Sitničarnica "Kod srećne ruke" - Goran Petrović

darkghost

Ističe se
Poruka
2.632
2ln7bxe.jpg



"Sitničarnica "Kod srećne ruke" je roman posvećen fenomenu čitanja,
kao o jednoj od onih retkih intimnih delatnosti koja nam je preostala.
Nadalje, on razmatra navodnu mogućnost takozvanog naporednog čitanja,
onog koje dopušta da se dvoje ili više čitalaca, što slučajno ili namerno,
istovremeno otvarajući istu knjigu, bez obzira na prostornu udaljenost,
mogu naći i prepoznati u paralelnom svetu literature.
U oba slučaja, međutim, u romanu je reč o književnosti kao o izdvojenom
i koliko-toliko zaštićenom zajedničkom području dobrovoljnog izbeglištva,
emigracije, ishodištu novih seoba...
Usled nemogućnosti da opstanu u sve zatvorenijem svetu,
ovom sve užem svetu, sve zagušenijem i zbijenijem brojnim realijama,
junaci romana tragaju, pronalaze i ostvaruju novo prostranstvo,
vreme u vremenu, makar za nekoliko časova produžavajući svoj opstanak.


Dvostruko nagrađivani roman sastoji se od Pristupa,
osam Čitanja i Epiloga koji govori o tome kako
su se neke stvari završile,
a kako su neke druge započele.

Petrović u svoje delo uvodi strukturu romana u romanu,
a ravni pripovedanja se šire poput koncentričnih krugova.
Nosioci radnje u romanu su niko drugi nego čitaoci
koji se međusobno sreću
zajedničkim čitanjem retkog primerka
knjige Moja zadužbina, Anastasa Branice.
Student Adam Lozanić, starica Natalija Dimitrijević,
njena 'družbenica' Jelena koja uči engleski jezik,
Pokimica - bivši operativac Državne bezbednosti,
profesor Teofilović, domaćica Zlatana, porodica Lelek -

bivaju sve više uvučeni u svet romana Moja zadužbina
i svoj život nesvesno zamenjuju stvarnošću literarnog dela.

- Gospođo Natalija, kada odemo tamo,
odnosno onamo, postojimo li ovde? - prenula se Jelena.
- Postojimo li? -odgovorila je Natalija. I gde? To je dobro pitanje.
Verujem da se radi o nekoj vrsti blagog prisustva ili blagog odsustva.


Ovo je roman o onima koji pišu i koji ne mogu bez čitanja.
Pisanje - čitanje je beg od stega spoljašnje egzistencije,
način da se težak i sumoran život transformiše u nešto lepše.
Čitaoci imaju isto tako svaralačku ulogu kao i pisac,
budući da imaju moć da ožive tekst.
Oni se ne mogu sasvim konkretizovati,
a svaki od njih će se kretati prema sopstvenom
opsegu predrasuda ili interesovanja.
Svaki trenutak u delu vredi malu večnost kojoj se ništa
iz spoljašnjeg sveta ne može suprostaviti,
niti se njen tok može zaustaviti."

Dakle, da li citali ste "Sitnicarnicu"?
Vase impresije. :)
 
Poslednja izmena:
Prvo i osnovno....
Tvoje impresije!
Lako je prepisati sta pise na koricama knjige ...
Lako je prekopirati komentar nekog knjizevnog kriticara koji je knigu procitao.
Mene zanima tvoje misljenje kad otvaras temu pocnes od toga.

A onda cu da napisem svoje impresije...i zasto mi posle sitnicarnice vise ni jedna knjiga nije ista ni dovoljno dobra i zasto sam skakala od srece na sred knez mihajlove kad sam dobila knjigu sa posvetom autora napisanu svojerucno a meni licno.

Ako nadjes veceg obozavaoca Petrovicevog dela od mene ....svaka cast...

A do tad....ono sto sam ti rekla....prvo moras da izneses impresije SVOJE da bi dobio tudje.
 
Mirka Sizika, slazem se sa tvojim argumentom,
ali cemu tolika negativnost u prvih par redova?
Zaista smatram da reci koje sam citirao,
jer, kako vidis, pod navodnicima su,
jesu savrsen uvodni post za temu ovakvog tipa.
U ovim recima kriticara
uglavnom i nema nekog subjektivnog oslonca
i shvatanja, vec cisto predocenje cinjenica o delu.
Ovo je trebalo da posluzi cisto kao prolog u temu,
a impresije svoje cu svakako napisati.

Zbog manjka vremena i obaveza to ne ucinih jutros.
I ne vidim zasto bi se impresija trampila za impresiju...
Ukoliko postoji nadahnuce i ushicenost ka necemu
to nadahnuce bi trebalo predociti
uprkos stanju u okolini i nezavisno od nje.

Recenicu "Lako je prekopirati komentar nekog knjizevnog kriticara koji je knigu procitao"
smatram kao uvredu, jer ako se u prvi plan istice da je on procitao,
lucidan zakljucak bi bio da neko, a taj neko sam ja, nije to ucinio.
Mozda se samo nisi lepo izrazila.

U svakom slucaju, moje impresije...

Knjigu mi je preporucila Dragonfly
i za mene ona bese pravo otkrovenje,
jer nista do tada od Petrovica nisam procitao.
Pronasao sam je iz ko zna kog pokusaja.
Isprva obidjoh sve knjizare po Kragujevcu
i nadjoh jedan primerak na sasvim neocekivanom mestu.
Kod ulicnog prodavca sa izuzetno malim izborom literature.

Sitnicarnicu bih nazvao, u neku ruku, svojom licnom Biblijom,
jer je ne smatram obicnom knjigom.
Sitnicarnica je knjiga detalja, knjiga mirisa,
boja, mesavina stilova i oblika.
Mirise mi na cimet.
Nostalgiju.

Isprva nas pisac uvodi u sasvim monoton, kisovit,
jednom recju, siv Beograd, u grad stisnutih ruku
i manjka mogucnosti.
Sama knjiga, samo pronalazenje medju redovima
baca sasvim jarko svetlo na pomenuto sivilo.
Sitnicarnica je knjiga nadanja.
I kao sto i sam naziv kaze, prepuna je naizgled
beznacajnih sitnica koje covek uglavnom zaobilazi
i ne primecuje.
Neodoljivo sam uzivao u tim sitnicama i ne pamtim
da sam bilo koju drugu kjnjigu procitao sa takvim gutanjem
i divljenejm.
Kada kazem gutanjem, ne mislim na brzinu, vec na dubinu.
Ne zeleh da propustim cak ni najmanji detalj.
Zeleh da osetim miris trave, Zlatanine hrane,
da zastanem kod ruzicnjaka i posmatram nebo.

Vremenski gledano citao sam je izuzetno dugo
i mislim da bih vec mogao da joj se ponovo vratim,
da se ususkam u fotelju
i da poput Natalije uzivam u svojim malim ritualima.

Odnos izmedju Natali i Anastasa je posebno slikovito prikazan.
i sa neke tacke gledano krajnje romantican.
Dvoje ljudi su se pronasli kroz knjigu i
uprkos mogucnosti da se fizicki sretnu oni to ne rade,
jer knjiga je njihova carolija, njihova licna bajka, njihovo mesto
postanja onakvih kakvi zapravo i jesu.

Zakljucak jeste da je knjiga sastajaliste raznih, slicnih
ili razlicitih ljudi. Njihove ruke neobrojano puta glade njene korice.
Da li ste se nekada zapitali ko je pre vas citao knjigu uzetu
iz biblioteke?
Da li ste imali neodoljivu zelju da udjete u njegove misli?
Uz "Sitnicarnicu" mozete da osetite tu caroliju.

Kao sto neki kriticar rece, ovo je knjiga nad knjigama.
Knjiga o knjigama i o strasti citalaca.
Kao sto si rekla, Mirka, nakon ovog Petrovicevog romana,
pogled na ostale knjige nikada vise nece biti isti.
Detalji ce nam sada biti ispred ispruzenih saka.
Nece se kriti po coskovima.
Necemo ih zaobilaziti i svoju paznju grupisati na
samu sustinu.
Okolisacemo, gubiti se u opisima, metaforama
i ziveti sa pridevima.

To je ujedno i bio cilj ove velicanstvene knjige.
Moje Biblije.
Kasnije kupih jos jedan primerak Sitnicarnice.
Stoji mi na polici.
Namenjen je kao poklon dragoj osobi.

Ispresije su izrecene.
Moglo je to i opsirnije,
ali smatram da se sustina shvatila.
Uvek moze da se cita izmedju redova.

Ocekujem trampu. ;)
 
Лепа књига за љубитеље Београда.

Можда мало исувише "конструисана", тако да се човек на крају упита: ипак, није ли то више само "конструкција ради конструкције"? :think:

Но, коначно, све у свему, није лоша, мени се и поред овога допала.

Али, кад је већ реч о Петровићу, његов у "Опсаду цркве Светог Спаса" сматрам далеко бољим и захтевнијим романом.

Мислим да је за њу требало да добије НИН-ову награду, а ово за "Ситничарницу" је, ипак можда само нека врста "надокнаде" за тај, по мом мишљењу, пропуст.
 
Cek prvo da odgovorim na prvi deo posta .
Nije moja namrea bila da tebe vredjam, niti da te omalovazavam, sustina mog posta bila je da mene zanima sta ti mislis o knjizi a ne neki kriticar.

Kritika sam procitala jedno hiljadu do sad pa bi mi bilo draze da sam kao uvod u temu videla sve ovo sto si kasnije napisao o knjizi .

Otud sam reagovala tako i po malo mi je zao sto si to negativno protumacio al avaj forum je mesto za diskusiju ne mora bas ni svaki komentar da ti bude srcu drag.

Dakle , moja namera nije bila da tebe pljucnem nego da sugerisem kako bi bilo zanimljivije otvoriti temu.

E sto se knjige tice ....to cu u sledecem postu ....
 
Godinama sam zaobilazila knjigu.
Smatrala sam smesnim taj naslov.
A onda sam od dosade usla u prosvetinu knjizaru na Kopaoniku i jedino sto sam imala da kupim bilo je to.
I kupim ...i krenem....i nemam sad reci da opisem moje iznenadjenje...
Menjale su mi se emocije od divljenja, iscudjavanja do fasciniranosti i nazad.
Nista u toj knjizi nije bilo bez smisla a ni suvise.
Nista nije receno a da nije trebalo, nista prejako, nista premalo.
Taman po mojoj meri .
Vracala sam se nekoliko puta citajuci neke delove ...
Pokusavajuci da dokucim kako je nesto tako jednostavno Petrovic napravio na tako posebno.

Zapravo ono sto je mene u svemu tome razbilo jeste ideja dela.
Ideja je toliko jednostavna da bi mogla svakom pasti na pamet a opet toliko fantasticna i genijalna da ipak nije pala nikome nego Goranu .

I od tad ...kad otvorim bilo koju knjigu pomislim ...boze ko li jos to cita sada ....mozda neki kinez, arapin, hrvat...hocu li sresti sve te ljude na nekim ulicama , na nekim izmisljenjim trgovima ...i nekako od tad do danas kad god citam , bilo sta, verujem da ce se to nekad desiti.

Kad god pordjem pored slavije danas meni se pricinjava Miticeva robna kuca.

Nisam kriticar i ne stremim tome, knjigu citam kao obican smrtnik ...pisala sam svojevremeno jedan rad o knjizi i rad je dosao do Petrovica. Profesor ga je odneo i pokazao. To je bio moj nacin da se oduzim Petrovicu za to sto je on meni uradio kad sam procitala knjigu. Na koji ancin me je obelezio i usmerio ....Cinjenica da sam mu to nekako indirektno saopstila bila mi je jednako vazna kao i osecaj kada sam knjigu zavrsila.

U januaru sam dobila novo izdanje knjige ....moja se raspala nacisto pa mi je drugarica kupila novu i posto saradjuje sa Petrovicem , a zna da sam ja luda za knjigom, zamolila ga je da je potpise.

Objasnila je situaciju i sada imam primerak koji je on potpisao licno meni.

To je verovatno najvrednija knjiga koju imam u stanu.

Jednom sam knjigu poklonila nekome .
U posveti je stajalo da i kad ne budemo vise mi ....svaki put kad otvori sitnicarnicu ja ga tu cekam .
Taj neko nikada nije procitao knjigu.
Verovatno misli da je bezvezna .
Od tad i ja mislim da je on bezvezan tip.
Sve mi diraj Sitnicarnicu nikad !
 
Sitničarnica „Kod srećne ruke“ je knjiga koju beskrajno volim. :heart:

Pokušaću da istkam tananu čipku ljubavi koja se isplela u meni.

Goran je antologijsku ljubav komponovao, melodiju nežnu, vodilačku.
Rodila se knjiga iskona u svojoj najvećoj kreposti, knjiga veličanstvena, bezvremena.

Promenila me.

Promeniće tebe, sve nas ovog plahog sveta.

U krhkom inju srca, toplina je proklijala u dodiru:
svaki put kada stranice resko zašume pod prstima,
upitam se ko u istom trenu čita istu knjigu.

Iza mojih zenica padaju tople kiše na terasu od snova dok čitam.

Pružam ruke onome koji šeće istim redovima,
ostavljen susretu koji će se desiti zauvek.
Nikada zajedno, a opet, uvek zajedno.
To je jedina naša istina.

Nebrojeno puta čitah Sitničarnicu, iznova, iznova...
Svaki put hrlim ljudima u zagrljaj.
I svaki put moje srce progovori.

Sitničarnica u meni nedri bliskost, ljubav uzvišenu, blistavu,
ljubav koja haos može zatočiti u orahovu ljusku.


Nastanim se u grlu pisca,
stopim se s bogatstvom reči njegovih,
toplo je i lepršavo,
zaustavljaju se odroni plača i utihne vapaj.
Ostaje samo čudesna čipka ljubavi.


U nekom podnevu pariskomodrom,
u nekoj sedefnoj večeri,
u jutru boje razmazanog karmina,
britki tragač il' plahi putnik,
a svaki od njih čitač pomni,
povezani su nitima istinskog čuvstva.

Jedan sam ja.
U drugom prepoznaćeš sebe sama.

Sitničarnica živi.



Rečenice koje me opisuju,
uzdasi s prizvukom sete,
mahnite misli kroz koje se ostvarujem,
kroz koje bujam,
večno su s nekim udružene.


Goran je svoj um pretočio u topao, mio razgovor sa mnom.

Sitničarnica je zauvek utkana u me,
u moje biće, drhtavo, gordo, ranjivo.
Darovala mi je jednu davnu istinu da me prati putevima koje ću naći
i onima koji će naći mene.

Utisnula moje misli u vosak nežnijeg doba.



I večeras ću krenuti pukotinom vremena što proviruje iza rečenice svake,
Misao ću dotaći iskričavom bliskošću.

Rečenice zaigraće, blistaće, večno goreći, tinjajući,
hrliću kroz drage redove, zastajući kraj zareza od zelene svile,
diveći se intarziji poglavlja.

Neka me Sitničarnica još jednom uvede u Bliskost uzvišena glasa.
 
Sitnicarnica je knjiga detalja, knjiga mirisa,
boja, mesavina stilova i oblika.
Mirise mi na cimet.
Nostalgiju.

Лепа књига за љубитеље Београда.

Promeniće tebe, sve nas ovog plahog sveta.

***

Iza mojih zenica padaju tople kiše na terasu od snova dok čitam.

****

Jedan sam ja.
U drugom prepoznaćeš sebe sama.

****

Rečenice koje me opisuju,
uzdasi s prizvukom sete,
mahnite misli kroz koje se ostvarujem,
kroz koje bujam,
večno su s nekim udružene.

Moram pročitati što pre.
 
Originalna ideja, lepe Petrovićeve rečenice, vešto izabrani likovi, svi tako različiti a opet povezani nekom nevidljivom niti, držali su mi pažnju sve vreme.
Roman u romanu je nastao kao plod ljubavi. Iako nema ni temu, ni radnju, ni glavne junake, iako naizgled propao u svom malom tiražu, povezuje ljude koji ga čitaju, retke srećnike koji su ga se dokopali, nesrećno i srećno zaljubljene.U nekim trenucima ne razaznajem čitam li roman ili roman o romanu.
Razmišljala sam zašto se roman zove Sitničarnica "Kod srečne ruke". Možda zato što je bilo a više je nema, baš kao ni uspomena gospođice Natalije Dimitrijević.
Na kraju, moj je zaključak da su i u realnom životu svi ljudi koji uživaju u čitanju slični, i ta pomisao me baš čini srećnom.
 
Ja sam veceras bila dobra 3 h u istoj prostoriji sa Goranom.
I dugo sam se premisljala da li da mu pridjem i da mu kazem da najiskrenije obozavam njegove knjige i nacin kako pise, da sam luda za Sitnicarnicom i da mi je promenio citalacku vizuru tom knjigom, ali - nisam.

Ostala sam po strani gledajuci ga kako pije pivo i nisam uradila nista od onoga sto sam planirala kad sam krenula na tu promociju.

A evo zasto.
Cekala sam ga da dodje kao da tu prestaje zivot.
I kad je usao , poskocila sam u stolici sa facom deteta koje vidi da je dobilo najomiljeniju i dugo zeljenu igracku.
A onda sam pocela da zapazam njegov izraz lica , energiju kojom zraci i odjednom vise nisam bila tako euforicna.

Goran je bio pomalo mrk, previse ozbiljan , nekako nepristupacan.
Rastuzilo me to sto sam imala utisak da bi mu moj prilazak bio neprijatan.
Imala sam utisak da njemu to bas ne bi prijalo ...ne bi bio neprijatan prema meni al bi imala osecaj da to nije ono sto mu prija.
Pa sam izabrala da ne zalazim u tu njegovu nevidljivu auru ozbiljnosti koja ga je obavijala iako sam zarko zelela da stanem pred njega i da mu kazem to sto mislim.

Posle nekog vremena - vise nisam ni zelela da pokusam.
Posle jos nekog -vise nisam ni gledala ka njemu.
Otisla sam pre njega pomalo tuzna sto nije onakav kakvim sam ga ja zamisljala.
Nasmejan, srdacan, miran, stalozen...
Istina jeste da je neobicno miran, povucen u sebe i pomalo nepristupacan.
Moja odluka da postujem to sto jeste mi se ucinila razumnom iako nije bila u skladu sa mojim zeljama.

Dakle....ako negde sretenete Petrovica ....i uspete da porazgovarate sa njim ( budete hrabriji od mene ) recite mu da bi bila sasvim fina , nenametljiva i kultuna. Da ne bi gusila niti ga bilo cim ugrozila ....pa kad me ponovo vidi ....nek slobodno spusti taj stit i dozvoli mi da mu kazem to sto osecam ...
 
Лепа књига за љубитеље Београда.

Можда мало исувише "конструисана", тако да се човек на крају упита: ипак, није ли то више само "конструкција ради конструкције"? :think:

Но, коначно, све у свему, није лоша, мени се и поред овога допала.

Али, кад је већ реч о Петровићу, његов у "Опсаду цркве Светог Спаса" сматрам далеко бољим и захтевнијим романом.

Мислим да је за њу требало да добије НИН-ову награду, а ово за "Ситничарницу" је, ипак можда само нека врста "надокнаде" за тај, по мом мишљењу, пропуст.

Slažem se sa Milunkom, "opsada crkve Svetog Spasa" je neuporedivo bolja knjiga, ali ni "sitničarnica" nije za potcenjivanje. Volim njegov način pisanja, to eksperimentisanje i "kalemljenje" svega i svačega, i sviđa mi se to što su me obe knjige naterale da ih barem 2 puta pročitam radi lakšeg i boljeg razumevanja
 

Back
Top