Pišući jezikom svog rečnika, lepotom taloga značaja sadržanih u ama baš svakoj reči, Faraonn
otkriva svoje unutrašnje pejzaže iz kojih se da naslutiti pesnička reka i njeno žuborenje kroz vreme.
"I beseda njegova bi na mojem jeziku": Božanska reč se digla iz utrobe preko grla, do jezika koji je izgovara, ali i proba... ima ukus Mane, jela nepoznatog čak i najplemenitijim kuvarima...
Stihovi niču reč po reč...
Mana se izliva...
Faraonn piše i posmatra svoje stihove kao sled koraka na planini, gde je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci sa malim osloncima, na njih mora rasporediti teret stiha, ljubavi i glasa... I zna da moraju mu biti dovoljne samo reči koje izazivaju uzvičnik u onome ko ih čita!
I evo osećajne i jake poetske slike... Reči ljubavi, života i igre čitamo lepotom njegovog rečnika i izraza:
..."i prkos grudi
što vaskrsavaju
Fidiju bude
da za mene to izvaja
da ukaže
gde se nebo i zemlja
spaja"...
U adrenalinskoj rapsodiji između otkucaja srca i otkucaja smrti, Faraonn nas ponosan uči da treba živeti samo za čudnovate trenutke okupane mirisom tek pokošene trave...uči nas da verujemo u Božiji kantar blagostanja i da volimo... jer, onaj koji voli, nalazi život i tamo gde ga drugi ne vide...
Bestelesno rasterećen pokazuje da sveto pisanje obezbeđuje pravac... ne nudi sklonište... ne štiti.. ali orijentiše rasute... čitaocu nudi zaklon...
"Ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena
u slavu stvarnog života
koji se svakodnevno
i božanski i satanski
obrušava na nas"
I ako te nisam, dragi pesniče, ohrabrila bar malo da voliš još više, izvinjavam se što nisam mogla više!