. Njihova lica su nakazna i opaka, kada nisu zla onda su imbecilna i lišena svega plemenitog. Ovde je Goja predstavio „duh mase“. Imamo ludog gitaristu na čelu kolone, zle kolovođe i zatupele ljude koji ih prate. U takvoj gomili se budi ono iracionalno i ljudi se prepuštaju kolektivnom ludilu. Veličina Goje je to što je on na ovoj slici predstavio sve elemente jedne mase utonule u iracionalnu destrukciju. Možemo okarakterisati ovu sliku kao „trans-bezumnih“.

Dva starca za trpezom

Dva-starca-1024x592.jpg


Na prvi pogled ova slika predstavlja samo dva starca koja obeduju. Vrlo brzo zatim zapažamo zlo i lukavo lice starca koji drži kašiku. Kao da je starost još više otkrila ono loše u čoveku i još više potisnula ono dobro. Starac više naliči na nekog vešca. Što se tiče njegovog prijatelja za trpezom njegova glava više liči na lobanju već mrtvog čoveka. Ovde su zajedno predstavljeni simbol smrti i prolaznosti. Ono što ovu sliku čini zaista strašnom, i ono zbog čega posmatrač oseća neki strah za koji u prvom momentu ne zna uzrok, u stvari izaziva poza ova dva starca. Oni gledaju u stranu i kao da dozivaju i obraćaju se nekom. Kome? Nama koji posmatramo sliku. Goja je suptilan umetnik i on nije postavio ova dva staca da gledaju direktno u posmatrača, već oni gledaju u stranu, i tako recepijent oseća neku neobrazloženu nelagodnost, neznajući da starost i smrt upravo njega zovu.

Leokadija

15069476021272059064676-901x1024.png


Slika prikazuje ženu naslonjenu na krevet. Ispod kreveta uočavamo čudovište koje se nazire ispod čaršava. Ženino lice je ozbiljno i mirno, nesvesno šta se nalazi ispod njenog kreveta. Čudovište ispod kreveta simboliše san, utvara čeka da žena legne i zaspi da bi je obuzeo i tako oslobodilo ono potisnuto i mračno u podsvesti
 
Slikar bola, patnje, mraka, realnosti, suštine
judith-beheading-holofernes-1598-550x408.jpg

Judith beheading Holofernes-1598

Kao što su Karavađov život i njegova umetnost bili puni uspona i padova, njegove oči bile
su pune svakodnevnih užasa, gladi, siromaštva i mučenja viđenih na ulicama Večnog grada.
Ono što su crkva i kritičari na njegovim slikama tada smatrali šokantnim i vulgarnim, dešavalo
se neprestano po trgovima, u domovima, po zabačenim sokacima i ćoškovima, krčmama i
bordelima, u javnom i privatnom životu italijanskog društva.

Karavađo jeste koristio prostitutke, prosjake, sluge i siromahe kao svoje modele.
Oni su bili suština i osnova – taj najniži sloj koji drži celu piramidu društva i najbolje
oseća njen teret.

Slikao je svece koji su, pre nego što su postali sveci, bili podjednako sačinjeni od krvi
i mesa kao i ljudi po čijim likovima ih je slikao.

Da, Karavađo jeste vreme provodio po krčmama, bordelima, u dvobojima, kavgama
i teniskim mečevima
, jer i on je pripadao tom sloju. I on je, kao i nebrojeno mnogo drugih
došljaka, krenuo u Rim tražeći spas od siromaštva i gladi, bolji život, usavršavanje i karijeru.

On je odlično poznavao muke običnog naroda pogođenog nasiljem i brutalnošću 17. veka,
saosećao sa njim i taj život i tu realnost predstavio u svojim slikama. Nije se obazirao na
licemernu potražnju idealizovanog slikarstva u Rimu, jer Večni grad u 17. veku bio je
daleko od idealnog.
20121901.jpg

Tokom vremena izgnanstva njegove slike i teme koje je slikao postajale su sve mračnije i šokantnije. Jedna od njih je i David sa glavom Golijata, gde je Karavađo Golijatovu glavu naslikao prema svom liku. Njegova dela možda su i oskudevala u teološkoj kompleksnosti, ali su uspevala da prenesu duboke biblijske poruke i scene, suštinski jednostavne, namenjene i shvatljive svakom.

Zahvaljujući korišćenju tenebrozo i chiaroscuro tehnike, manipulisanjem svetla i tame, Karavađo svojim slikama rušio je prostorno – vremensku barijeru između posmatrača i platna, uspevao da izazove jake emocije, da istakne ono suštinski ljudsko, neobuzdano, mračno, prirodno, savršeno
u svojoj nesavršenosti.

Upoznat sa strahotama smrti od svoje šeste godine, kada mu je otac, među mnogima iz njegove domovine, bio pogođen epidemijom kuge, prisustvujući brojnim javnim pogubljenima, videvši i naslikavši smrt iz najrazličitijih uglova, Karavađu ona više nije predstavljala bojazan.
 
F.De Goja-PAS








Španski slikar Francisko Goja je pred kraj života, između 1819. i 1823. godine naslikao seriju od 14 mračnih, uznemirujućih enigmatičnih slika direktno na zidove svoje kuće. Ove slike intenzivno prikazuju scene zlobe, sukoba i očaja, i ukazuju na njegovu ogorčenost i mračno raspoloženje. Pedeset godina posle smrti Goje, slike nisu bile uklonjene sa kuće, a kasnije su prebačene na platna i nazvane Las pinturas negras, Crne slike, zbog njihove tamne i dvosmislene prirode. Pas, jedna od slika iz ove serije, poznata i kao Gojin pas danas se nalazi u muzeju Prado u Madridu.
1aa2f7441c2e1e8ce1ae43bf58de9bfa L

Francisko Goja - Pas
Slika Pas je podeljena na dva nejednaka dela: gornji, prljavooker "nebo" i manji zakrivljeni tamnobraon donji deo. Preko vrha donjeg dela je prikazana glava malog tamnog psa. Njegova njuška je podignuta, uši povučene nazad, a oči gledaju naviše. Sam pas je skoro izgubljen u ogromnoj površini ostatka slike, koja je prazna, osim tamne nagnute oblasti u blizini donjeg dela slike, koja sakriva njegovo telo.
Bleda tamna forma nad psom se ponekad smatra štetom, ali i namernim uključivanjem u sliku. Međutim, generalno se smatra za artefakt ranijih slika koje su ukrašavale zid, pre nego što je Goja naslikao psa preko.
Zagonetni prikaz psa je izazvao mnogobrojna tumačenja Gojinih namera. Slika se često tumači kao njegova simbolična predstava čoveka u uzaludnoj borbi protiv zlonamernih sila. Crna nagnuta masa koja pokriva psa se tumači kao živi pesak, zemlja ili neki drugi materijal u kome je pas sahranjen. Pošto se bezuspešno borio da se oslobodi, on sada ne može da uradi ništa. Ogroman prostor "neba", koji čini najveći deo slike pojačava osećaj izolovanosti psa i beznađe njegove situacije. Neki vide psa kako oprezno podiže svoju glavu iznad crne mase, plašeći se nečega izvan polja slike, ali i kao prikaz napuštenosti, usamljenosti i zanemarivanja.

(sa neta)
 
Milan Nenezić




Milanove slike se, kako je sam rekao u jednom intervjuu, retko nalaze na izložbama jer ih smatraju previše morbidnim. Upravo zato ih on kači na internet – jer tako uspeva da dođe do neke malo brojnije publike i proda ih. Za svoje slike kaže da su hipernadrealistične, kroz njih istražuje pre svega ljudsko telo, koje je različito za svakoga – budući da svi imamo različitu svest i različite poglede na svet.
Bol i strah neki su od motiva beogradskog akademskog slikara Milana Nenezića. Veruje da takvim prorukama verno dočarava stvarnost kojom je okružen. O inspiraciji, uslovima u kojima umetnici stvaraju u Srbiji, mogućnosti da se od umetnosti živi, kao i idejama o odlasku iz zemlje govori ovaj član ULUS-a (Udruženja likovnih umetnika Srbije).




Adam--Oil-on-canvas--100-x-70cm-550px_383.jpg


Adam



Scream-study-09--oil-on-canvas--50cm-x-35cm--2016-550_560.jpg



Krik
 

Back
Top