SILMARILLION

[Златоуст]

Џон Роналд Руел Толкин (енгл. John Ronald Reuel Tolkien; 3. јануар 1892 — 2. септембар 1973) је био професор англосаксонског језика на Оксфордском универзитету у периоду од 1925. до 1945. године, као и професор енглеског језика и књижевности, такође на Оксфорду, од 1945. до 1959. године. Бавио се писањем епске фантастике, фантастике уопште и поезије током целог живота, и кроз њих је доживео међународну славу. Ван научних кругова, најпознатији је као аутор романа „Господар прстенова ” , затим његовог претходника, „Хобита ” , као и великог броја постхумно издатих књига о историји замишљеног света званог Арда, највише једног њеног континента, Средње земље, где се одиграва радња ова његова два најпознатија романа. Велика популарност и утицај ових дела су устоличила Толкина као оца жанра модерне епске фантастике. Што се тиче научних кругова, био је цењени лексикограф и стручњак за англосаксонски и старонордијски језик. Био је члан удружења писаца The Inklings и близак пријатељ К. С. Луиса. Биографија Толкин је рођен у Блумфонтејну у данашњој Јужноафричкој Републици, као син Артура Толкина (Arthur Tolkien), енглеског банкара, и Мејбел Толкин, рођене Сафилд (Mabel Tolkien, neé Suffield). Већина Толкинових предака по оцу, колико је познато, били су занатлије. Породица Толкин потиче из Саксоније у Немачкој, али живи у Енглеској од XVIII века. Презиме Толкин је англицизирано Tollkiehn од немачког tollkühn, лудо одважан. Лик под именом Професор Рашболд (Professor Rushbold) у The Notion Club Papers је алузија на ово име. Толкин је имао само једног брата, Хиларија Артура Руела Толкина (Hillary Arthur Reuel Tolkien), рођеног 17. фебруара 1894. године. Толкин се са својом мајком, која се тешко носила са афричком климом, вратио у Енглеску у трећој години – отац му је умро у Јужној Африци од тешког крварења у мозгу пре него што им се могао придружити. Пошто је он био једини члан породице који је био запослен, живели су са Мејбелиним родитељима у Бирмингему неко време, али су ускоро, већ 1896, прешли у Серхол (Sarehole), тада село у Ворвикширу (Warwickshire), а данас део Бирмингема. Мејбел је подучавала своја два сина и Џон је био предан ученик. Научила га је много о ботаници, али највише су га занимали језици – мајка га је научила основама латинског врло рано. Научио је да чита у четвртој години, а убрзо је знао и добро да пише. Похађао је Школу краља Едварда (King Edward ’ s School), Академију краља Филипа (King Phillip ’ s Academy) и студирао је на Егзетер колеџу у Оксфорду (Exeter College, Oxford). Његова мајка је прешла у римокатоличку веру, упркос оштрим протестима њене породице. Умрла је од дијабетеса 1904, када је Толкину било дванаест година, а он је цео живот сматрао да је постала мученик за своју веру, што ће имати велики утицај на његова католичка уверења. Толкинова предана вера је била значајни фактор у превођењу К. С. Луиса у хришћанство, а његова дела садрже доста хришћанске симболике и вредности. Будући сироче, одгајио га је отац Френсис Морган (Father Francis Morgan) из Бирмингемског ораторијума, у делу Бирмингема званом Еџбастон (Edgbaston), где је даље и одрастао.

Тамо је упознао и заљубио се у Едит Брат (Edith Bratt) (која ће касније послужити као модел за Лутијену). Упркос многим препрекама, он успева да се ожени њоме, својом првом и најискренијом љубави у животу. Толкин се прикључио британској војсци током Првог светског рата. У том периоду је видео многе садругове, од којих су неки били његови најближи пријатељи, како гину, а он сам је ускоро завршио у болници због рововске грознице. Током опоравка, почиње да пише серију бајки, заснованих на проучавању митологије и фолклора, које назива „Књига изгубљених прича ” (The Book of Lost Tales). Проучаваоци његових дела кажу да је рат утицао на његово писање и то тако што је кроз фантазију налазио пут да побегне од окрутне реалности фабрика, машина, пушака и бомби XX века. Његово прво цивилно запослење након рата било је на Оксфордском речнику енглеског језика (Oxford English Dictionary), у којем је, међу многим другим, реч морж (енгл. 'walrus') његов унос. 1920. године постаје доцент за енглески језик на Универзитету у Лидсу (University of Leeds), али се 1925. враћа у Оксфорд као професор англосаксонског језика. 1945. године прелази на оксфордски колеџ Мертон (Merton College, Oxford), где постаје професор енглеског језика и књижевности, што остаје све до пензионисања 1959. године. Џон и Едит Толкин имају четворо деце: Џона Франсиса Руела [John Francis Reuel] (1917.), Мајкла Хиларија Руела [Michael Hilary Reuel] (1920.), Кристофера Руела [Christopher Reuel] (1924.) и Присилу Ану Руел [Priscilla Anne Reuel] (1929.). Толкин је умро у Оксфорду 1973. године, и сахрањен је на гробљу Волверкот (Wolvercote Cemetery) крај своје жене Едит, а на надгробном споменику су уз њихова имена уклесана и имена Берена и Лутјене, упоређујући њихову љубав са највећом љубавном причом Средње земље.

Толкин је уживао у измишљању прича да би забавио децу. Сваке године је за њих писао писма од Божић Бате и слао им их за Божић. Она су сакупљена и издата у књизи под именом „Писма од Божић Бате ” (The Father Christmass Letters). Толкин никада није очекивао да ће његове приче постати популарне. На наговор бившег студента, издао је књигу коју је написао за своју децу под насловом „Хобит ” (The Hobbit) 1937. године. Иако намењена деци, постала је популарна и код одрасле читалачке публике, и то довољно популарна да издавачка кућа „Allen & Unwin ” затражи од Толкина да напише наставак. Ово је резултирало његовим најпознатијим делом, које ће постати тротомни роман „Господар прстенова ” (The Lord of the Rings) (издат у периоду 1954 — 1955). Толкину је требало скоро десет година да напише своју сагу, током којих је имао свесрдну подршку пријатеља из The Inklings, посебно К. С. Луиса, аутора познате серије књига о земљи Нарнији. „Господар прстенова ” је убрзо постао веома популарна књига код млађе популације 1960- их, и до данас је остао у врху читаности као једно од најпопуларнијих дела фантастике XX века, и према продаји и према испитивањима читатеља. Толкин је у почетку намеравао да исприча дечију причу сличну „Хобиту ” , али она је убрзо прерасла у мрачније и озбиљније дело. Иако директан наставак Хобита, обраћа се старијој публици, описујући много дубљу и већу историју Средње земље, чија ће се величина и сјај показати тек у постхумно скупљеним рукописима издатим у књизи „Силмарилион “ (The Silmarillion) и другим књигама. Толкин је био професионални филолог и језици и митологије које је проучавао оставили су велики траг у његовим делима. Тако су имена Патуљака из „Хобита “ потичу из митова Волуспа (Völuspá) и Еда (Edda), док су неки заплети (нпр. крађа пехара из змајевог легла) узети из епа „Беовулф ” (Beowulf). Толкин је наставио да се бави историјом Средње земље до своје смрти. Његов син Кристофер Толкин је уз помоћ писца фантастике Гаја Гавријела Кеја (Guy Gavriel Kay) средио део тог материјала и издао га у једном делу под именом „Силмарилион ” 1977. године. Кристофер је наставио да сређује и издаје материјал везан за настанак Средњег света, односно дела као што су „Историја Средње земље ” (The History of Middle-earth)" у дванаест томова и „Недовршене приче ” (Unfinished Tales). Она садрже недовршене, напуштене, алтернативне и често контрадикторне верзије прича на којима је Толкин радио деценијама, често их прерађујући, преписујући и проширујући. Само је „Силмарилион ” у складу са претходно издатим романима, и то само захваљујући Кристоферовој преради – иако и он сам каже да и даље остају неке несугласице. Чак је и „Хобит ” остао делимично неусаглашен са „Господаром прстенова ” након његовог издавања, иако је много тога измењено и чак једно цело поглавље прерађено у другом издању из 1951. У универзитету Маркет (Marquette University) у Милвокију, Висконсин, САД (Milwaukee, Wisconsin, USA) чувају се оригинални рукописи „Господара прстенова ” и „Хобита ” , док су Оксфорду рукопис „Силмарилиона ” и Толкинових научних радова (међу којима и најбољи превод епа „Беовулф ” на енглески језик, који је нађен тек недавно, али је већ постао обавезна литература за студенте енглеског језика и књижевности у Оксфорду). Његова дела иако испреплетана митологијама многих народа,најпознатија су по вечитој борби добра и зла.Ако сте волели бајке,нећете се покајати после првих страница Силмарилиона у коме ћемо се упознати са Толкиновим светом маште.

 

[Златоуст]

SILMARILLION

AINULINDALË

PJEV AINURA

Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego što je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu. No dugo je svaki od njih pjevao sam, ili tek nekolicina zajedno, dok su ostali slušali; jer nisu poznavali drugo doli onaj djelić Ilúvatarova uma iz kojeg su postali, a tek su polako počinjali razumijevati vlastitu braću. Ipak, što su dulje slušali, to su bolje razumjeli i sve ih je više i skladnije pjevalo. Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred Ilúvatarom i ušutjeli. Tad im Ilúvatar reče: "Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom načinite Velebnu glazbu. A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako držite da je pravo. Ja ću zatim sjesti i slušati, radostan što ste pjesmom probudili veliku ljepotu.

Nato glasovi Ainura, nalik na harfe i lutnje, svirale i trublje, viole i orgulje i nalik na nebrojene zborove što su pjevali riječima, stadoše oblikovati Ilúvatarov napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu. Nikad više nisu Ainuri složili glazbu sličnu ovoj, iako je kazano da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura i Ilúvatarove djece, po svršetku svijeta. Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati, a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan, njihove misli pozlatiti tajnim plamom.Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer jeglazba bila bez mane. No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplestiu glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je htio povećati moć i slavu svojeg udjela. Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić. Sam je samcat često lutao pustim prostranstvima tragajući za Ognjem neugasivim, jer ga je morila želja da stvori nešto na svoju ruku i činilo mu se da Ilúvatar zapostavlja Prazninu, čija ga je pustoš ispunjavala nemirom. Oganj ipak nije pronašao, jer on plamti u Ilúvataru. Ali, ostavši sam sa sobom, u glavi mu se stadoše rojiti misli posve drugačije od onih u njegove braće.Neke je sad uplitao u glazbu, te se umah oko njega razli nesuglasje, a mnogi sekoji pjevaju u blizini uznemiriše, misli im se raspršiše, a pjev utihnu; a poneki radijeprivolješe svojom melodijom uz njegovu, negoli uz svoju prijašnju. Tako se neskladMelkorov proširi, a glazbu zaguši more uzburkana zvuka. Ali je Ilúvatar nadalje sjedio slušao, čak i kad se činilo da oko njegova prijestolja bjesni oluja, čije su crne vodurine ratovale jedna protiv druge u beskrajnom gnjevu koji se nije dao utažiti. Tad Ilúvatar ustade, a Ainuri opaziše da se smiješi i podiže lijevu ruku, pa se nov napjev začu sred oluje, koji bijaše i sličan i drugačiji od onog prijašnjeg, a bivao je sve silniji i imao novu krasotu. Međutim je Melkorovo nesuglasje postalo zaglušno i stalo se s njime otimati za prevlast, pa se iznova poveo rat zvukova, silovitiji od onog prije, koji zaprepasti Ainure i natjera ih na muk, dok je Melkorova nadmoć rasla. Još jednom ustade Ilúvatar, a Ainuri opaziše da mu je lice strogo, te podiže desnu ruku i gle čuda! treći se napjev začu sred zabune, a nije bio nalik ni na jedan do tada. U prvi se mah naime činio tihanim i slatkim, lagašnim žuborom nježnih zvukova unutar vretenastih melodija; no zaglušiti ga se nije moglo i bivao je sve silniji i dublji. Na kraju se činilo da dvije melodije teku istovremeno pred prijestoljem Ilúvatarovim i da su posve različite. Jer jedna je bila duboka, sveobuhvatna i prelijepa, ali ispunjena tugom iz koje je izvirala sva njezina krasota. Druga je netom postigla sebi svojstveno jedinstvo; ali bijaše bučna, zaludna i do beskraja opetovana; a onako neskladna nalikovala je prije na treštavo jednoglasje trublji što su rikale dvije-tri note. Htjelo joj se utopiti onu drugu glazbu svojim silnim glasom, ali činilo se da je ta uzimala njojzi upravo one najpobjedonosnije note i upredala ih u svoj svečani motiv. Usred ove nesloge što je potresala dvore Ilúvatarove i od koje su drhtale djevičanske tišine, treći put ustade Ilúvatar, a u lice mu je bilo strašno i pogledati. Podigavši obje ruke, jednim je suzvukom, dubljim od Bezdana, višim od svoda nebeskog, a prodornim poput svjetla iz oka Ilúvatarova, Glazbu zaustavio. Ilúvatar tad prozbori i kaza:

"Silni su Ainuri, a najsilniji med njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i svi Ainuri da sam ja Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili. A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se nijedan napjev otpjevati ne može a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv moje volje ne može glazbu izmijeniti. A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti." Nato Ainure zahvati strah, jer još nisu razumjeli što im je bilo rečeno, a Melkora preplavi stid, iz kojeg se kradomice izrodio gnjev. Ali već Ilúvatar, sav blistav, ustade i napusti divna prostranstva koja je bio namijenio Ainurima, a oni su ga slijedili. Kad dospješe u Prazninu, Ilúvatar im se obrati i kaza: "Evo vaše Pjesme!"I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio nje. I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati, te im se činilo da on živi i raste. Neko su ga vrijeme Ainuri u tišini promatrali, kadli Ilúvatar ponovno progovori: "Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao. I ti ćeš, Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice cjeline i pritoci njezinoj slavi."

Mnogo je drugih stvari Ilúvatar onomad kazao Ainurima, a kako ih sjećanje na njegove riječi nikad nije napustilo i kako svaki dobro poznaje onaj dio glazbe koji je sam skladao, tako Ainuri znadu mnogošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i malo je toga pred njima skriveno. No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, bilo svaki zasebno, bilo posavjetovavši se zajedno, jer je jedino samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum, te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti. Još se slika mladog Svijeta pred njima opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili. I ugledaše, zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu nisu znali druge svrhe doli njegove krasote. Jer sam je Ilúvatar začeo svoju Djecu i donio ih na svijet u trećem napjevu, dok se u prvom Ilúvatarovom napjevu nisu ni spominjala, niti je bilo tko od Ainura imao udjela pri njihovu stvaranju. Stoga kad su ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i slobodna, u kojim su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali još ponešto od njegove mudrosti koja je i njima bila skrivena. Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici. Sred svakojakih divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihovu boravištu u Osvit vremena, među nebrojenim zvijezdama. To se boravište može činiti sitnica onima koji vrijednost Ainura mjere njihovom snagom, a ne zastrašujućim oštroumljem, onima koji bi cijelo Ardsko polje postavili za podnožje stupa i podigli ga sve dok mu stožac njegova vrha ne bi bio oštriji od igle; ili pak onima koji prvo primijete beskonačno prostranstvo Svijeta što ga Ainuri i dandanas oblikuju, ali ne i brižnost kojom su, do najsitnijih pojedinosti, načinili sve ono čime su ga ispunili. Međutim, kad su Ainuri ugledali sliku ove naseobine, a u njoj tek probuđenu Ilúvatarovu djecu, mnogi, a među njima i oni najmoćniji, usmjeriše sve svoje misli i želje u njezinu smjeru.

Njihov vođa bijaše Melkor, onakav kakav je bio u početku, najslavniji među Ainurima koji su glazbu skladali. A taj je hinio, isprva i samom sebi, da ga onamo vuče želja da čini dobro Ilúvatarovoj djeci; obuzdavajući u sebi nemir što ga je časkom prožimao vatrom, a časkom ledom. Htjelo se njemu radije pokoriti i vilenjake i ljude svojoj želji, jer ga je gorki jed mučio zbog darova kojima ih je Ilúvatar obećao obdariti i još je htio imati podanike i sužnjeve, Gospodarom htio je da ga zovu, a on da njihovom voljom upravlja.

 

[Златоуст]

Ali kad su ostali Ainuri svrnuli svoje poglede k onoj naseobini, smještenoj sred širokih bespuća Svijeta koji vilenjaci zovu Arda, Zemlja, njihova se srca obradovaše zbog svjetla, a oči zaigraše od veselja pred raskoši boja; no velik ih nemir obuze kad začuše grmljavinu mora. I opaziše vjetrove, zrak i tvari iz kojih je Arda bila načinjena, željezo i kamen, srebro i zlato i još mnoge druge: a od svih su ovih najviše slavili vodu. Eldari kažu da još jedino u vodi živi odjek Pjesme Ainura kao ni u jednoj drugoj tvari što je na ovoj Zemlji i da mnoga Ilúvatarova djeca nezasitno osluškuju glasove Mora i ne sluteći što im se iz njih odaziva. Upravo je vodi usmjerio svoje misli onaj Ainu kojega vilenjaci nazivaju Ulmo, a njega je Ilúvatar najtemeljitije glazbi podučio. O zraku i vjetrovima najviše je premišljao Manwë, koji je među Ainurima slovio za najplemenitijeg. O Zemljinu je tkanju umovao Aulë, kojeg je Ilúvatar obdario znanjem i umijećem jedva manjim od Melkorova, ali užitak i ponos Aulëa leže u stvaralaštvu i u plodovima rada, a ne u posjedništvu ili u vlastitoj nadmoći; stoga on vazda daje, a ne gomila i ne prelazi sa svakog posla laka srca. Uto se Ilúvatar obrati Ulmu i ovako mu kaza: "Vidje li kako je Melkor i u ovom majušnom kraljevstvu, u Osvit vremena, objavio rat posjedu tvojemu? Zamislio je on hladnoću, neizmjernu i oštru, a ipak nije naudio ljepoti tvojih vrela i bistrih studenaca. Pogledaj samo snijeg i vještinu leda! Melkor je užgao vrućine i zapalio neukrotive vatre, ali tvoja želja nije presušila, niti je pjesma mora bila potpuno nadglasana. Radije podigni pogled k visokim oblacima i magli što vječito se mijenja i osluhni kako kiša pada na Zemlju! Oblacima si ovim bliži svojem prijatelju, Manwëu, kojeg voliš." A Ulmo nato odvrati: "Uistinu je voda postala ljepša negoli sam je ja u svojem srcu zamislio, a u mojim se skrivenim mislima nije rodila pahulja, niti je u mojoj pjesmi igdje bilo spomena kiši. Evo ću potražiti Manwëa da vazda skladamo glazbu tebi na veselje!" Tako su Manwë i Ulmo od prvog časa bili saveznici i u svemu najvjernije služili Ilúvatarovoj nakani. No jedva da je Ulmo ovo izustio, a Ainuri dobrano promotrili ovaj prizor, kadli im se on izgubi iz vida, te im se učini da su upravo u tom trenu spoznali Tamu, koju dotad nisu poznavali doli u svojim mislima. Ali im je ljepota one slike ispunila srca te su bili posve zaokupljeni otkrivenjem tek rođenog Svijeta koji im je preplavio umove; zbog toga što ga je nestalo prije nego što se njegov usud ispunio, a krugovi se vremena zatvorili. Neki kažu da je prizor nestao prije nego što je ostvarena vlast ljudi i prije nego što su Prvorođeni nestali i premda su Ainuri svojim Pjevom Svijet obavili, pa Valari nisu uspjeli svojim očima vidjeti Pozna doba ni Svršetak Svijeta. Zato nemir zavlada Ainurima, pa ih Ilúvatar dozva k sebi i reče: "Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije. Zaista, kažem vam: Eä! Neka bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet će Biti, a oni od vas, koji to požele, moći će na nj sići." I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Eä, svijet koji postoji. Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili na Svijet. No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da svojim moćima Svijet otada ispune i svežu, te da zauvijek ostanu na njemu, sve do njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu. Upravo im zbog toga nadjenuše ima Valari, Sile Svijeta.

No kad Valari kročiše na Eäu, isprva bjehu zatečeni i izgubljeni, ne znajući što da otpočnu, jer se ništa od onog što su u viziji vidjeli nije još ostvarilo, već jedva da je nastajalo, još bezoblično i mračno. Jer, Velebna je pjesma bila tek stabljika i pupoljak krasnoj zamisli sred Dvorova vječnosti, a ona Slika njezino pretkazanje, a sad su Valari stupili na sam prag Vremena i spoznali da Svijet koji je do tada bio samo sjenka i ljupki napjev imaju svojim moćima tek ostvariti. Tako su započeli s teškim radom u pustoj i neistraženoj divljini, kroz nebrojene i davno zaboravljene vjekove, sve dok u Osvit vremena i sred golemih dvorana Eäe nije nastupio onaj čas i mjesto na kojem su sazdali domaju Ilúvatarovoj djeci. Najveći udio u njezinu podizanju imali su Manwë, Aulë i Ulmo, ali i Melkor je bio s njima od početka, uplićući im se u svaki posao i izvrćući ga, gdje se moglo, na svoju dobit i podloživši velike vatre i tako dok je još Zemlja bila mlada i puna plamena Melkoru se u dušu upila, pa je ovako govorio ostalima: "Moje će kraljevstvo ona biti, svojom ću je prozvati!" Ali Manwë je bio Melkorov brat u mislima Ilúvatarovim i najjače oružje drugog napjeva kojim se Ilúvatar obranio od Melkorova nesuglasja, te on umah pozva k sebi jata silnih i slabih duhova i zapovjedi im da se spuste na Ardske poljane i pomognu Manwëu kako mu Melkor ne bi uvijek posao kvario, a Zemlja ne uvenula prije no što procvate. Manwë pak ovako reče Melkoru: "Kraljevstvo ovo nije tvoje da ga možeš svojatati, jer bi time veliku nepravdu učinio onima koji su na njemu radili jednako vrijedno kao i ti."
nastade razdor među Melkorom i ostalim Valarima, te ih on na neko vrijeme napusti i ode u druge krajeve gdje je činio po svojoj volji, a da još iz duše nije iščupao žeđ za Ardskim kraljevstvom. U međuvremenu uzeše Valari stvarno i vidljivo obličje, a kako ih je Svijetu bila privukla ljubav prema željno iščekivanoj Ilúvatarovoj djeci, onako su nalikovali na njihovu sliku što im se onomad ukazala, ali su bili još veličajniji i još blistaviji. Lik je njihov stoga bio bliži uspomeni na vidljivi svijet što su je čuvali u srcima, negoli Svijetu kakvim ovaj uistinu bijaše, iako im nije trebao ništa više nego što nama treba ruho, jer bivajući nagi ne gubimo ništa od svoje biti. Tako i Valari, kad ih je volja, hodaju svijetom neodjeveni, te ih ni Eldari ne mogu vidjeti, makar bili prisutni. Požele li se odjenuti, jedni Valari uzimaju na sebe muško, a drugi žensko obličje, jer su otpočetka imali različitu ćud, te je svojim odabirom jedino stjelesnjuju, ali je ne mogu izmijeniti; isto kao što se u nas muško i žensko prepoznaju po odjeći, ali ih ona ne čini onim što jesu. No obličja koja Veličanstveni nose nisu uvijek obličja kraljeva i kraljica Ilúvatarove djece, već se znadu i mišlju svojom omotati i ukazati se tako silni i strahotni. U svoje su društvo Valari privukli mnoge druge pratitelje, neke manje, a neke gotovo jednako moćne, pa su s njima udružili snage da umire Zemlju i obuzdaju joj oluje. A Melkor opazi što su učinili i vidje Valare gdje šeću Zemljom kao vidljivi moćnici, odjeveni u Svjetovno ruho, oku krasni i raskošni, a usto i bezbrižni, a Zemlja da je postala poput vrta njihova užitka, jer su sve njezine potrese umirili. U njemu uskipje jal, te se i on učini vidljivim, ali od puste mu je zlobe i pakosti što je u njemu izgarala lik ostao mračan i jezovit. Sručio se na Ardu, moćniji i strahotniji od svih Valara, poput planine što izranja iz mora i vrhuncima svojim oblake para, zaogrnuta ledenim plaštom i okrunjena vatrom i dimom, a plamen iz njegovih očiju palio je poput žeravice i ledio poput bodeža.

Tako je otpočela prva bitka za prevlast nad Ardom za koju se Melkor s Valarima otimao, ali o tim nemirima ni vilenjaci ne znaju odviše. I dok je ono o čemu se ovdje pripovijeda do naših ušiju dospjelo preko samih Valara, s kojima su Eldalië razgovarali u zemlji Valinorskoj i koji su ih ondje podučavali, ipak su Valari malo spominjali ratove što su prethodili dolasku vilenjaka. No Eldari kazuju da je Valarima vječito uspijevalo, uprkos Melkoru, ravnati Zemljom i pripremati je za dolazak Prvorođenih; ali kako bi koji komad zemlje načinili, Melkor bi ga uništio, kako bi koju dolinu otkopali, Melkor bi je zatrpao, planine što su isklesali, Melkor je urušio, a mora koja su izdubili, on je izlio i ništa nije imalo ni mira ni trajna rasta, jer čim bi Valari otpočeli neko djelo, umah bi ga Melkor omeo ili pokvario. Ipak im nije svaki trud bio uzaludan i premda im se nigdje i ni u kojem djelu njihove želje i namjere nisu ostvarile i premda je sve bilo drugačijeg izgleda i oblika nego što su mu ga Valari u početku namijenili, ipak se Zemlja polako oblikovala i učvršćivala. I tako na koncu, u Osvit vremena, izgradiše Valari Ilúvatarovoj djeci dom među nebrojenim zvijezdama.

 

[Златоуст]

VALAQUENTA

OPIS VALARA I MAIARA PREMA UČENJU ELDARA

U početku Eru, Jedini, koji je na vilenjačkom jeziku nazvan Ilúvatar, načini Ainure iz svoje misli, a oni stvoriše pred njim Velebnu glazbu. U toj se Glazbi začeo Svijet; jer je Ilúvatar učinio vidljivom pjesmu Ainura, a oni ga ugledali poput svjetla u tami. Mnoge je među njima dirnula ljepota njegova i povijest čiji su začetak i otkrivenje u onoj viziji vidjeli. Zbog toga Ilúvatar u njihovu sanju udahnu Život i postavi je u Prazninu, ta posla Tajni plamen da gori u srcu Svijeta, kojem dade ime Eä. Tad se oni Ainuri, koji to poželješe, podigoše i siđoše na Svijet na početku Vremena, a zadaća im je bila oživiti ga i svojim trudom ostvariti viziju čijim su svjedocima bili. Dugo su radili u predjelima Eäe, čije prostranstvo nadilazi i vilenjački i ljudski razum, sve dok u za to određeni čas nisu sazdali Ardu, Kraljevstvo zemaljsko. Uzeli su na se Svjetovno ruho, spustili se na nju i počeli ondje živjeti.

O VALARIMA

Najveličajnijim od ovih duša vilenjaci nadjenuše ime Valari, Sile Arde, dok su ih ljudi često nazivali bozima. Sedam je valarskih vladara, a sedam je i Valier, valarskih kraljica. Ovo su njihova imena na vilenjačkom jeziku kojim se govorilo u Valinoru, no imaju oni i ina imena na jeziku vilenjaka iz Međuzemlja, i još mnoga druga među ljudima. Imena se Vladara prikladnim redom navode ovako: Manwë, Ulmo, Aulë, Oromë, Mandos, Lórien i Tulkas, a imena su Kraljica: Varda, Yavanna, Nienna, Estë, Vairë, Vána i Nessa. Melkor se među Valare više ne ubraja, a njegovo ime na Zemlji ne spominje.

Manwë i Melkor bijahu braća u Ilúvatarovim mislima. Najmoćniji od onih Ainura koji siđoše na Svijet bio je na svom početku Melkor, ali je Manwë Ilúvataru najmiliji i ponajbolje razumije njegove nakane. Njemu je bilo namijenjeno da, kad dođe taj čas, postane Kralj među Kraljevima, gospodar Ardskog kraljevstva i vladar nad svime što u njemu obitava. Na Ardi on najviše ljubi vjetar i oblake i sve zračne predjele, od vrhunaca do ponora, od najudaljenijih granica Vela Arde do povjetaraca nad vlatima trave. Súlimo je njegovo drugo ime, Gospodar daha Arde. Ljubi on sve ptice, brze i lakokrile, a one dolijeću i odlijeću na njegovu zapovijed.

Uz Manwëa obitava Varda, Zvjezdana gospa, koja pozna svaki kutak Eäe. Prevelika je njezina ljepota da bi se opisala riječima ljudi ili vilenjaka; jer Ilúvatarovo svjetlo još živi na njezini licu. U svjetlu je njezina snaga i njezino veselje. Iz dubina Eäe pritekla je Manwëu u pomoć, jer je spoznala Melkorovu ćud još prije skladanja Glazbe i odbila ga, a on nju zamrzio i bojao je se više od ijednog drugog kojeg je Eru stvorio. Manwë i Varda su rijetko kad razdvojeni i ne izbivaju iz Valinora. Njihovi su dvori ponad vječnog leda, na Oiolossëu, najvisočijem tornju Taniquetila, najveće od svih zemaljskih planina. Kad Manwë ondje zasjedne na prijestolje i zagleda se u daljinu, ako je Varda uz njega, vidi dalje od svih očiju, i kroz maglu i kroz tamu i preko milja morskih. A kad je Manwë uz nju, Varda čuje jasnije od svih ušiju glasove što dozivaju s istoka i zapada, s brda i iz dolina i iz mračnih jazbina koje je Melkor prorovao Zemljom. Od svih Veličanstvenih koji borave na ovom svijetu, vilenjaci ponajviše poštuju i ljube Vardu. Elbereth je nazivaju i zazivlju je tim imenom iz sjenki Međuzemlja, te joj ime pjesmom uzdižu k izlazećim zvijezdama.

Ulmo je Gospodar voda. On stoji sam. Ni na jednom mjestu dugo ne prebiva, već slobodan putuje dubokim vodama što poniru u Zemlju i okružuju je. Silan je on gotovo kao i Manwë, a prije nego što su stvorili Valinor bio mu je najbližim prijateljem; otada je, međutim, rijetko prisustvovao vijećanju Valara, osim kad su se razmatrala važna zbivanja. Jer čitavu je Ardu on obavio svojim umom i nikakvo mu drugo odmorište ne treba. Usto mu se i ne mili ići po suhom i rijetko će se kad zaodjenuti ljudskim tijelom, poput ostalih ravnih njemu. Kad bi ga Ilúvatarova djeca ugledala, duše bi im se ispunile stravom; jer strahotan je Kralj morski kad se uzdigne iz mora, poput golema vala što se sprema potopiti zemlju, s tamnom kacigom i perjanicom od morske pjene, u oklopu na kojem se prelijevaju boje od srebrne do sjenovitozelene. Glasne su trublje Manwëove, ali glas je Ulmov dubok poput dubina oceana koje je jedini on ugledao. Ipak Ulmo ljubi i vilenjake i ljude i nikad ih nije napustio, pa ni onda kad su bili izloženi gnjevu Valara. Kadikad dođe nevidljiv na obale Međuzemlja ili se morskim rukavcima uvuče dublje u unutrašnjost i ondje zatrubi u svoje velike rogove Ulumúre,načinjene od bijelih školjki; a onima koji ih jednom začuju, njihova glazba zauvijek ostaje u srcu, a čežnja za morem više ih ne napušta. Ponajviše se pak stanovnicima Međuzemlja Ulmo obraća glasovima koji nisu ništa drugo doli glazba vodâ. Jer on ravna svim morima, jezerima, rijekama, vrelima i potocima; pa zbog toga vilenjaci kažu da Ulmov duh teče svim žilama svijeta. Tako do Ulma, čak i onda kad boravi u dubinama, dopiru novosti o svim potrebama i nedaćama Arde koje bi inače i Manwëu ostale skrivene.

Aulë jedva da je od Ulma slabiji. Gospodari on nad svim tvarima iz kojih je Arda načinjena. U početku je mnogo stvarao zajedno s Manwëom i Ulmom; a oblikovanje cijelog kopna bilo je njegovom zaslugom. On je kovač i majstor od svakog zanata, a uživa u vještoj, ma kako majušnoj rukotvorini, koliko je onomad, u davnini, uživao u veličanstvenom izgrađivanju svijeta. Njegovo je drago kamenje što leži duboko pod Zemljom i zlato koje krasi ruke, kao što su njegovi planinski bedemi i morski bazeni. Noldori su od njega najviše naučili, a on ostao zauvijek njihovim prijateljem. Melkor je bio na njega jalan, jer je Aulë umom i snagom vrlo nalikovao na njega, te je među njima dugo carevala nesloga u kojoj je Melkor bez prestanka kvario i uništavao svako Aulëovo djelo, a Aulë bivao sve umorniji popravljajući Melkorov urnebes i metež. Obojica su pak žudjela stvoriti nešto svoje što bi bilo novo i čega se ostali ne bi dosjetili, a uživali su u pohvalama vlastite umješnosti. No Aulë je ostao vjeran Eruu i polagao mu račun za svaki svoj čin i nije zavidio na djelima drugih, već je savjete i primao i davao. Naprotiv tomu, Melkorov je duh izgarao u ljubomori i mržnji, sve dok na kraju nije mogao stvoriti ništa drugo što ne bi bilo na ruglo zamislima ostalih i svaki bi njihov trud, ako je samo mogao, upropastio.

Aulëova supruga je Yavanna, Darovateljica plodova. Ona ljubi sve ono što raste iz zemlje i čuva u svojim mislima svaki njihov oblik, od drveća nalik na tornjeve iz pradavnih šuma, do mahovine na stijenama ili tajanstvenih stvorenjaca u humusu. Među valarskim kraljicama Yavannu poštuju jednako kao i Vardu. Njezin je ženski lik visok i zaodjeven u zelenu halju; ali se kadikad pojavljuje i u drugačijem obliku. Neki je tako ugledaše gdje stoji kao stablo pod nebom, Suncem okrunjeno i sa svih grana otresa zlaćanu rosu po goloj zemlji, da je ova zazelenjela od kukuruza; ali korijenje je tog drveta dopiralo do Ulmovih voda, dok su Manwëovi vjetrovi šaputali u njegovu lišću. Kementári, Kraljica Zemlje, njezino je drugo ime na jeziku Eldara. Fëanturi, vladari duhova, su braća, a njih najčešće nazivaju Mandos i Lórien. Ali to su zapravo imena njihovih obitavališta, dok se oni uistinu zovu Námo i Irmo.

Stariji Námo stanuje u Mandosu, zapadno od Valinora. On je čuvar Kuća mrtvih i sazivatelj umorenih duša. Ni na što on ne zaboravlja; a znano mu je sve što će biti, osim onog što se još nalazi pod samovoljom Ilúvatara. On je Sudac Valara, ali svoje osude i mišljenja iskazuje jedino na Manwëovu molbu.

Vairë, Tkalja, njegova je supruga, koja upreda sve što je ikad u Vremenu postojalo u svoje mnogoslojne mreže, te su Mandosovi dvori, koji tijekom vjekova bivaju sve širi, njima posve omotani.

Mlađi Irmo gospodar je vizija i snova. U Lórienu se nalaze njegovi vrtovi u zemlji Valara i, ispunjeni mnoštvom duša, najljepše su mjesto na svijetu. Nježna Estë, iscjeliteljica patnji i umora, njegova je supruga. Sivi su skuti njezini, a odmor je njezin dar. Danju nikamo ne ide, već sniva na otoku sred sjenovita jezera Lórellina. Iz Irmovih i Estinih izvora svi koji borave u Valinoru crpe osvježenje i često Valari posjećuju Lórien da tamo nađu odmor i olakšanje od bremena Arde.

 

[Златоуст]

Moćnija od estë je Nienna, sestra Fëantura; ona stoji sama. Dobro joj je znana tuga, jer oplakuje svaku ranu koju je Ardi ikad nanio Melkor. Tolika je bila njezina žalost, dok se Glazba razotkrivala, da joj se pjesma pretvorila u tužaljku davno prije njezina kraja, a zvuk se plača izmiješao s napjevima Svijeta prije njegova početka. No ona ne žali za sobom i oni koji je slijede nauče se sažaljenju i ustrajnosti u nadi. Njezini su dvori zapadnije od Zapada, na samim granicama svijeta; ona rijetko pohodi grad Valimar u kojem caruje sreća. Radije odlazi u Mandosove dvore koji su bliže njezinima, te se svi koji čekaju u Mandosu njojzi mole, jer ona duši donosi snagu i pretvara žalost u mudrost. Prozori njezina doma sa zidina svijeta gledaju prema van.

Najveći u snazi i djelima junaštva je Tulkas, čije je drugo ime Astaldo, Hrabri. Posljednji je stigao na Ardu da pomogne Valarima u prvim bitkama protiv Melkora. On pak najveć ljubi hrvanje i natjecanja u snazi i ne jaše konja, jer može nadtrčati sve živo na nogama i ne osjetiti umor. Kosa i brada su mu zlaćane, a put rumena; oružje su mu ruke njegove. Malo mari i za prošlost i za budućnost i kao savjetnik nikomu nije od koristi, ali je ustrajan prijatelj. Njegova je nevjesta Nessa, Oromëova sestra, jednako vitka i lakonoga. Drage su joj srnem a one je u divljini slijede na svakom koraku; ali ih ona može nadtrčati, brza poput strijele s vjetrom u kosi. Užitak joj je i u plesu, te u Valimaru ona pleše na vječno zelenim travnjacima.

Oromë je silan vladar. Ako je slabije snage od Tulkasa, onda je strašniji u svome gnjevu; jer se Tulkas uvijek smije, i u igri i u boju, a smijao se i Melkoru u obraz u bitkama prije rođenja vilenjaka. Oromë je ljubio prostranstva Međuzemlja, ta ih je nevoljko ostavio i kao posljednji stigao u Valinor; no počesto se u davnini iskradao na istok preko planina i vraćao se sa svojom družinom brežuljcima i dolinama. On je lovac na čudovišta i okrutne zvijeri; ljubi konje i lovačke pse; a još mu je drago i svakojako drveće, te ga zbog toga nazivaju Aldaron, a Sindari Tauron, Gospodar šuma. Nahar je ime njegova konja, bijelog na sunčanu svjetlu, a blistavosrebrnog noću. Valaróma je ime njegova velikog roga, čiji je zvuk nalik na crveno Sunce u zoru ili na čistu munju kad para oblake. Čuo se glasnije od rogova cijele njegove družine u šumama koje je Yavanna posadila u Valinoru; jer ondje bi Oromë uvježbavao svoj narod i životinje u lovu na zla Melkorova stvorenja.

Oromëova je supruga Vána, Vječno-mlada; ona je Yavannina mlađa sestra. Kuda prođe, pod nogama joj niče cvijeće i rastvara svoje latice kad ona na njih svrne pogled; a ptice svojim pjevom najavljuju njezin dolazak.

Ovo su imena Valara i Valier i ovdje je ukratko opisan njihov lik kakav su Eldari ugledali u Amanu. Ali koliko je god lijepo i plemenito bilo njihovo obličje u kojem se prikazivahu Ilúvatarovoj djeci, bilo je ono tek veo pod kojim su skrivali svoju pravu ljepotu i moć. I premda je ovdje iskazano malo od onog što su Eldari jednoć poznavali, ipak ni to nije ništa spram njihova istinskog bića koje vuče korijenje iz krajeva i vremena što su izvan dohvata naših misli. Među njima ih Devet bijaše najmoćnijih i najpoštovanijih; ali jedan je odstranjen iz njihova broja i Osam ih ostaje, a zovu ih Aratari, Najviša bića Arde: Manwë i Varda, Ulmo, Yavanna i Aulë, Mandos, Nienna, i Oromë. Iako je Manwë njihov kralj i čuvar njihove vjernosti Eruu, po svojoj su veličajnosti jednaki, a nadilaze sve ostale, bilo Valare, bilo Maiare, bilo ijedne druge koje je Ilúvatar poslao na Eäu.

 

[Златоуст]

O MAIARIMA

S Valarima pristigoše i drugi dusi čije je bivanje započelo prije početka Svijeta, a bijahu od iste sorte kao i Valari, samo nešto slabiji. To su Maiari, narod Valara, njihovi sluge i pomagači. Njihova se broja ne zna među vilenjacima, a malo ih ima imena na ijednom jeziku Ilúvatarove djece, jer su se, za razliku od Amana, u Međuzemlju Maiari rijetko ukazivali u obliku vidljivom vilenjacima i ljudima. Vrhovni Maiari u Valinoru, čija se imena pamte u povijesti Drevnih dana, su Ilmarë, Vardina pomoćnica, i Eonwë, stjegonoša i Manwëov glasnik, čija je vještina na oružju u cijeloj Ardi nenadmašiva. No od svih su Maiara Ossë i Uinen najbolje znani Ilúvatarovoj djeci.

Ossë je Ulmov podanik, vladar nad morima što oplakuju obale Međuzemlja. Ne usuđuje se u dubine, već ljubi obalu i otoke i raduje se Manwëovim vjetrovima; naime, on uživa u oluji i smije se sred rike valova.

Njegova supruga je Uinen, Morska gospa,čije su kose rasute po svim vodama podno neba. Ona ljubi sva bića koja žive u slanim potocima i sve trave što u njima rastu; pomorci je zazivlju, jer je u njezinoj moći umiriti vode i zauzdati divljeg Ossëa. Númenorejci dugo življahu pod njezinom zaštitom i držahu je ravnom Valarima. Melkor je prezirao more, jer nije mogao ovladati njime. Kazano je da je pri stvaranju Arde pokušao u svoje kolo namamiti Ossëa, obećavši mu čitavu Ulmovu kneževinu i moć ako mu bude služio. Tako se zgodilo da se u davnini veliki nemir podigao na moru i zaprijetio da će rasporiti kopno. Ali je Uinen, na Aulëovu molbu, umirila Ossëa i dovela ga pred Ulma, te mu je bilo oprošteno, pa je položio novu zakletvu i ostao joj do kraja vjeran. No ne baš sasvim, jer nikad ga nije napustila ljubav prema nasilju, te kadikad znade hotimice divljati a da mu Ulmo, njegov gospodar, ništa nije zapovjedio. Stoga ga oni koji žive uz more ili plove na brodovima možda vole, ali se u njega ne uzdaju.

Melian bijaše ime one Maie koja je služila i Vánu i Estë; dugo je obitavala u Lórienu, uzgajajući drveće koje raste u Irmovim vrtovima, prije nego što je došla u Međuzemlje. Na svakom ju je koraku pratila pjesma slavuja.

Najmudriji je Maia bio Olórin. I on je boravio u Lórienu, ali su ga putevi često vodili u Niennin dom, od koje se naučio sažaljenju i strpljivosti. O Melian se mnogo kazuje u Quenta Silmarillionu. Ali o Olórinu u toj priči nema spomena i premda je iskreno volio vilenjake, ipak je među njima hodao nevidljiv ili u obličju jednog od njih, te oni nisu znali odakle su dolazile krasne sanje ili mudri odgovori koje je on umetao u njihova srca. U kasnijem je dobu postao prijatelj svoj Ilúvatarovoj djeci i sažalio se nad njihovom nesrećom; a oni koji su ga poslušali, prestali su očajavati i odagnali su iz svojih misli utvare tame.

 

[Златоуст]

O NEPRIJATELJIMA

Posljednje od svih je ime Melkorovo, koje znači Onaj koji se uzdiže u moći.Ali, to je ime izgubio, te ga Noldori, koji su od svih vilenjaka ponajviše zbog njegove zlobe trpjeli, odbijaju izustiti, već ga zovu Morgoth, Mračni neprijatelj Svijeta. Veliku mu je snagu darovao Ilúvatar, te je bio Manwëov suvladar. Od svake moći i znanja ostalih Valara posjedovao je po dio, ali ih je okretao zloj svrsi i potracio svoju snagu na nasilje i tiraniju. Žudio je za Ardom i za svime što je na njoj postojalo, svojatajući Manwëovo kraljevstvo i nadmoć nad kneževinama svojih suvladara. Iz sjajnih se visina zbog oholosti svoje survao i prezreo sve i svakog doli samog sebe, a duša mu je postala rasipna i nemilosrdna. Razumijevanje je prevratio u prepredeno izopačivanje svega onog što mu je ikako moglo biti od koristi, sve dok nije postao lažac bez srama. U početku je žudio za Svjetlom, ali kad je uvidio da ga sam samcat nije mogao posjedovati, propao je kroz oganj i gnjev u još veći plamen, u samu Tamu. Upravo je tamu ponajviše koristio u svojim zlodjelima na Ardi, te je ispunio stravom za sva živa bića.Toliko je velika bila moć njegova ustanka da se u zaboravljenim stoljećima otimao s Manwëom i svim Valarima i niz godina na Ardi držao u svojim šakama većinu njezinih zemalja. Ali nije bio sam. Mnoge je Maiare k njemu privukla njegova divota, dok je još bio velik; te mu i u tami ostadoše vjerni, a ostale je poslije lažima i izdajničkim darovima iskvario da mu služe.

Najstravičniji su među tim dusima bili Valaraukari, ognjeni bičevi koje u Međuzemlju nazivahu Balrozi, zlodusi užasa.

Među njegovim je slugama koji imaju ime, najveći bio duh kojeg Eldari nazivahu Sauron ili Gorthaur Okrutni. Na svom je početku bio jedan od Aulëovih Maiara i posjedovao silno znanje tog naroda. U svim zlodjelima Melkora Morgotha nad Ardom i u golemim mu tvorevinama i najsitnijim, podlim prijevarama Sauron je imao udjela i bio jedino zbog toga manje zao od svoga gospodara, jer je dugo služio drugog, a ne sebe. Ali se u kasnijem dobu uzdigao poput Morgothove sjene i utvare njegove zlobe i slijedio ga na onom istom pogubnom putu koji vodi u Prazninu.

OVDJE JE KRAJ VALAQUENTI

 

[Златоуст]

QUENTA SILMARILLION
Povijest Silmarilâ

I. POGLAVLJE O POSTANKU DANÂ

Pripovijeda se među Mudrima da je Prvi rat na Ardi počeo prije nego što je ona bila zgotovljena i još prije nego što je išta iz nje izraslo ili po njoj hodalo, a dugo se činilo da će pobjeda pripasti Melkoru. Ali u samom žarištu boja snažan i junačan duh dohrli u pomoć Valarima, načuvši i na dalekim nebesima o bici za Malu kraljevinu, a Arda se zaori od zvuka njegova smijeha. Takav je bio dolazak Tulkasa Snažnog, čiji gnjev prohuja zemljom poput vihora, rastjerujući pred sobom oblake i tminu; Melkor uteče pred njegovim bijesom i smijehom i napusti Ardu, te je na njoj dugo vladao mir. Tulkas pak ostade i učini se jednim od Valara Ardskog kraljevstva; dok je Melkor za to vrijeme već kovao nove urote u izvanjskoj tami i zanavijek zamrzio Tulkasa. Za to su vrijeme Valari doveli u red more, kopno i gore, a Yavanna posadila posljednje sjeme koje je otprije bila zamislila. Pa kako su sve požare ugasili, a vatru stjerali pod prastara brda, bili su potrebiti svjetla, stoga Aulë, na Yavanninu molbu, načini dvije velebne svjetiljke da osvijetle cijelo Međuzemlje koje je on sazdao i okružio morima. Tad Varda napuni svjetiljke, a Manwë ih blagoslovi, te ih Valari postaviše na vrh dvaju stupova što su bili mnogo viši od svih gorja nastalih u mlađe doba. Jednu su svjetiljku postavili bliže sjeveru Međuzemlja i prozvali je Illuin, a drugu podigli na jugu i nadjenuli joj ime Ormal; pa se svjetlost Svjetiljki Valara prosula Zemljom i sve je bilo osvijetljeno kao za vječita dana. Umah je sjeme što ga je Yavanna zasadila stalo hitro nicati i pupati, a iz zemlje je izbilo mnoštvo malih i velikih biljaka; od mahovina, trave i guste paprati do drveća kojima su krošnje doticale oblake kao da su žive planine, dok im je debla obavijao zeleni sumrak. Pojaviše se i zvijeri, te stadoše obitavati na travnim poljanama ili u rijekama i jezerima i hodati u sjeni šuma. No nijedan cvijet nije procvjetao, niti ikoja ptica zapjevala, jer su u Yavanninim grudima još čekali svoj čas, ali plodovi su njezine mašte bili prebogati, i to ponajviše po sredini Zemlje, gdje se doticalo i spajalo svjetlo obiju Svjetiljki. Ondje je na otoku Almarenu na Velikom jezeru osnovana prva postojbina Valara dok je svijet bio mlad, a netom se stvorena zelena boja činila čudesnom u očima onih koji su je stvorili, te su ondje dugo živjeli u zadovoljstvu. I tada se zbilo da, dok su se tako odmarali od truda, promatrajući rast i otkrivenje svega što su bili zamislili i začeli, Manwë priredi veliku gozbu i svi Valari i njihovi podanici odazvaše se pozivu njegovom. No Aulë i Tulkas bijahu premoreni jer su Aulëova vještina i Tulkasova snaga dugo i bez predaha služile svima u danima njihova truda. A Melkor je dobro znao što su učinili, jer je i tad imao među Maiarima potajne prijatelje i doušnike koje je uspio pridobiti na svoju stranu i u dalekoj ga je tami zaokupila mržnja i jal zbog djela njegovih Suputnika koje je htio učiniti svojim podanicima. Zato on okupi sve duhove iz dvorana Eäe koje je uspio izopačiti da mu služe i osjeti se osokoljen. Spoznavši da se bliži njegov čas, približi se Ardi i pogleda na nju odozgor, a ljepota mu Zemljina proljeća ulije još više mržnje u srce. Zbog toga što su Valari boravili na Almarenu i nisu osjećali straha, a zaradi svjetlosti Illuina, nisu primjećivali sjenu kojom je Melkor, postavši mračan poput Noći u Praznini, izdaleka zakrio sjever. Pjesma kazuje da su se na gozbi u čast Ardina proljeća zaručili Tulkas i Nessa, Oromëova sestra, a ona da je zaplesala pred Valarima na zelenoj travi Almarena. Tad Tulkas umoran i zadovoljan usnu, a Melkor osjeti da je hora. I preskoči sa svojom vojskom Zidine noći i spusti se na Međuzemlje daleko na sjeveru, ali ga Valari ne zamijetiše. Umah Melkor poče iskapati i podizati golemu tvrđavu, duboko pod Zemljom, podno mračnih planina gdje je i svjetlo Illuina bilo hladno i blijedo. To je svoje uporište nazvao Utumno. I premda za nj Valari nisu znali, ipak je iz njega istjecalo Melkorovo zlo i razorna snaga njegove mržnje koja je odmah potamnila proljeće Arde. Biljke su stale pobolijevati i trunuti, rijeke je zagušio korov i mulj, močvare su se proširile poput bujnih i otrovnih množilišta muha; šume su postale mračne i opasne i opsjednute strahotama, a zvijeri rogata i kljovata čudovišta koja su zemlju natopila krvlju. Tad Valari spoznaše da se Melkor vratio svom poslu i dadoše se u potragu za njegovim skrovištem. Ali Melkor se uzdao u snagu Utumna i moć svojih slugu, te nenadano provali u rat, zadavši Valarima prve udarce, prije nego što su oni bili na njih pripravljeni i još nasrnu na svjetlost Illuina i Ormala, srušivši njihove stupove i razbivši im svjetiljke. Na mjestima gdje su se golemi stupovi survali, raznijelo se kopno i podigla na morima oluja, a kako su im se svjetiljke izlile, tako se njihov razorni plamen prosuo po Zemlji. I oblik Arde i sklad njezinih voda i kopna bio je u ono vrijeme razrušen, a Valari nikad više nisu ostvarili svoje prvotne zamisli. Usred zabune i mraka Melkor uteče, ali ga obuze velika strava, jer je nad grmljavinom valova začuo Manwëov glas sličan moćnom vihoru, a zemlja se tresla od Tulkasovih koraka. On se pak skloni u Utumno prije nego što ga je Tulkas uspio dostići i ostade u njemu skriven. Valari ga tako ne stigoše nadvladati, jer im je veći dio snage bio potreban da zauzdaju nevolju na Zemlji, sve dok nisu doznali mjesto boravišta Ilúvatarove djece, čiji je čas, nepoznat i Valarima, tek imao doći. Tako je skončalo Proljeće na Ardi. Dom Valara na Almarenu bio je posve uništen, pa tako više nisu imali svojeg kućišta na Zemlji. Stoga napustiše Međuzemlje i otiđoše u Amansku zemlju, najzapadniju od svih zemalja unutar granica Zemlje, gdje su obale gledale na Vanjsko more koje vilenjaci nazivaju Ekkaia i koje obrubljuje Kraljevstvo Arde. Jedino Valari znadu koliko je ono more široko, jer se iza njega uzdižu Zidine noći. Istočne je obale Amana oplakivao Belegaer, Veliko zapadno more; ali kako se Melkor bio vratio u Međuzemlje, a Valari ga nisu uspjeli nadvladati, onako oni dobro utvrdiše svoju zemlju i na obali mora podigoše Pelóre, Amansko gorje, koje je bilo najviše na Zemlji. A na najvećoj od svih pelorskih planina, Manwë postavi svoje prijestolje. Toj svetoj gori vilenjaci nadjenuše ime Taniquetil, i Oiolossë, Vječno snježnobijela, i Elerrína, Zvijezdama okrunjena, i još mnoga druga imena; no Sindari je na svom kasnijem jeziku nazivahu Amon Uilos. Sa svojih dvorova na vrhu Taniquetila Manwë i Varda mogu vidjeti preko zemaljskih širina sve do dalekog istoka.

Za zidinama Pelóra Valari osnovaše svoju naseobinu u onom kraju što se zove Valinor; te su ondje stajale njihove kuće, njihovi vrtovi i njihove kule. U tu zaštićenu zemlju Valari uniješe velike zalihe svjetla i sve ono najkrasnije što su uspjeli spasiti od propasti, a načiniše i mnoge druge, još krasnije stvari, te Valinor postade ljepši od Međuzemlja u Ardino proljeće. Bijaše to blažena zemlja, jer su ondje obitavali Besmrtni i u njoj ništa nije blijedjelo ni venulo, u toj zemlji nije bilo mrlje ni na jednom cvijetu ni listu, niti kvara i boleštine i na jednom njezinu biću jer su joj i tlo i voda bili posvećeni.

A kad je Valinor bio dovršen, a u njemu osnovana zdanja Valara, u središtu ravnice za gorama oni podigoše svoj grad Valmar, grad mnogih zvona. Pred njegovim zapadnim vratima stajao je zeleni brežuljak, Ezellohar, nazvan i Corollairë; Yavannin je blagoslov bio na njemu, a ona sjedila na zelenoj mu travi i pjevala pjesmu moći u kojoj se redahu sve njezine zamisli o onom što niče iz zemlje. Ali Nienna je umovala u tišini i natopila crnicu suzama. Tad se Valari okupiše da počuju Yavannin pjev, pa posjedaše na svoja prijestolja u vijećnici Máhanaxaru, Prstenu usuda, koja je stajala u blizini zlatnih dveri Valmara; Yavanna je Kementári pred njima pjevala, a oni promatrali. I dok su promatrali, na onom brdašcu iznikoše iz zemlje dvije nježne mladice; cijeli se svijet u tom trenu zavi u tišinu, te se ništa drugo nije čulo doli Yavannina pjeva. U zvucima njezine pjesme mladice su rasle, postajale visoke i lijepe, a na njima se rastvarali pupovi i tako su se u svijetu probudila Dva drveta Valinora. Od svega onoga što je Yavanna stvorila, ona su najčuvenija, a oko njihove su sudbine ispredane sve priče iz Drevnih dana.
Lišće jednog bijaše s jedne strane tamnozeleno, a s druge blistavo poput srebra i sa svih mu se cvjetova cijedila srebrna rosa, a tlo je pod njim bilo prošarano sjenkama njegove treperave krošnje. Drugi je imao mladozeleno lišće nalik na ono u tek prolistale bukve; rubovi im svjetlucahu zlatom. S njegovih su grana visjeli cvjetovi u plamenožutim grozdovima, nalik na zlaćane trublje što su na zemlju prosipale zlatnu kišu, a iz pupoljaka su se tog drveta širile toplina i blistava svjetlost.

 

[Златоуст]

U Valinoru prvog nazvaše Telperion, i Silpion, i Ninquelótë i još drugačije; a drugi je bio Laurelin, Malinalda i Culúrien, a u pjesmama mu se i druga imena spominju. Do kraja sedmog sata oba su drveta dosegla svoj puni cvat i ponovno zamrla, a u svakom se još jedanput probudio život točno sat prije nego što je ovog drugog ugasnuo sjaj. Tako je u Valinoru dvaput svakog dana nastupala tiha ura kad je svjetlo bilo meko, a oba stabla u polusnu u kojem su se ispreplitale njihove zlatne i srebrne zrake. Telperion bijaše starije, te je prvo naraslo i procvalo; a onaj sat u kojem je prvi put zasjalo poput bijelog odbljeska srebrne zone Valari nisu ubrojili u pripovijest vremena, već su ga prozvali Satom početka i od njega počeli brojiti godine svoje vladavine u Valinoru. Šestog je sata Prvog dana i svih radosnih dana koji su uslijedili, sve do Sumraka Valinora, Telperion sklapao svoje latice, a svakog dvanaestog isto je činio Laurelin. Tako je svaki dan Valara u Amanu brojio dvanaest sati i završavao se drugim ispreplitanjem svjetla kad bi Laurelin zamirao, a Telperion se budio. No svjetlo koje su oba drveta prosipala bilo je dugotrajno i nestajalo bi tek kad bi ga odnijele zračne struje ili upila zemlja, a rosu je s Telperiona i kišu što je padala s Laurelina Varda prikupila u velike zdjele nalik na sjajna jezerca koja su cijeloj valarskoj zemlji bila poput zdenaca vode i svjetla. To bijaše početak Blaženih dana Valinora i početak Računanja vremena.
Ali sve se više bližio onaj čas koji je Ilúvatar odredio za dolazak Prvorođenih, a Međuzemlje je svejednako ležalo u polutami pod zvijezdama koje je u zaboravljenim stoljećima načinila Varda dok je Eäu stvarala. U onoj je tami boravio Melkor i često se iz nje iskradao pod mnogim maskama moći i straha i vitlao ledom i ognjem, od planinskih vrhova do dubokih peći pod njima, a što god onomad bijaše okrutno ili silovito ili ubojito, okupljalo se pod njegove skute. Rijetko su Valari napuštali krasotu i blaženstvo Valinora i preko planina pohodili Međuzemlje, radije su svu svoju brigu i ljubav posvetili zemlji za Pelórima. A usred Blaženog kraljevstva stajali su Aulëovi dvori u kojima je on bez prestanka radio. Jer u stvaranju je svega na toj zemlji on imao glavnu riječ, a ondje je, kadikad otvoreno, kadikad potajno, izradio mnoga prekrasna i skladna djela. Od njega potječe sva mudrost i znanje o Zemlji i svemu što na njoj biva, bilo u učenju onih koji ne stvaraju već streme razumijevanju postojećeg svijeta, bilo u učenju zanatlija: tkalca, drvodjelje, kovača, a isto tako i orača i ratara, premda ovi posljednji i drugi koji obrađuju sve ono što niče iz zemlje i donosi ploda traže pomoć i od Aulëove supruge, Yavanne Kementári. Aulëa još nazivaju i Prijateljem Noldora, jer su oni od njega mnogo toga naučili u kasnijem dobu, te su postali najvještiji među vilenjacima, a na svoj su način, zahvaljujući darovima kojima ih je obdario Ilúvatar, pridodali koješta njegovu učenju, pronalazeći užitak u jezikoslovlju i pisanju, u vezenju, risanju i rezbarenju. Noldori su prvi uspjeli načiniti dragulje; od kojih najljepši bijahu Silmarili, a oni su izgubljeni.

Za to je vrijeme Manwë Súlimo, najplemenitiji i najblaženiji od Valara, sjedio za granicom Amana ne ispuštajući iz uma Vanjske zemlje. Njegovo prijestolje bijaše veličajno i postavljeno na sam vrh Taniquetila, najviše planine na svijetu, što se uzdizala nad morskom obalom. Duhovi u obličju sokola i orlova neprestano su dolijetali i odlijetali iz njegovih dvorana, a njihove su oči mogle vidjeti sve do morskog dna i prozreti skrivene pećine pod zemljom. Tako su mu javljali o gotovo svemu što se na Ardi zbivalo; ali ponešto je ostajalo skriveno i od Manwëovih očiju, jer ondje gdje je Melkor sjedio zaokupljen mračnim mislima ležale su neprobojne sjene.Manwë ni u primisli ne haje za vlastitu čast i ne čuva ljubomorno svoju moć i silu, već nad svime vlada u miru. Od svih vilenjaka najviše je ljubio rod Vanyara koji je od njega baštinio ljubav prema pjesmi i pjesništvu; jer ono bijaše Manwëov užitak, a u pjesmi riječi su njegova glazba. Skuti su mu modri, kao što je modar plamen iz njegovih očiju, a žezlo je imao od safira koje mu načiniše Noldori kad je bio postavljen za Ilúvatarova potkralja i Vladara nad svijetom Valara, vilenjaka i ljudi, kao glavni štit protiv Melkorova zla. Uz Manwëa je živjela Varda, najkrasnija, ona koju Sindari nazivaju Elbereth, Kraljica Valara, roditeljica zvijezda; a uz njih je boravila cijela svita blaženi duša.

No Ulmo bijaše sam i nije obitavao u Valinoru, niti ga pohodio, ako već nije bilo potrebe za njegovim savjetom; od postanka Arde on je živio u Vanjskom oceanu gdje ga se i danas može naći. Odande upravlja protjecanjem svih voda i njihovim mijenama, te tokovima rijeka i bujanjem potoka i stvaranjem rose i kišnice u svim zemljama podno neba. U dubinama on umuje o velebnoj i strahotnoj glazbi, čiji odjek, i tužan i radostan, prodire svim žilama svijeta; jer ako je radostan vodoskok što se uzdiže k suncu, njegov je izvor u zdencima tuge, koji nedokučivi leže pod temeljima Zemlje. Teleri su mnogo naučili od Ulma i zbog toga je njihov pjev i žalostan i čaroban. Na Ardu se s njim spustio Salmar, onaj isti koji je načinio Ulmove rogove, čiji zvuk oni koji ga jednom začuju ne mogu zaboraviti; a Ossë i Uinen isto bijahu s njima, oni kojima je ostavio vladavinu nad valovima i kretanjem Unutarnjih mora, a uz njih još mnogi drugi dusi. Tako se zgodilo da je, zahvaljujući Ulmovoj sili, i kroz Melkorovu tamu mnogim tajnim žilicama protjecao život, pa Zemlja nije zamrla, a svima onima koji su išli izgubljeni po tom mraku ili lutali daleko od svjetla Valara, Ulmovo je uho uvijek bilo otvoreno i on nikad nije napustio Međuzemlje i o svemu što je otad propalo ili se izmijenilo nije prestao brinuti i brinut će se sve do kraja svijeta. U tom mračnom dobu i Yavanna nije bila voljna napustiti Vanjske zemlje, jer joj je bilo drago sve što raste, te je dugo oplakivala započeta djela u Međuzemlju koja joj je Melkor pokvario. Zbog toga se, ostavljajući Aulëov dom i cvjetne livade Valinora, kadikad vraćala i liječila rane što ih je zadao Melkor, a nakon povratka požurivala je Valare na rat protiv njegove zle nadmoći, koji, pred dolaskom Prvorođenih, nisu mogli izbjeći. I Oromë je, krotitelj zvijeri, kadikad jahao mrakom neosvijetljenih šuma i poput silnog lovca, kopljem i lukom gonio u smrt čudovišta i opake zvijeri iz Melkorova kraljevstva, a njegov je konj Nahar blistao poput srebra u sjeni. Tad bi uspavana zemlja zadrhtala od topota njegovih zlaćanih kopita, a u sumrak svijeta, ponad ardskih ravnica, Oromë bi zatrubio u Valarómu, svoj moćni rog od kojeg odjekivahu planine i pred kojim bježahu sve sjenke zla, te je čak i Melkor u Utumnu klonuo, naslutivši osvetu što mu se spremala. Ali kako bi kuda Oromë prošao, onako bi se za njim Melkorovi sluge ponovno okupili i ispunili zemlju sjenama i varkom.

 

[Златоуст]

Evo je sad sve rečeno o načinima Zemlje i njezinih vladara s početka vremena i prije nego što je svijet postao onakav kakvim ga Ilúvatarova djeca zatekoše. Jer Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi; a kako Ainuri nisu do kraja poznavali napjev kojim su oni dospjeli u Glazbu, nijedan se od njih nije usuđivao pridodati štogod njihovu obličju. Zbog toga su Valari ovim rodovima prije poput starije braće i poglavara negoli poput gospodara; pa ako su ikad u svojim poslima s njima Ainuri pokušali vilenjake i ljude voditi silom, kad se već nisu dali milom, rijetko je iz toga ikad proizašlo štogod dobra, koliko im je god namjera bila plemenita. Ponajviše su Ainuri drugovali s vilenjacima, zato što je ovima Ilúvatar podario prirodu sličnu Ainurima, premda su bili manje sile i nižeg stasa; dok je ljudima podario druge čudne darove. Jer kazano je da je nakon odlaska Valara zavladala tišina u kojoj je cijeli jedan vijek Ilúvatar sjedio u samoći i premišljao. A kad je prozborio, ovako je kazao: "Gle! Ja ljubim Zemlju, koja će biti dom Quendima i Atanima! A Quendi će biti najkrasnija zemaljska stvorenja, posjedovat će, zanijeti i donijeti više ljepote nego sva moja Djeca zajedno i živjeti na ovom svijetu u ponajvećem blaženstvu. Ali Atanima dajem drugačiji dar." I učini da srca ljudi tragaju za onim što je izvan ovog svijeta, ne nalazeći ni mira ni spokoja na njemu, ali im poda i vrlinu da mogu sami upravljati svojim životima, sred sila i nepredvidivosti svijeta, neovisni o Pjesmi Ainura koja je svemu drugom poput usuda; i još da u njihovom djelu sve bude oblikom i djelom zgotovljeno, i svijet ispunjen do zadnje i najmanje sitnice. Ali je Ilúvatar slutio da će ljudi, našavši se sred nemira svjetskih sila, često udariti stranputicom i da svoje darove neće uvijek skladno koristiti, pa stoga reče: "I oni će jednom spoznati da će sa svime što započnu na koncu prispjeti jedino slavi moga djela." No vilenjaci vjeruju kako ljudi često zadaju bol Manwëu koji ponajbolje pozna Ilúvatarov um, jer im se čini da ljudi nalikuju na Melkora više nego i na jednog drugog Ainura, premda se on oduvijek njih bojao i mrzio ih, pa čak i one koji su mu služili. Uz ovaj je dar slobode povezano i to da ljudska djeca tek nakratko borave živa na ovom svijetu i nisu uza nj vezana, već ga napuštaju i odlaze, ni vilenjaci ne znaju kamo. A vilenjaci pak ostaju do kraja vremena, te je zbog toga njihova ljubav prema Zemlji i cijelome svijetu neponovljiva i bolna, a što ljeta dalje odmiču, sve žalosnija. Jer vilenjaci ne umiru sve dok svijet ne umre, ako ih dotad ne umore ili ne uvenu od tuge (a objema su ovim naizglednim smrtima podložni); a godine im ne umanjuju snagu, ako pak deset tisuća stoljeća ne umara; te se umirući okupljaju u dvoranama Mandosa u Valinoru, kamo se svi mogu na kraju vratiti. No ljudski sinovi doista umiru i ostavljaju svijet i zbog toga ih nazivaju Gostima ili Strancima. Smrt je njihov usud, Ilúvatarov dan na kojem će im tijekom vremena i Sile pozavidjeti. Ali je Melkor na taj dar bacio svoju sjenku i prokleo ga u tamu, izrodivši iz dobra zlo, a iz nade strah. Ipak Valari su od davnina širili među vilenjacima u Valinoru učenje koje kazuje da će se ljudi na kraju pridružiti Drugom pjevu Ainura; no sudbinu vilenjaka nakon svršetka svijeta Ilúvatar nikomu nije razotkrio, niti je Melkor o njoj ikad išta saznao.

 

[Златоуст]

O AULËU I YAVANNI

Kazano je da je na njihovu početku, u tami Međuzemlja, patuljke stvorio Aulë koji je toliko žudio za dolaskom Djece, za onima željnim znanja koje bi naučio svojoj mudrosti i zanatu, da nije htio čekati izvršenje Ilúvatarovih nakana. Tako Aulë načini patuljke upravo onakvima kakvi jesu, jer su mu likovi Djece koja su imala doći bili u mislima nejasni, a kako je nad Zemljom još carevala Melkorova moć, htio ih je učiniti snažnima i čvrstima. U strahu da će mu ostali Valari ovo djelo uzeti za zlo, radio je potajice: i tako je u dvorani podno planina Međuzemlja među prvima načinio Sedmoricu očeva patuljaka. Ilúvataru ovo djelo ne ostade skriveno, pa kad je Aulë svoje djelo zgotovio i zadovoljan počeo učiti patuljke govoru koji je za njih izmislio, on mu se obrati, a Aulë začu njegov glas i umuknu. A glas mu Ilúvatarov reče: "Zašto si ovo učinio? Zašto si se okušao u onom za što znaš da nije ni u tvojoj moći ni u tvojoj vlasti? Jer od mene si na dar dobio jedino svoje biće i ničije drugo, pa stvorenja koja si zamislio i načinio ne mogu živjeti nego kroz tebe i kretati se jedino kad ti na to pomisliš, a stajati besposleno kad su ti misli drugačije zaokupljene. Zar bi im to poželio?" Nato Aulë odvrati:"Nisam im htio biti gospodarem. Želja mi je bila za bićima drugačijim od mene koja bi mi prirasla srcu i koja bih mogao naučiti kako da spoznaju divotu Eäe kojoj si ti uzrok. Jer mi se činilo da je na Ardi mjesta više nego dovoljno za brojna bića koja joj se mogu radovati, a ipak je sveudilj većinom pusta, mirna i nijema. A u svojoj sam nestrpljivosti zaglibio u ludost. Ali ljubav prema stvaranju sam si u moje srce ulio čim si me stvorio, a neuko dijete koje u igri oponaša očeva djela može to činiti bez želje da mu se naruga, već zato što je sin svojega oca. Ali što sad da otpočnem a da zauvijek ne izgubim tvoju ljubav? Kao dijete ocu, darujem ti ova stvorenja, plodove ruku koje si sam stvorio. Čini s njima kako znadeš. No možda bih ipak trebao sam uništiti djelo svoje drskosti?"

Tad Aule podiže golem malj i htjede udariti patuljke, ali briznu u plač. A Ilúvatar osjeti samilost nad Aulëom i njegovom željom, dok se patuljci pod maljem lecnuše ustrašeni, te pognuše glave i zamoliše za milost. Nato glas Ilúvatarov prozbori Aulëu: "Prihvatio sam tvoju ponudu prije nego što si je bio izustio. Zar ne vidiš da ova bića imaju sad svoj život i govore svojim glasom? Kad bi drugačije bilo, ne bi ustuknula pred tvojim udarcem ni pred tvojom zapovijedi."Aulë nato odbaci malj i sav sretan ovako zahvali Ilúvataru:"Neka Eru blagoslovi i popravi moje djelo! " Ali Ilúvatar ponovno progovori i kaza: "Kao što sam udahnuo život zamislima Ainura na početku Svijeta, tako sam ispunio i tvoju želju i dao joj mjesto; ali tvoju rukotvorinu ne želim ispravljati, te kakvom si je načinio, takva će i biti. No ovo neću pretrpjeti: da ovi dođu na svijet prije Prvorođenih koje sam ja zamislio i da time nagradim tvoju nestrpljivost. Zato će oni sad usnuti u tami podno stijene i neće ih biti sve dok se na Zemlji ne probude Prvorođeni; a i ti ćeš s njima čekati taj čas, ma kako da vam se dalek on čini. A kad dođe, sam ću ih probuditi i oni će tvojom djecom postati, ali često će među tvojom i mojom djecom biti nesloge, jer jedne sam posvojio, a druge ipak odabrao." Tad Aulë podigne Sedmoricu očeva patuljaka i polegne ih na daleku osamu, pa se vrati u Valinor i stane čekati dok su mu duge godine bivale sve duže. A kako su patuljci imali doći na svijet u doba Melkorove nadmoći, Aulë ih učini izdržljivima i snažnima. Zbog toga su čvrsti poput stijene, tvrdoglavi, brzi na prijateljstvu i ljutnji, a lakše trpe teret, glad i tjelesnu bol od svih drugih razumnih bića; život im je dug, mnogo duži od ljudskog, ali nije vječan. Nekoć su vilenjaci Međuzemlja držali da se patuljci nakon smrti vraćaju zemlji i stijeni iz koje su postali, ali njihovo je vjerovanje drugačije. Oni kazuju da će se njihov Stvoritelj Aulë, kojega oni nazivaju Mahal, pobrinuti za njih i okupiti ih u Mandosu u odvojenim dvoranama; te da je njihovim očevima iz davnine objavio da će ih Ilúvatar blagosloviti i načiniti im mjesto među Djecom na Kraju. A tad će im zadaća biti da služe Aulëu i pomognu mu obnoviti Ardu nakon Posljednjeg boja. I govore još da Sedmorica očeva patuljaka ponovno žive među svojim rodom i nose svoja pradavna imena: od njih u kasnijem dobu najpoznatiji bijaše Durin, otac onog roda koji je živio u prijateljstvu s vilenjacima i čiji dvori bijahu u Khazad-dûmu. Dok je Aulë radio na stvaranju patuljaka, držao je svoje djelo skriveno od Valara; no napokon ga prizna Yavanni i ispripovjedi joj sve što se dogodilo. A Yavanna mu nato odgovori: "Eru je milosrdan. Sad vidim zbog čega je sretno tvoje srce, a ima se i zašto radovati: jer nije ti samo oprošteno, već i darovano. Ali zato što si od mene krio ovu zamisao sve do njezina ispunjenja, tvoja će djeca malo mariti za ono za što marim ja. Ponajpače će ljubiti plodove svojih ruku, kao i njihov otac. Kopat će zemljom ne obazirući se na ono što iz nje raste i na njoj obitava. I mnoga će stabla osjetiti ugriz njihova bešćutna željeza." No Aulë odvrati: "Isto će se moći kazati i za Ilúvatarovu djecu, jer i oni će jesti i graditi. I premda stvari tvojega carstva imaju vrijednost same po sebi imale bi je i kad Djece ne bi bilo,no ipak, Eru je njima darovao Ardu u posjed s dopuštenjem da upotrijebe sve što na njoj nađu: premda ne bez poštovanja i zahvalnosti, jer tako je odredio Eru." "Samo da im Melkor ne potamni srca" reče Yavanna. I nije bila smirena, već je u srcu tugovala od straha što će sve Međuzemlje snaći u danima koji su trebali nastupiti. Stoga ode Manwëu, ali mu ne oda razgovor s Aulëom, već kaza: "Kralju Arde, je li istina ono što mi je rekao Aulë, da će Djeca kad dođu, imati vlast nad svime što sam stvorila i činiti s tim što ih bude volja?" "Istina je" reče joj Manwë. "Ali zbog čega pitaš, ta ne treba ti Aulëova savjeta?" No Yavanna ušutje i zadubi se u svoje misli. A onda odgovori:

"Zato što osjetim bojazan u srcu kad god pomislim na nadolazeće dane. Sva su mi moja djela mila. Nije li dovoljno što ih je Melkor tolike iskvario? Hoće li išta što sam stvorila ikad biti slobodno od tuđih ruku?" "Kad bi mogla birati, što bi za se sačuvala?" upita je Manwë. "Što ti je najmilije iz cijela tvojega carstva?" "Sve što je u njemu ima svoju vrijednost" odvrati Yavanna "i svaki dopunjuje vrijednost onog drugog. Ali kelvari mogu uteći ili se obraniti, dok se olvari što niču iz zemlje ne mogu. A među njima najmilije mi je drveće. Koliko im je god dugo potrebno da izrastu, toliko će malo vremena trebati da ih se posiječe, pa ako ne naplate danak plodovima s grana, malo će se tko sažaliti nad njihovom smrću. To mi kazuju moje misli. Kad bi barem drveće moglo govoriti u ime svega što ma korijenje i kazniti one koji im nanose zlo!" "To je čudna pomisao" reče Manwë. "Ali spominje se u Pjesmi" odvrati Yavanna. "Jer dok si ti s Ulmom na nebu oblake gradio i kiše izlijevao, ja sam podizala drveću grane da ih primi, a neki su od njih sred kiše i vjetra pjevali Ilúvataru."

Tad Manwë sjede u tišini, a Yavannina misao koju mu je u srcu zasadila stade rasti i cvjetati; uto je ugleda Ilúvatar. I učini se Manwëu da se iznova oko njega uzdigla Pjesma, a u njoj zapazi mnoge stvari koje, premda ih je otprije bio čuo, nije dotad zapazio. Na koncu se obnovi ona Slika, ne više toliko daleka, jer i on bijaše u njoj, te je ugleda čitavu na dlanu Ilúvatarove ruke; a ta ruka u sliku uniđe, a iz ruke se raspu mnoge divote koje su mu dotad skrivala srca ostalih Ainura. Umah se Manwë probudi, spusti se na Ezellohar k Yavanni i sjede pokraj nje pod Dva drveta. I Manwë reče: "O Kementári, Eru mi se obratio i kazao: “ Zar Valari predmnijevaju da im nisam čuo cijelu Pjesmu, sve do najtišeg zvuka i najtanjeg glasa? Pogledaj! Kad se Djeca probude, probudit će se i misli Yavannine i sazvati duhove izdaleka, a oni će se spustiti među kelvare i olvare i neki uz njih ostati, te će ih se poštivati i bojati se njihova pravednog gnjeva. No tek na neko vrijeme: dok još Prvorođeni budu moćni, a Drugorođeni mladi. ” Ali, ne sjećaš li se, Kementári, da tvoja misao nije uvijek pojala sama? Zar se nije susretala s mojom mišlju, te nam oboma dala krila nalik na ona velebnih ptica koje lete ponad oblaka? Sve će se to ispuniti pod Ilúvatarovim okriljem i prije nego što se Djeca probude, poletjet će na krilima vjetra orlovi Gospodara zapada." Nato se Yavanna obradova i skoči na noge podižući ruke k nebesima i uzvikujući: "Visoko će izrasti Kementárino drveće da Kraljevi orlovi mogu na njima saviti gnijezda!" I Manwë ustade i dođe tako visok da je njegov glas dopirao do Yavanne preko putanja vjetra. "Ne" reče "tomu će visinom dostajati jedino Aulëovo drveće. U planinama će se orlovi udomiti i otamo čuti glasove onih koji nas dozivaju. Ali po šumama će hodati Pastiri drveća." Manwë i Yavanna se na neko vrijeme razdvojiše, a Yavanna se vrati Aulëu i nađe ga u njegovoj kovačnici gdje je izlijevao tekući metal u kalupe. "Eru je darežljiv" reče ona. "Nek se sad čuvaju tvoja djeca! Jer po šumama će hodati sila čiji će im gnjev biti opasno probuditi." "Svejedno će im ustrebati drva" odvrati Aulë i nastavi kovati.

 

[Златоуст]

O DOLASKU VILENJAKA I MELKOROVU ZATOČENIŠTVU

Vjekovima su Valari živjeli u blaženstvu i svjetlosti Drveća za Amanskim planinama, dok je Međuzemlje ležalo u sumraku podno zvijezda. Dok su sjale Svjetiljke i ondje je sve raslo, no sad je prestalo, jer je posvuda vladao mrak. Ali probudila su se najstarija živa bića: u morima velebne trave, a na kopnu sjene golemih stabala, a u udolinama među tamom obavijenim bregovima živjela su stvorenja mraka, drevna i snažna. Te su zemlje i šume Valari rijetko pohodili, doli jedinih Yavanne i Oromëa; Yavanna bi onuda šetala pod sjenkama, tugujući za zaustavljenim rastom i plodovima Ardskog proljeća. Mnogim stvorenjima koja su se rodila u Proljeće onaposla sanak na oči da ne ostare, već dočekaju čas buđenja koji je tek trebao doći.Ali nasjeveruje Melkor bivao sve snažniji i nije sklapao oka, već budno pazio iradio; zla stvorenja koja je izopačio išla su zemljom, pa su tamne i uspavane šume opsjedala čudovišta i stravični stvorovi. U Utumnu je držao uza se sve svoje zloduhe, bijahu to oni dusi koji mu se među prvima pridružiše u doba njegove slave, te su mu postali najsličniji po svojoj pokvarenosti; srca su imali ognjena, ali su se ogrtali tamom i pred sobom širili užas i vitlali bičevima od plamena. U Međuzemlju ih poslije nazivahu Balrozi. U tim mračnim danima Melkor je izrodio još mnogo drugih čudovišta svake ruke i svakog plemena, koja su dugo držala svijet na mukama, a njegova se vlast proširila na jug preko Međuzemlja. Uza sve to Melkor podiže tvrđavu i oružarnicu nedaleko od sjeverozapadne obale mora, kako bi se mogao obraniti od moguće navale iz Amana. Toj je tvrđavi zapovijedao Sauron, Melkorov doglavnik, a nazvaše je Angband. Na kraju Valari sazvaše vijeće, jer su ih uznemiravale vijesti koje su im Yavanna I Oromë donosili iz Vanjskih zemalja. Yavanna istupi pred Valare i reče: "O, moćnici Arde, Ilúvatarova je vizija bila kratka i prerano oduzeta, te zbog toga ne možemo u vremenu od nekoliko dana pouzdano utvrditi sat koji je odredio. No u ovo budite sigurni: taj sat je sve bliži i prije nego što ovom dobu dođe kraj, naša će se nada utjeloviti, a Djeca probuditi. Zar ćemo im u baštinu ostaviti opustošen dom, ispunjen zlom? Zar da hodaju tamom dok mi uživamo u svjetlu? Hoće li svojim gospodarom nazivati Melkora, dok Manwë sjedi na tronu Taniquetila?" Nato Tulkas uzviknu: "Nikad! Pođimo smjesta u rat! Nismo li se predugo uklanjali nevolji i nije li nam se već snaga povratila? Zar da dopustimo da nam se jedan zauvijek suprotstavlja?" Na Manwëovu molbu tad progovori Mandos i kaza: "Djeca će Ilúvatarova doista stići još u ovom dobu, no ipak ne tako skoro. Štoviše, usud je Prvorođenih takav da će se probuditi u tami i da će prvo što ugledaju biti zvijezde. Odviše će im svjetla umanjivati snagu. A u nevolji će uvijek zazivati Vardu."

Na te riječi Varda ostavi vijeće i s vrha Taniquetila zagleda se u daljinu, te opazi tamu Međuzemlja pod bezbrojnim, blijedim i dalekim zvijezdama. Tad otpoče veliko djelo, najveće od svih koje su Valari ikad začeli na Ardi. Uze srebrnu rosu iz zdjela Telperiona i s pomoću nje načini nove i jasnije zvijezde ususret dolasku Prvorođenih; te zbog toga njoj, čije ime u osvit vremena i za stvaranja Eäe bijaše Tintallë, Ona-koja-je-zapalila-zvijezde, vilenjaci poslije nadjenuše novo ime: Elentári, Kraljica zvijezda. Onomad ona načini Carnil i Luinil, Nénar i Lumbar, Alcarinquë i Elemmirë i još mnoge druge pradavne zvijezde koje okupi i postavi kao znakove na nebu Arde: Wilwarin, Telumendil, Soronúme i Anarríma, a uz njih Menelmacar s blistavim pojasom koji navješćuje Posljednji boj što će nastupiti nakon svršetka vremena. A visoko na sjeveru kao izazov Melkoru, ona ovjesi krunu od sedam velebnih zvijezda, Valacircu, Srp Valara i znak posljednjega suda. Kažu da tek što je Varda svoj dug posao zgotovila, a Menelmacar išetao na nebo i modri plamen Helluina zatreperio u magli za granicom svijeta, kadli se u taj čas probudiše Zemljina djeca, Ilúvatarovi Prvorođeni. Onkraj zvijezdama obasjanog jezerca Cuiviénena, Vode buđenja, othrvaše se snu Ilúvatara; i dok su u tišini išli obalom Cuiviénena, oči im ponajprije ugledaše nebo posuto zvijezdama. Odatle njihova ljubav prema svjetlosti zvijezda i uzdizanje Varde Elentári ponad svih drugih Valara.

Kako je svijet otad pretrpio promjene, a oblik mu se kopna i mora porušio i bio iznova podignut, tako rijeke više ne teku istim tokovima, niti se planine uzdižu iz starih temelja i nema više puta do Cuiviénena. Ali vilenjaci pričaju da se nalazio daleko na sjeveroistoku Međuzemlja i bio draga Unutarnjeg mora Helcara, a to je more ispunjalo temelje gore na kojoj je stajao Illuin prije nego što ga je Melkor srušio. U nj se izlijevala velika voda s visina na istoku, pa je prvi zvuk što su ga vilenjaci začuli bio zvuk vode kako teče i šum vodopada po kamenju. Dugo su ostali u svojem prvom domu pokraj vode i podno zvijezda i prepuni čuđenja išli Zemljom, te počeli stvarati svoj jezik i nadijevati imena svemu što su spoznali. Sebe su nazvali Quendi, što će reći oni koji govore glasovima; jer dotad nisu sreli druga bića koja su govorila i pjevala. Nakon nekog vremena zgodi se da Oromë u lovu odjaha na istok i okrenu na sjever uz obale Helcara, te prođe sjenom Orocarnâ, Istočnih planina. Iznenada, Nahar prodorno zanjišta i zastade. A Oromë se začudi i sjedeći na sedlu zašuti, jer mu se učinilo da u tišini one zemlje čuje izdaleka pjev mnogih glasova. Tako su na koncu Valari pronašli, posve slučajno, one koje su toliko dugo iščekivali. A Oromëa preplavi udivljenje od pogleda na vilenjake koji mu se učiniše bićima nečekanim, čudesnim i nenaviještenim; jer takova je ćud valarska. Dok im je izvan Svijeta sve bilo unaprijed promišljeno u pjesmi i predviđeno u dalekoj viziji, otkad siđoše na Eäu bezazleno su išli svemu ususret, kao nečemu posve novom i nepretkazanom. Starija djeca Ilúvatarova bijahu silnija i veličajnija na svojem začetku nego u kasnijoj dobi; ali nisu bili ljepši. Premda se ništa što je Ilúvatar stvorio nije moglo usporediti s ljepotom Quenda u danima njihove mladosti, ipak ta ljepota nije nestala, već živi i dalje na zapadu, uzvišena tugom i mudrošću. Oromëu se Quendi vrlo svidješe, pa ih on na njihovu jeziku prozva Eldari, zvjezdani narod; no to su ime poslije nosili jedino oni koji su ga slijedili na putu prema zapadu. Pa ipak mnoge Quende obuze strava od njegova lika, a ovomu je Melkor bio uzrok. Jer mudri poslije doznaše i potvrdiše da je Melkor, vječito na straži, prvi zamijetio probuđene Quende i poslao im sjenke i zle duhove da ih promatraju i vrebaju na njih iz zasjede. Tako se nekoliko godina prije dolaska Oromëa znalo dogoditi da su vilenjaci koji su, sami ili u grupama, lutali nepoznatim prostranstvima, nestajali bez traga; a ustrašeni su Quendi potom govorili da ih je uhvatio Lovac. Doista, najstarije vilenjačke pjesme, od kojih se tek odjeci spominju na zapadu, govore o sjenovitim bićima koja su obilazila brda ponad Cuiviénena ili iznenada prelijetala podno zvijezda; i o crnom Jahaču na divljem konju koji je proganjao one koji su skretali s puta, hvatao ih i proždirao. A Melkora je tako žestoko jedila i plašila Oromëova ophodnja da je doista poslao svoje sluge u odorama jahača ili pak proširio lažne glasine kako bi se Quendi klonili susreta s Oromëom, ako ga ikada sretnu.

Pa kad je onomad Nahar zanjištao, a Oromë doista među njih došao, neki se Quendi pred njim sakriše, a drugi utekoše i ne zna im se traga. Ali oni koji su skupili hrabrost i ostali, ubrzo uvidješe da Veliki jahač nije bio stvorenje mraka, jer mu je na licu blistala svjetlost Amana kojoj se nijedan plemeniti vilenjak nije mogao othrvati. Ali od onih nesretnika uhvaćenih u Melkorove mreže gotovo da i nema pouzdana glasa. Jer tko je živ sišao u jame Utumna ili pretražio tamu Melkorovih nakana? No mudraci Eressëa ovo drže istinitim, da su svi Quendi koji prije propasti Utumna dopadoše Melkorovih šaka bili do posljednjeg bačeni u tamnicu i postupnom, okrutnom vještinom izopačeni i porobljeni; te da je ovako Melkor uzgojio odvratnu rasu orkova iz zavisti i na ruglo vilenjacima, kojima su ovi poslije bili najljući neprijatelji. Jer **** su bili živa stvorenja i množili se poput druge Ilúvatarove djece, a Melkor još od pobune u Ainulindalëi prije Početka nije mogao stvoriti ništa što bi bilo živo ili se barem takvim činilo; tako kažu mudri. Duboko u svojim mračnim srcima **** se gnušahu svojeg Gospodara kojem su služili iz čistog straha i koji bješe tvorac jedina njihova jada. Oni su najpodlije Melkorovo djelo, zbog kojeg ga Ilúvatar ponajviše mrzi.

 

[Златоуст]

Oromë se među Quendima zadrža neko vrijeme i tek onda brzo odjaha preko kopna i mora u Valinor i donese vijest u Valmar, ne zaboravivši ispripovjediti o sjenci koja je prijetila Cuiviénenu. Valari se nato razveseliše, ali su ipak sred radosti posumnjali, te dugo vijećali o tome što im valja poduzeti da obrane Quende od Melkorove sjene. Ali Oromë se smjesta vrati u Međuzemlje i stade živjeti među vilenjacima. Manwë je pak dugo premišljao sjedeći na Taniquetilu, pa otamo zatraži savjet Ilúvatarov. A kad se potom spustio do Valmara, okupi sve Valare u Prstenu usuda, a ondje dođe čak i Ulmo iz Vanjskog mora. Tad Manwë ovako reče Valarima: "Ovako me u srcu posavjetovao Ilúvatar: da moramo povratiti vladavinu nad Ardom, ma kolika joj cijena bila i izvesti Quende iz Melkorove sjene." Tomu se Tulkas obradova, a Aulë rastuži, predosjetivši rane svijeta koje će u tom razdoru zadobiti. No Valari se opremiše, a njihova velika vojska stupi onkraj granica Amana, odlučna napasti Melkorovu tvrđavu i učiniti joj kraj. Nikad nije Melkor zaboravio da se ovaj rat vodio radi spasa vilenjaka, te da su oni bili glavni uzrok njegovu padu. A ipak oni nisu imali udjela u onim podvizima i jedva da išta znadu o naletu zapadnih moćnika na sjever u zori njihovih dana. Melkor se ispriječio jurišu Valara na sjeverozapadu Međuzemlja, te je taj kraj bio gotovo posve uništen. No prva je pobjeda vojske sa zapada bila brza, a Melkorovi sluge utekoše pred njima u Utumno. Tad Valari stupiše u Međuzemlje i postaviše stražu oko Cuiviénena; pa otad Quendi nisu ništa više čuli o Velikoj bici Sila, osim da se Zemlja tresla i stenjala pod njima, vode pomicale, a sjever žario na svjetlu bezbrojnih kresova. Duga je i teška bila opsada Utumna i mnogo se bitaka vodilo pred njezinim vratima od kojih su jedino glasine dospjele do ušiju vilenjaka. U to je doba oblik Međuzemlja pretrpio promjene, a Veliko more što ga je odjeljivalo od Amana proširilo se i produbilo, provalilo među obale, te usjeklo dubok zaljev na jugu. Mnogo se manjih uvala izdubilo od Velikog zaljeva do tjesnaca Helcaraxe daleko na sjeveru, gdje se Međuzemlje gotovo spajalo s Amanskom zemljom. Od ovih najširi je bio Balarski zaljev u koji je utjecala velika rijeka Sirion, čiji su se izvori nalazili u netom podignutim gorskim lancima: Dorthonionu i planinama oko Hithluma. U to doba opustošile su zemlje na dalekom sjeveru, jer je pod njima neizmjerno duboko bilo prorovano Utumno, čije su jame skrivale vatre i veliku vojsku Melkorovih slugu. Ali napokon se dveri Utumna provališe, svodovi dvorana urušiše, a Melkor potraži utočište u najcrnjoj rupi. Tad Tulkas, kao najjači od Valara, stupi naprijed i pobije se s njim i sruši ga licem prema zemlji; pa ga sputaše lancem Angainorom koji je Aulë iskovao i odvedoše zarobljenog; a svijet je dugo vremena potom imao mira. Pa ipak Valari nisu otkrili sve goleme podzemne odaje i pećine varljivo ukopane duboko pod tvrđavama Angbanda i Utumna.

Ondje je još ležalo mnoštvo zlih stvorova, dok se ostatak raspršio, utekao u mrak i tumarao pustošijama svijeta čekajući gora vremena; a Saurona nisu pronašli.No kako je Bitka skončala, a iz ruševina se na sjeveru podigao gust oblak i prekrio zvijezde, onako Valari odvukoše Melkora natrag u Valinor, pa ga sputanog od glave do pete i s povezom preko očiju dovedoše u Prsten usuda. Ondje se on povali potrbuške pred Manwëovim nogama i zamoli za oprost; no molba mu nije bila uslišena, te ga baciše u tamnicu u Mandosovoj utvrdi odakle nitko živ ne može uteći, ni Valar, ni vilenjak, ni smrtan čovjek. Goleme su i čvrste njezine dvorane podignute na zapadu Amanske zemlje. Ondje je Melkoru bilo dosuđeno čamiti tri duga vijeka, prije nego što mu se slučaj ponovo dovede pred sud ili on sam još jedanput zatraži oprost. Nato se Valari okupiše opet u vijećnici, a u novoj raspravi koju su podigli imali su različita mišljenja. Jedni, koje je vodio Ulmo, držali su da bi Quende trebalo pustiti na miru da idu Međuzemljem kud im se prohtije i da darovanim im vještinama sami uvedu red u zemlje i zaliječe im rane. No većina se bojala za Quende u opasnom svijetu usred obmana zvjezdanog sumraka; a još ih je više ispunjala ljubav prema ljepoti vilenjaka i želja za njihovim društvom. Na koncu Valari ipak pozvaše Quende u Valinor da se zauvijek okupe pod okriljem Sila i svjetlom Drveća; a Mandos, prekinuvši svoju šutnju, reče: "Tako im je suđeno." Ovaj je poziv bio uzrokom mnogih kasnijih nesreća. Ipak, vilenjaci su u početku bili nevoljki poslušati pozive, jer do te dobi nisu poznavali drugog Valara doli Oromëa, dok su ostale gledali jedino u njihovu bijesu kad su kretali u rat i zato ih preplavi strava. Zbog toga im ovi poslaše Oromëa, a on među njima izabra poslanike koji su imali otići u Valinor i ondje govoriti u ime svojeg naroda; bili su to Ingwë, Finwë i Elwë koji su poslije postali kraljevi. Dospjevši onamo, slava i veličajnost Valara ispuniše ih strahopoštovanjem, a usto su osjetili i žarku želju za svjetlom i divotom Drveća. A kad ih je Oromë vratio na Cuiviénen, ispripovjedili su sve svojim rodovima i svjetovali ih da poslušaju pozive Valara i premjeste se na Zapad.

Tako je došlo do prvog razdvajanja vilenjaka. Jer Ingwëov su rod i većinu roda Finwëa i Elwëa nagovorile riječi njihovih vođa, te su bili voljni otići i slijediti Oromëa i od tada ih nazivahu Eldari, onim istim imenom koje je Oromë u početku na njihovu jeziku nadjenuo vilenjacima. Ali mnogi su odbijali poći, pretpostavivši svjetlost zvijezda i široke ravnice Međuzemlja glasini o Drveću; te su tako postali Avari, Nevoljki, i pod tim se imenom odvojili od Eldara koji su ih iznova susreli tek nakon mnogih vjekova.

 

[Златоуст]

I tako se Eldari opremiše na dug put iz svojih prvotnih domova na istoku; a bili su razvrstani u tri skupine. Najmanju je, i prvu koja je krenula, predvodio Ingwë, najplemenitiji vrhovnik cijelog vilenjačkog roda. On je stupio u Valinor i sjedi do nogu Silama, a svi vilenjaci poštuju njegovo me; ali taj se nikad više nije vratio niti je Međuzemlje iznova ugledao. Njegov su narod bili Vanyari, oni su Plavokosi vilenjaci, miljenici Manwëa i Varde i rijetko je koji čovjek s njima progovorio riječ. Drugi stigoše Noldori, ime koje navješćuje mudrost, Finwëov narod. Oni su Duboki vilenjaci, Aulëovi prijatelji; slavljeni u pjesmi, jer su ratovali i dugo i teško radili u drevnim zemljama na sjeveru.

Najveća je skupina stigla posljednja, a njima je ime Teleri, zato što su se zadržali na putu i jer nisu bili posve odlučni prijeći iz sumraka u svjetlo Valinora. Najveći im je užitak bio u vodi, a oni koji zadnji stigoše na zapadne obale, zaljubiše se u more. Zbog toga su ih u Amanskoj zemlji prozvali Morskim vilenjacima, Falmarima, jer su im se pjesme ispreplitale s valovima mora. Dva su ih gospodara vodila, jer ih je bilo veliko mnoštvo: Elwë Singolo (što znači Sivoplašt) i Olwë, njegov brat. Ovo bijahu tri roda Eldaliëa, koje su nakon konačnog dolaska na krajnji zapad u danima Drveća prozvali Calaquendi, Vilenjaci svjetla. Ali još je bilo onih Eldara koji su krenuli za njima u pohod na zapad, no na dugom su se putu pogubili, okrenuli stranputicom ili ostali na obali Međuzemlja; ovi su većinom, kako se poslije pripovijeda, bili iz roda Telera. Živjeli su uz more ili lutali šumama i gorama svijeta, ali su im srca uvijek bila okrenuta Zapadu. Te vilenjake Calaquendi nazivaju Úmanyari, jer nikad nisu stigli u Amansku zemlju i Blaženo kraljevstvo; pa ipak i Úmanyare i Avare zajedno nazivaju Moriquendi, Vilenjaci tame, jer nisu ugledali svjetlo što je postojalo prije Sunca i Mjeseca.
Kazuje se da je, kad su plemena Eldaliëa ostavila Cuiviénen, Oromë odjahao u prethodnicu na Naharu, svojem bijelom konju potkovanom zlatom; a vilenjaci obišavši na sjeveru more Helcar, okrenuše na zapad. Pred njima su na sjevernoj strani još visjeli crni oblaci nad ruševinama rata, a zvijezde u tom kraju bile skrivene. Nemalo ih se tad prestravilo i pokajalo, te okrenulo natrag; zaborav ih krije. Dug i spor bio je pohod Eldara na zapad, jer nebrojene su milje Međuzemlja, zamorne i neutrte. Niti su Eldari imali želje za žurbom, jer ih je pogled na sve ispunjavao udivljenjem, te su u mnogim zemljama i uz mnoge rijeke htjeli proboraviti; i premda su bili voljni putovati, ipak se većina bojala kraja svojega puta više nego što mu se nadala. I tako kad god bi ih Oromë ostavio, jer je imao i drugog posla, oni bi ostajali i ne bi se usuđivali ići dalje, sve dok se on ne bi vratio da ih vodi. Zgodilo se stoga da je Eldare nakon mnogo godina ovakva putovanja cesta navela kroz jednu šumu gdje naiđoše na veliku rijeku, širu nego ijedna druga što su ih dotad vidjeli; a za njom su se uzdizale planine čiji su se šiljati vrhunci doimali kao da prodiru u kraljevstvo zvijezda. Ova rijeka, kazano je, bijaše ona ista koju su poslije zvali Anduin Veliki i što oduvijek bijaše granica zapadnih zemalja Međuzemlja. Ali one su planine bile Hithaegliri, Magleni tornjevi na granici Eriadora; no u to su doba bile visočije i strahotnije, a uzdigao ih je sam Melkor da prepriječi Oromëu put. Međutim su se Teleri dugo zadržali na istočnoj obali one rijeke i htjeli ondje ostati, ali je Vanyari i Noldori prijeđoše, a Oromë ih prevede preko planinskih prolaza. Ali netom što je Oromë odjahao naprijed, Teleri uzdigoše poglede ka sjenovitim visovima i zahvati ih strah.

Tad ustade jedan iz Olwëove skupine koji je ponajviše putem zaostajao, a zvao se Lenwë. On napusti zapadne puteve i povede velik broj naroda južno niz veliku rijeku, te njihov rod o njima duga ljeta ništa nije znao. To bijahu Nandori, koji su poslije postali zaseban narod, različit od svojega roda u svemu osim u ljubavi prema vodi i obitavaju većinom uz vodopade i brzace. Posjedovali su veće znanje o živim stvorovima, drveću i bilju, pticama i zvijerima nego ijedni drugi vilenjaci. Tek je u kasnijem dobu Denethor, sin Lenwëov, napokon okrenuo iznova na zapad i prije prvog izlaska Mjeseca preveo dio svojeg naroda preko planina u Beleriand. Na koncu su Vanyari i Noldori prekoračili Ered Luin, Modro gorje, koje razdvaja Eriador od najzapadnijih zemalja Međuzemlja koje su vilenjaci poslije zvali Beleriand, a čete prethodnice ostavile za sobom i dolinu Siriona, te se spustile na obale Velikog mora između Drengista i Balarskog zaljeva. No kad su ga ugledali, obuze ih golem strah, pa se mnogi povukoše u šume i gorja Belerianda. Uto Oromë ode i vrati se u Valinor da potraži Manwëov savjet i ostavi ih.I velika se skupina Telera uspela preko Maglena gorja i prešla široka prostranstva Eriadora, a naprijed ih je bodrio Elwë Singollo, nestrpljiv vratiti se Valinoru i Svjetlu koje je ondje bio ugledao; i nije se htio razdvojiti od Noldora, jer je u njihovu vođi Finwëu našao prijatelja. Tako nakon mnogo godina i Teleri stigoše za Ered Luin u istočne krajeve Belerianda. Ondje su se zaustavili i utaborili neko vrijeme na zapadnoj obali rijeke Gelion.

 

[Златоуст]

O THINGOLU I MELIAN

Melian bijaše Maia iz roda Valara. Obitavala je u vrtovima Lóriena, a među njezinim narodom nitko od Melian nije bio krasniji, mudriji ni vještiji u čarobnim pjesmama. Kažu da bi Valari ostavljali svoje poslove, a ptice Valinora svoje radovanje, zvona Valmara utihnula, a vodoskoci prestali žuboriti, kad bi u ispreplitanje svjetla u Lórienu pjevala Melian. Slavuji su je posvuda slijedili, a ona ih učila njihovoj pjesmi; voljela je duboku sjenu visokih stabala. Prije stvaranja Svijeta bila je srodna samoj Yavanni; u ono je doba kad su se Quendi probudili pokraj voda Cuiviénena napustila Valinor i stupila u Ove zemlje i pred zoru ispunila tišinu Međuzemlja svojim pjevom i pjevom svojih ptica. Kad im se put napokon približio kraju, kako je već bilo ispripovijedano, narod se Telera dugo odmarao u Istočnom Beleriandu za rijekom Gelion, a u ono su doba i mnogi Noldori još boravili na zapadu, u šumama kojima poslije nadjenuše imena Neldoreth i Region. Elwë, vođa Telera, išao je često velebnom šumom u potrazi za Finwëom i boravištima Noldora; te se jednom zgodilo da je sam samcat prolazio zvijezdama obasjanim gajem Nan Elmotha kadli mu je ondje iznenada do ušiju doprla pjesma slavuja. Umah je sav očaran zastao, a u daljini ponad glasova lómelinda začuo Melianin glas koji mu ispuni srce čuđenjem i žudnjom. I zaboravi posve na svoj narod i na sve svoje nakane, te slijedivši ptice pod sjenu drveća, uđe duboko u Nan Elmoth i izgubi se. Na koncu pak dospje na proplanak što je ležao otvoren pod zvijezdama; ondje je stajala Melian, te je on ugleda iz tame, a svjetlost joj je Amana sjala na licu. Ona ne progovori ni riječi, a Elwë joj, preplavljen ljubavlju, priđe bliže i uhvati je za ruku, te na njega istog trena padoše čini, pa su stajali tako jedno uz drugo dok su se nad njima duga ljeta ukrštavale putanje zvijezda, a drveće Nan Elmotha izraslo visoko i tamno prije nego što su riječ bili izmijenili.

Za to je vrijeme za Elwëom tragao njegov narod, ali ga nisu našli, pa stoga Olwë preuze vodstvo nad Telerima i otputova, kako je opisano poslije. No Elwë Singollo nikad više, do kraja života, nije preplovio more do Valinora, niti se ikad onamo vratila Melian dokle je god trajala njihova zajednička vlast; no zbog nje i vilenjaci i ljudi vuku lozu od Ainura koji su bili s Ilúvatarom prije rođenja Eäe. U kasnijem je dobu on postao slavan kralj, a njegov su narod bili Eldari iz Belerianda, zvani Sindari, Sivi vilenjaci, Vilenjaci sumraka, a on kralj Sivoplašt ili Elu Thingol na jeziku onog kraja. Melian bijaše njegova kraljica, najmudrija kći Međuzemlja; njihovi su se skriveni dvori nalazili u Menegrothu, Tisuću pećina Doriatha. Melian je velikom moći obdarila Thingola, koji je i sam bio silan među Eldarima; jer je jedini od Sindara na svoje oči ugledao Drveće u doba njihova cvjetanja i premda su ga postavili za kralja Umanyara, nije ubrojen među Moriquendie, već među Vilenjake svjetla, najmoćnije u Međuzemlju. A iz ljubavi Thingola i Melian na svijet je došlo najljepše od sve Ilúvatarove djece koje je ikad bilo i koje će ikad biti.

 

[Златоуст]

O ELDAMARU I PRINČEVIMA ELDALIË

U neko doba stigoše čete Vanyara i Noldora do krajnjih obala na zapadu Ovijeh zemalja. Na sjeveru su se u drevnim vremenima nakon Bitke Sila te obale povijale uvijek prema zapadu, sve dok je na najsjevernijem dijelu Arde tek uski tjesnac odvajao Aman, na kojem je bio sazdan Valinor, od Ovijeh zemalja; no taj je tjesnac prekrivao neumoljiv led, zaostao od Melkorovih oštrih mrazova. Zato Oromë ne povede mnoštvo Eldaliëa na daleki sjever, već ih dovede u vedrije krajeve oko rijeke Sirion koji su poslije postali poznati pod imenom Beleriand; a s tih se obala, odakle su Eldari prvi put preplašeni i začuđeni ugledali more, širio ocean, širok, dubok mračan, između njih i Amanskih planina.

Međutim, Ulmo, prema savjetu Valara, dođe na obale Međuzemlja i obrati se Eldarima koji su ondje čekali zureći u tamne valove; njegove riječi i glazba koju je svirao na svojim rogovima od školjki pretvoriše njihov strah od mora u nešto nalik na čežnju. Zato Ulmo iz korijena iščupa jedan otok koji je, još od nemira prouzročenih padom Illuina, dugo stajao posve sam sred mora udaljen od obiju obala; i uz pomoć svojih slugu pokrenu ga poput golema broda i usidri u Balarskom zaljevu u koji je rijeka Sirion ulijevala svoje vode. Tad se Vanyari i Noldori ukrcaše na taj otok i otisnuše preko mora, te na kraju doploviše do dugih obala podno Amanskog gorja i tako stupiše u Valinor gdje su ih dočekali u blaženstvu. Ali istočni se rt otoka, duboko usađen u pličinu ušća Siriona, odlomi i ostade za njim; i to, kažu, postade Balarski otok koji je poslije često Ossë pohodio. No Teleri nadalje ostadoše u Međuzemlju, jer su boravili u Istočnom Beleriandu, daleko od mora i prekasno čuli Ulmov zov; usto ih je većina tragala za svojim vođom Elwëom bez kojega nisu bili voljni otputovati. A kad su saznali da su Ingwë, Finwë i njihovi narodi otišli, mnogi se Teleri probiše do obala Belerianda i od tada se nastaniše u blizini ušća Siriona, čeznuvši za prijateljima koji su ih napustili; a Olwëa, Elwëova brata, uzeše sebi za kralja. Dugo su ostali uz obale zapadnog mora, a Ossë i Uinen su ih pohodili i s njima se sprijateljili; Ossë ih je podučavao sjedeći na stijeni uz rub vode, te su se od njega naučili svakojakim pomorskim umijećima i pjesmi mora. Tako su se Teleri koji su od samog začetka ljubili vodu i bili ponajbolji pjevači među vilenjacima, poslije zaljubili u mora i svoje pjesme ispunili šumom valova uz obalu. Kad je prošlo mnogo godina, Ulmo usliši molitve Noldora i njihova kralja Finwëa, koji su tugovali zbog dugog rastanka od Telera i preklinjali ga da ih dovede u Aman ako budu htjeli poći. I većina se doista pokaza voljna; ali je velika bila Ossëova žalost kad se Ulmo, jer su na njegovoj brizi ležala mora Međuzemlja i obale Ovijeh zemalja, vratio na obale Belerianda da ih odnese u Valinor, jer nije mu bilo milo što se glasovi Telera više neće čuti u njegovoj kneževini. Neke je pak nagovorio da ostanu; a ti bijahu Falathrimi, vilenjaci Falasa, koji su poslije obitavali u lukama Brithombara i Eglaresta kao prvi pomorci Međuzemlja i prvi graditelji brodova. Círdan Brodograditelj bio je njihov vrhovnik. Rođaci i prijatelji Elwëa Singolla isto su tako ostali u Ovijem zemljama, još ga tražeći, premda bi radije bili otplovili u Valinor pod svjetlo Drveća da su se samo Ulmo i Ossë imali volje dulje zadržati. Ali Olwë htjede otići, pa se tako na kraju i posljednja skupina Telera ukrcala na otok, a Ulmo ga odvukao na pučinu. A kako su za njima ostali prijatelji Elwëa, onako su se oni prozvali Eglath, Zaboravljeni narod.
Živjeli su u šumama i na bregovima Belerianda, radije nego uz more, a pogled na te bregove ispunjavao ih je tugom, dok im čežnja za Amanom nije napuštala srca. A kad se pak Elwë trgnuo iz duga sna, ostavio je s Melian Nan Elmoth i otada stao boraviti u šumama u središtu zemlje. Koliko mu je god velika bila želja da ponovno ugleda svjetlo Drveća, ipak se na Melianinu licu ogledao u svjetlu Amana kao u bistru zrcalu i ono mu je dostajalo da bude zadovoljan. Oko njega se radosno okupi i njegov narod i ostade zadivljen, jer koliko je on prije bio krasan i plemenit, toliko se sad doimao poput gospodara Maiara, s vlasima poput sivog srebra, najviši od sve Ilúvatarove djece kojega je čekao uzvišen usud.

U to vrijeme je Ossë slijedio Olwëov narod, a kad prispješe do zaljeva Eldamara (što znači Vilin-dom) on zazva njihovo ime, a oni mu prepoznaše glas i umoliše Ulma da im zaustavi putovanje. Ulmo im želju usliši i predloži Ossëu da otok sveže i usidri u morskim temeljima. A Ulmu je ovo bilo lako, jer je razumio srca Telera i na vijećanju Valara govorio protiv poziva, misleći da bi Quendima bilo bolje ostati u Međuzemlju. Valarima nije bilo milo kad su doznali što je učinio; a Finwë se ražalosti kad Teleri ne stigoše, a još više kad ču da su Elwëa ostavili za sobom, pa spozna da ga više nikad neće vidjeti ako pak to ne bude u dvoranama Mandosa. Ipak, onaj otok više nisu pomicali, te je stajao sam samcat u Eldamarskom zaljevu, a prozvaše ga Tol Eressëa, Osamljeni otok. Na njemu su Teleri živjeli kako su im srca kazivala, pod nebeskim zvijezdama, a ipak nadohvat Amanu i besmrtnoj obali; a kako su dugo živjeli odvojeni na Osamljenom otoku, onako im se govor počeo razlikovati od onog u Vanyara i Noldora.

A ovima su Valari darovali zemlju i naseobinu. Jer i sred blistavog cvijeća u Drvećem obasjanim vrtovima oni žuđahu kadikad za svjetlom zvijezda; te su im zbog toga otvorili prolaz u golemim zidinama Pelóra i ondje u dubokoj udolini koja se prostirala sve do mora Eldari podigoše visoko zeleno brdo i nazvaše ga Túna. Sa zapada ga je obasjavalo svjetlo Drveća, a sjena mu je uvijek padala na istok, odakle gledao prema zaljevu Vilin-doma i Osamljenom otoku i Sjenovitim morima. A kroz Calaciryu, Prolaz svjetla, protjecalo je blistavilo Blaženog kraljevstva, i gorjelo srebrno i zlatno u tamnim valovima, a gdje se doticalo Osamljenog otoka, ondje je njegova zapadna obala prolistala zelena i lijepa. Na njoj je procvalo prvo cvijeće istočno od Planina Amana.

Na kruništu Túne vilenjaci su izgradili svoj grad, bijele zidine i terase Tiriona; a najviša je kula tog grada bila Ingwëova kula, Mindon Eldaliéva, čija se srebrna svjetiljka vidjela iz velike daljine na maglovitoj pučini. Malo je brodova smrtnika ikad ugledalo njezine tanane zrake. U Tirionu na Túni Vanyari i Noldori su dugo živjeli u prijateljstvu. A budući da su od svega u Valinoru najviše ljubili Bijelo drvo, Yavanna im načini kudikamo manju sliku i priliku Telperiona koja ipak iz sebe nije isijavala svjetlost: na jeziku Sindara ga nazivaju Galathilion. Ovo su drvo zasadili u dvorištu podno Mindona i ondje je uspijevalo, te su se posvuda u Eldamaru mogle pronaći njegove mladice. Jedna je od njih poslije zasađena u Tol Eressëu i izrasla visoka, a nazvaše je Celeborn; i od nje je svojedobno poteklo, kako se drugdje pripovijeda, Nimloth, Bijelo drvo Númenora. Manwë i Varda najviše su ljubili Vanyare, Plavokose vilenjake; dok su Noldori bili Aulëovi miljenici, a on je sa svojim podanicima često njima dohodio. Tako su im znanje i vještina postali veliki; ali još je veća bila njihova žeđ za znanjem, pa su u mnogim djelima nadmašili svoje učitelje. Govor im je bio promjenjiv, jer su žarko ljubili riječi i tragali uvijek za novim imenima koja bi bolje pristajala svemu onom što su poznavali i zamišljali. Napokon se zgodilo da su zidari iz roda Finwëova, vadeći kamen u brdima (jer su uživali u podizanju visokih tornjeva), prvi otkrili zemljine dragulje i iskopali ih svu silu; pa kad su usavršili oruđe za njihovo rezanje i oblikovanje, izrezbarili su ih u mnogim oblicima. Nisu ih gomilali, već ih radije slobodno dijelili, te tako svojim radom obogatili cijeli Valinor. Noldori su se poslije vratili u Međuzemlje, a u ovoj se priči ponajviše govori o njihovim djelima; te će stoga sad biti riječi o imenima i rodoslovlju njihovih prinčeva, u onom obliku u kojem se ta imena poslije pojavljuju na jeziku vilenjaka iz Belerianda.

 

[NoNPerson]

Sike su predivne.....obogacuju citavu pricu....

 

[Златоуст]

Finwë je bio kralj Noldora. Sinovi Finwëa bijahu Fëanor, Fingolfin i Finarfin, ali je majka Fëanora bila Míriel Serindë, a Fingolfina i Finarfina Indis od Vanyara. Fëanor bijaše najvještiji na riječima i djelu, učeniji od svoje braće, a duh mu je gorio poput plamena. Fingolfin je bio najsnažniji, najpostojaniji i najsrčaniji. Finarfin bijaše najkrasniji i najmudrijeg srca, a poslije se sprijateljio sa sinovima Olwëa, vođe Telera, i oženio se Eärwen, labud-djevom iz Alqualondë, Olwëovom kćeri.

Sedam sinova Fëanora su Maedhros Visoki; Maglor, veličanstveni pjevač, čiji se glas čuo nadaleko preko kopna i mora; Celegorm Plavokosi, Caranthir Tamnokosi; Curufin Umješni, koji je od Oca baštinio vješte ruke, i najmlađi Amrod i Amras, blizanci, podjednake ćudi i lica. Oni poslije postadoše veliki lovci u šumama Međuzemlja, a i Celegorm je bio lovac i Oromëov suputnik u Valinoru i često je slijedio zvuk Valina roga.Sinovi Fingolfina bijahu Fingon, koji je poslije postao kralj Noldora na sjeveru svijeta, i Turgon, gospodar Gondolina; njihova sestra je bila Aredhel Bijela. Ona je prema godinama Eldara bila mlađa od svoje braće; kad je dosegla pun uzrast i krasotu, postala je visoka i snažna i voljela je jahanje i lov po šumama. Tad je često bila u društvu Fëanorovih sinova, svojih bratića; ali joj je srce bilo slobodno od svake ljubavi. Ar-Feniel je nazivahu, Bijelom gospom Noldora, jer joj je put bila svijetla, vlasi tamne, a skuti uvijek srebrni i bijeli. Sinovi Finarfina bijahu Finrod Vjerni (koji je poslije nosio ime Felagund, Gospodar pećina), Orodreth, Angrod i Aegnor; a ova su četvorica bili bliski u prijateljstvu s Fingolfinovim sinovima koje su držali svojom braćom. I sestru su imali, Galadriel, najkrasniju iz Finwëove kuće; kosa joj je blistala zlatom kao da je u svoje mreže uhvatila Laurelinov sjaj.

Ovdje se mora prikazati kako su Teleri napokon dospjeli u Amansku zemlju. Cijelo su jedno doba živjeli na Tol Eressëi; no postupno im se srca promijeniše, te ih stade privlačiti svjetlo što je dopiralo preko mora do Osamljenog otoka. Razdirala ih je ljubav spram pjesme valova na njihovim obalama i čeznuće za ponovnim susretom sa svojim rodom i još jednim pogledom na sjaj Valinora; pa ih na kraju savlada želja za svjetlom. Zato Ulmo, pokorivši se volji Valara, posla k njima Ossëa, njihova prijatelja, a on ih, premda žaleći, nauči majstorstvu brodogradnje; a kad su izgradili svoje brodove, on im na rastanku donese na dar jato snažnokrilih labudova. A labudovi povukoše bijele brodove Telera preko mirna mora; te na kraju i kao zadnji, oni stupiše u Aman i na obale Eldamara. Ondje su se naselili i, kad im se prohtjelo, mogli su gledati svjetlo Drveća i šetati zlaćanim ulicama Valmara i staklenim stubama Tiriona na Túni, zelenom brijegu; no ponajviše su plovili na svojim brzim brodovima po vodama zaljeva Vilindoma ili šetali plićacima uz obalu dok su im kose blistale na svjetlosti za brdom. Noldori su im darovali mnogo dragulja, opale, dijamante i bijele kristale koje su ovi razasuli obalama i pobacali u jezerca; čudesna bijahu žala Elendë u ono doba. Usto su iz mora izronili mnoge bisere, te njima ukrasili svoje dvorane i cijeli dvor Olwëa u Alqualondëu, Labuđoj luci, osvijetljenoj mnogim svjetiljkama. Jer to je bio njihov grad i luka njihovih brodova; a njih su gradili oblikom nalik na labudove, s kljunovima od zlata i očima od zlata i agata. Ulaz im je u luku bio nadsvođen živom stijenom koju je isklesalo more; a ona je stajala na granici Eldamara, sjeverno od Calacirye, gdje je svjetlo zvijezda bilo sjajno i bistro.

Kako su godine prolazile, Vanyari su to više zavoljeli zemlju Valara i punu svjetlost Drveća, te su napustili grad Tirion na Túni i otada stali boraviti na Manwëovoj planini ili u ravnicama i šumama Valinora i tako se razdvojili od Noldora. Ali uspomena na Međuzemlje pod zvijezdama ostala je u srcima Noldora, te su oni naselili Calaciryu i brda i udoline na dosluh Zapadnog mora; i premda su mnogi od njih često išli zemljom Valara, na dalekim putovanjima u potrazi za tajnama zemlje i vode i svih živih bića, ipak su se narodi Túne i Alqualondë u onim danima zbližili. Finwë je bio kralj u Tirionu, a Olwë u Alqualondëu; no Ingwëa su oduvijek držali Vrhovnim kraljem svih vilenjaka. On je od tog doba boravio uz Manwëove skute na Taniquetilu. Rijetko su se Fëanor i njegovi sinovi dugo zadržavali na jednom mjestu, već su putovali nadaleko i naširoko unutar valinorskih granica, dospjevši tako i do samog ruba Tame i hladnih obala Vanjskog mora, tražeći neznano. Dugo su bili gosti Aulëovih dvorana; dok je Celegorm radije pohodio Oromëov dom i ondje poprimio veliko znanje o pticama i zvijerima i upoznao sve njihove jezike. Jer sva su živa bića što postoje ili su postojala u Kraljevstvu Arde, osim Melkorovih opakih i zlih stvorova, živjela onomad u Amanskoj zemlji, a ondje je bilo i mnogih drugih stvorenja koja se nisu mogla vidjeti u Međuzemlju i kojih možda sad neće ni biti otkad se oblik svijeta izmijenio.

 

[Златоуст]

O FËANORU I OSLOBAĐANJU MELKORA

Tri su roda Eldara dakle napokon bila okupljena u Valinoru; a Melkor sputan. Tad je nastupilo doba Vrhunca Blaženog kraljevstva i ispunjenja njegove slave i blaženstva, dugotrajnog u priči godina, ali prekratkog u sjećanjima. Tih su dana Eldari dosegli potpunu zrelost tijela i uma, a Noldori vječito napredovali u vještinama i znanju; ispunili su duge godine svojim radom kojim su ostvarili mnogo novih, krasnih čudnovatih stvari. Noldori se prvi dosjetiše slova, a Rúmil iz Tiriona zvao se mudrac koji je prvi uspio stvoriti odgovarajuće znakove za bilježenje govora i pjesme, jedne za urezivanje u metal ili stijenu, dok su se drugi risali kistom ili perom.

U to se doba rodio u Eldamaru, u kući Kralja Tiriona na kruništu Túne, najstariji i najmiliji Finwëov sin. Curufinwë mu bijaše ime, ali ga je majka nazvala Fëanor, Duh vatre; te je pod tim imenom ostao zapamćen u svim pričama Noldora. Majci mu je ime bilo Míriel, ali su je zvali Serindë zbog njezine nenadmašne vještine u tkanju i vezenju; ruke su joj, naime, bile spretnije u finoj izradi nego ijedne druge, čak i među Noldorima. Ljubav je Finwëa i Míriel bila velika i sretna, jer je bila začeta u Blaženom kraljevstvu, u Danima blaženstva. No, rodivši svojeg sina, Míriel se osjeti satrvena i duhom i tijelom; te je nakon njegova rođenja žudjela jedino za oslobođenjem od životnih muka. Netom što mu je nadjenula ime, kadli ovako reče Finwëu: "Nikad više neću roditi dijete, jer snaga koja bi nahranila živote mnogih unišla je sva u Fëanora." Nato se Finwë ražalosti, jer su Noldori još bili mladi, a on je htio donijeti mnogo djece u blaženstvo Amana pa zato reče: "Sigurno tome u Amanu ima lijeka? Jer ovdje svaki umor nađe odmora." Ali kako je Míriel i dalje venula, Finwë potraži savjet Manwëa, a Manwë je preda Irmovoj skrbi u Lórienu. Na rastanku (zakratko, mislio je) Finwë bijaše tužan, pomislivši kako je nesretan slučaj da majka mora ostaviti sina i tako propustiti sam početak njegova djetinjstva. "Doista je to nesreća" reče Míriel "i plakala bih da nisam toliko premorena. Ali ne krivi me za ovo, ni za ono što će uslijediti." I ona ode u vrtove Lóriena i legne spavati; no dok se činila da spava, njezin duh zapravo napusti njezino tijelo i tiho odleti u Mandosove dvore. Estëine su služavke njegovale Mírielino tijelo, pa ono nije propadalo; no ona mu se nije vraćala. Od tada Finwë krene žalovati; često je pohodio vrtove Lóriena i sjedeći pod srebrnim vrbama uz tijelo svoje žene zazivao je njezinim imenima. No bilo mu je uzalud i jedino je njemu u cijelom Blaženom kraljevstvu bila zanijekana radost. Nakon nekog vremena prestao je dolaziti u Lórien. Otada je svu svoju ljubav poklonio sinu; Fëanor je rastao brzo, kao da je u njemu tinjao tajanstveni plamen. Bio je visok, lijepa lica i zapovjedna duha, prodornih svijetlih očiju i gavranje crne kose; željan i nepokolebljiv ispuniti svaki svoj naum. Rijetki su ga uspijevali odvratiti s puta svojim savjetom, a nitko silom. Imao je od svih Noldora, i onomad i poslije, najoštriji um i najvještije ruke. U svojoj je mladosti, poboljšavši Rúmilov rad, osmislio ono pismo koje nosi njegovo ime i koje su Eldari oduvijek koristili; te je kao prvi među Noldorima otkrio kako se krupniji i sjajniji dragulji od onih u Zemlji mogu izraditi vještinom. Prvi dragulji koje je Fëanor načinio bili su bijeli i bezbojni, ali kad bi ih se postavilo naspram svjetla zvijezda, gorjeli su modrim i srebrnim plamenom svjetlijim od Helluina; a načinio je i druge kristale kroz koje su se mogli vidjeti udaljeni predmeti, umanjeni ali bistri, kao očima Manwëovih orlova. Rijetko su kad ruke i um Fëanorov znali za odmor.

Još je bio posve mlad kad je oženio Nerdanel, kći velikog kovača imenom Mahtan, koji se među Noldorima najviše omilio Aulëu; a od Mahtana se naučio štošta o izradi predmeta iz metala i kamena. I Nerdanel je isto tako bila nepokolebljiva, ali i strpljivija od Fëanora, težeći razumijevanju drugih radije nego vlašću nad njima, pa ga je u početku obuzdavala kad god bi mu plamen u srcu postajao prevruć no kasnija su je njegova djela ražalostila, te su se jedno od drugog otuđili. Sedam je sinova rodila Fëanoru; a svoju je ćud djelomice ostavila u baštinu nekima od njih, ali ne svima. I tako se zbi da s vremenom Finwë za drugu ženu uze Indis Svijetlokosu. Ona je bila Vanya i u bliskom rodu s Ingwëom, Vrhovnim kraljem, zlatokosa i visoka i posve različita od Míriel. Finwë ju je veoma ljubio i ponovno bio sretan. Ali Mírielina sjena ipak nije ostavila Finwëov dom, ni njegovo srce; i od svih koje je ikad volio, Fëanor mu je ponajviše zaokupljao misli. Vjenčanje njegova oca nije se mililo Fëanoru; malo je mario za Indis i za Fingolfina i Finarfina, njezine sinove. Živio je odvojeno od njih, istražujući Amansku zemlju ili zaokupljen naukom i zanatima u kojima je uživao. One nesretne događaje koji su poslije uslijedili, a kojima je Fëanor bio pokretač, mnogi su držali za posljedicu ovog razdora unutar Finwëove kuće, sudeći da bi putevi Fëanora vodili drugamo, a veliko se zlo moglo izbjeći da je samo Finwë pretrpio svoj gubitak i zadovoljio se odgajanjem svojeg moćnog sina; jer tuga i nesloga u Finwëovoj kući urezane su duboko u sjećanje noldorskih vilenjaka. No Indisina su djeca bila velebna i slavna, a njihova djeca isto tako; te da nisu živjeli, povijest bi Eldara bila siromašnija. Međutim su Fëanor i majstori Noldora i dalje s užitkom stvarali, ne videći kraja svome poslu, a sinovi Indis još nisu bili posve stasali, kad se Vrhunac Valinora približio svome kraju. Jer zgodilo se da je uto Melkor, kako su onomad bili odredili Valari, ispunio uvjet svojeg utamničenja, odležavši tri vijeka u tvrđi Mandosa, posve sam. Na koncu ga, kako je Manwë obećao, privedoše pred prijestolja Valara. A on ugleda njihovu slavu i blaženstvo i zavist mu uniđe u srce; i vidje Ilúvatarovu djecu gdje sjede uz noge Moćnih i preplavi ga mržnja; pa kad ugleda bogatstvo sjajnih dragulja, stade žudjeti za njima; ali dobro sakrije ove misli i odgodi svoju osvetu. Pred dverima Valmara Melkor se ponizi pod nogama Manwëa i zamoli za oprost, zaklinjući se da kad bi ga učinili makar i najneznatnijim od slobodnih žitelja Valinora, pomogao bi Valarima u svim njihovim poslima, a ponajpače u zaliječenju premnogih rana koje je bio nanio svijetu. Nienna ga podrža u molitvi, ali Mandos ostade šuteći.

Tad mu Manwë udijeli oprost. Ali Valari još nisu mogli dopustiti da im se izgubi iz vida i pažnje, pa ga prinudiše da boravi unutar dveri Valmara. No toliko su se krasne činile Melkorove riječi i djela u to doba, a Valari se zajedno s Eldarima okoristili njegovom pomoći i savjetima, kad bi ih zatražili, da je nedugo zatim dobio dopuštenje kretati se zemljom po miloj volji, a Manwëu se činilo da je Melkorovo zlo bilo zaliječeno. Jer Manwë bijaše slobodan od svakog zla i nije ga mogao razumjeti; i znao je da je u početku, u mislima Ilúvatarovim Melkor bio ravan njemu, i tako nije zagledao u samo dno Melkorova srca i nije uvidio da u njemu nema više ljubavi. Ulmo pak nije bio zavaran, a Tulkas je stiskao šake kad god mu je neprijatelj Melkor bio u blizini; jer ako se Tulkas teško razgnjevi, teško i zaboravlja. No obojica su poštivali Manwëovu odluku, zato što se oni koji brane vlast od pobune ne smiju i sami protiv nje pobuniti. Međutim je u svojem srcu Melkor ponajviše mrzio Eldare, jer su bili krasni i bezbrižni i jer je u njima gledao uzrok uspona Valara i sama njegova poraza. Stoga je još i bolje hinio ljubav prema njima i tražio njihovo prijateljstvo, te im ponudio službu svojeg znanja i pomoć u svakom velikom djelu koje bi započeli. Vanyari su ga jedini gledali sumnjičavo, jer su živjeli pod svjetlom Drveća i bili spokojni; a Telerima on sam nije pridavao veliko značenje, držeći ih manje vrijednima i preslabim oružjem za ono što je namjeravao počiniti. Noldori su, naprotiv, uživali u skrivenom znanju koje im je on mogao razotkriti; a neki su od njih upili njegove riječi za koje bi im bilo bolje da ih nikad nisu čuli. Melkor je doista poslije isticao da se Fëanor od njega potajice naučio mnogim vještinama i da je vođen njegovim uputama stvorio svoje najveće djelo; ali ovo je lagao zbog svoje pohlepe i jada; jer ni jedan Eldalië nije toliko mrzio Melkora koliko Fëanor, Finwëov sin, koji mu je i prvi nadjenuo ime Morgoth; i premda je bio uhvaćen u mreže Melkorove zlobe prema Valarima, nikad se nije s njim dogovarao ni od njega primao savjeta. Jer Fëanora je gonila naprijed jedino vatra u njegovu srcu; radio je neumorno, posve sam, te nikad nije molio za pomoć ni tražio savjet i od kojeg žitelja Amana, bio on velik ili neznatan; doli jedino i tek nakratko od mudre Nerdanel, svoje supruge.

 

[Златоуст]

O SILMARILIMA I NEMIRU NOLDORA

U to doba bijahu načinjene one tvorevine koje su poslije postale najslavnije od svih vilenjačkih djela. Jer je Fëanora, netom što je dosegao vrhunac svojeg umijeća, zaokupila nova zamisao ili se možda na nj spustila neka sjenka predznanja o zloj kobi koja se bližila, te je premišljao o tom kako bi se svjetlo Drveća, ponos Blaženog kraljevstva, moglo sačuvati od propasti. Tad otpoče s velikim i tajnovitim radom za koji mu je bilo potrebno sve njegovo znanje i moć i brižna vještina; te na kraju načini Silmarile. Oblikom bijahu nalik na tri velika dragulja. Ali sve do samog Kraja, kad se vrati Fëanor koji je pao prije nego što je Sunce bilo stvoreno i koji sad sjedi u Dvoranama iščekivanja i ne vraća se više svome rodu; sve dok se Sunce ne ugasi i Mjesec ne surva, neće se znati tvar iz koje su bili načinjeni. Doimala se poput kristala dijamanata, ali je bila čvršća od najtvrđeg kamena, te je nikakva sila unutar Kraljevstva Arde nije mogla ni oštetiti ni slomiti. A ipak je taj kristal Silmarilu bio kao tijelo Ilúvatarovoj djeci: tek kuća njegove unutarnje vatre koja je u njemu i u svakom njegovu dijelu i koja je njegov život. A unutarnju vatru Silmarila Fëanor načini pomiješavši svjetlosti Drveća Valinora koja još u njima žive, premda je Drveće odavna uvenulo i više ne svijetli. Stoga su čak i u tami najdublje riznice Silmarili sjali svojim svjetlom poput Vardinih zvijezda; a ipak, poput živih bića, uživali u svjetlosti i upijali je i vraćali u bojama još čudesnijim nego prije.

Sve koji su živjeli u Amanu ispuni udivljenje i radost zbog Fëanorova djela. A Varda blagoslovi Silmarile da ih otada ni smrtno tijelo, ni nečiste ruke, niti išta zlo nije moglo dotaknuti a da se ne oprži i ne usahne; a Mandos proreče da će sudba Arde, kopna, mora i zraka ležati u njima zaključana. Fëanorovo srce bješe čvrsto povezano uz ove tvorevine koje je sam izradio. Umah Melkor poče žudjeti za Silmarilima, a sama uspomena na njihov sjaj proždirala je njegovo srce poput vatre. Od tog je vremena, izgarajući od želje, još neumornije tražio načine kojima bi naudio Fëanoru i okončao prijateljstvo među Valarima i vilenjacima; ali je lukavo prikrivao svoje namjere, te se njegovoj zlobi nije vidjelo ni traga na obličju koji je nosio. Dugo je na tom radio, ali spori su i siromašni bili plodovi njegova truda. No onome koji sije laži, žetva na kraju neće izostati i uskoro se može odmoriti od teška posla dok drugi žanju i siju umjesto njega. Nikad Melkoru nije nedostajalo poslušnih ušiju, ni onih jezika što su još i uveličavali ono što bi čuli; a njegove su laži kolale od jednog prijatelja do drugog poput tajni čije znanje čini mudrim onoga koji ih širi. Teško su Noldori ispaštali za svoje otvorene uši u danima koji su slijedili.

Čim je uvidio da su mu se mnogi priklonili, Melkor ih stade često pohoditi i u svoje krasne riječi uplitati druge, tako neprimjetno da mnogi koji su ih čuli, vjerovahu prisjećajući ih se, kako su nastale iz njihovih vlastitih misli. Prizivao je u njihova srca vizije moćnih kraljevina u kojima bi mogli vladati svojom voljom, silni i slobodni na istoku; te su istom stale kolati glasine da su Valari doveli Eldare u Aman iz ljubomore, pobojavši se neće li ljepota Quendâ i stvaralačke sile kojima ih je obdario Ilúvatar postati prejake da bi ih Valari mogli obuzdati, dok će Eldari rasti i množiti se diljem zemalja svijeta. U to vrijeme, štoviše, premda su Valari znali za dolazak ljudi koji su tek imali postati, vilenjaci ga još nisu naslućivali, jer im ga Manwë nije bio razotkrio. No Melkor im sad potajice ispripovjedi o smrtnim ljudima, dosjetivši se da bi se ova šutnja Valara mogla okrenuti na zlo. Ni on sam nije onomad mnogo znao o ljudima, jer je zaokupljen vlastitom mišlju u Glazbi jedva obratio pažnju na Treći Ilúvatarov napjev; no sad vilenjaci stadoše šaputati da ih je Manwë zatočio kako bi ljudima pročistio put i priskrbio im kraljevstva Međuzemlja, jer da su Valari spoznali da će lakše vladati ovom kratkovjekom i slabijom rasom, otevši vilenjacima na prijevaru Ilúvatarovu baštinu. Malo je u ovom bilo istine i rijetko su kad Valari pokušali upravljati voljom ljudi; no mnogi su Noldori povjerovali, napola ili u cijelosti, ovim zlim riječima.

Stoga je, prije nego što su Valari postali toga svjesni, spokoj Valinora bio zatrovan. Noldori počeše rogoboriti protiv njih, a mnogi se uzoholiše zaboravljajući koliko su svega onog u njihovu posjedu i znanju dobili na dar od Valara. Najžešće je novi plamen želje za slobodom i širim prostranstvima plamtio u Fëanorovu nestrpljivom srcu, a Melkor se krišom nasmija, jer upravo je tom cilju usmjeravao svoje laži, nadasve prezirući Fëanora i neprestano žudeći za Silmarilima. Ali nije mu bilo dopušteno doći u njihovu blizinu i premda ih je Fëanor nosio na velikim slavljima blistave na svojem čelu, ipak su većinom bili dobro čuvani, zaključani u dubokim odajama njegove riznice u Tirionu. U Fëanora se, naime, spram Silmarila rodila pohlepna ljubav i nikomu doli svojem ocu i sedmorici sinova nije dopuštao da ih vidi, te se rijetko kad prisjećao da svjetlo u njima nije bilo njegovo.

Prinčevi visoka roda bili su Fëanor i Fingolfin, stariji Finwëovi sinovi, čašćeni od svih u Amanu, koji su sad postali oholi i jalni svaki na svoja prava i posjede. Uto Melkor posija nove laži po Eldamaru, a glasine dođoše Fëanoru da Fingolfin i njegovi sinovi kuju urotu kako bi preoteli vlast Finwëu i starijoj lozi Fëanora i zamijenili ih uz blagoslov Valara; jer da se Valarima ne mili što Silmarili leže u Tirionu, a nisu predani njima na čuvanje. A Fingolfinu i Finarfinu bijaše rečeno: "Čuvajte se! Nikad nije oholi Mírielin sin mnogo mario za Indisinu djecu. A sad je postao silan i drži svojeg oca u šakama. Neće dugo proći dok vas ne istjera s Túne!" Pa kad Melkor uvidje da ove laži tinjaju i da su se ponos i srdžba probudili u srcima Noldora, stade ih savjetovati u odabiru oružja, a Noldori tad započeše kovati mačeve, sjekire i koplja. I štitove su načinili, na kojima su bili prikazani znakovi njihovih mnogobrojnih kuća i rodova koji su se međusobno otimali za prevlast; jedino su ove nosili izvan doma, dok su o drugom oružju šutjeli, jer je svaki vjerovao da je jedini on bio upozoren. Fëanor je pak potajice sazdao kovačnicu za koju ni Melkor nije znao; ondje je prekalio oštre mačeve za sebe i svoje sinove te načinio visoke kacige s crvenim perjanicama. Gorko je Mahtan požalio onaj dan kad je Nerdanelinu mužu prenio sve kovačko znanje kojem ga je naučio Aulë. Tako je s pomoću laži, zlonamjernih glasina i krivih savjeta Melkor zapalio razdor u srcima Noldora; a u njihovoj je prepirci napokon došao kraj velebnim danima Valinora i povečerju njegove drevne slave. Jer Fëanor poče otvoreno govoriti buntovne riječi protiv Valara, uzvikujući naglas da će otići iz Valinora natrag u izvanjski svijet i izvesti Noldore iz ropstva ako ga budu slijedili. Nato dođe do velikih nemira
Tirionu, a Finwë se zabrinu i sazove sve svoje knezove na vijećanje. Ali Fingolfin požuri u njegove dvore i stade pred njega govoreći: "Kralju i oče, zar nećeš obuzdati ponos našeg brata, Curufinwëa, koji je zvan, a čini se posve ispravno, Duh vatre? Kojim pravom on govori u ime našeg naroda, kao da mu kraljuje? Ti si bio onaj koji je u davnini govorio Quendima, moleći ih da prihvate pozive Valara u Aman. Ti si vodio Noldore na dugom putu kroz opasnosti Međuzemlja k svjetlu Eldamara. Pa ako dosad nisi zbog toga požalio, imaš još barem dvojicu sinova koji poštuju tvoje riječi." Tek što je Fingolfin ovo izrekao, kadli Fëanor ušeta u odaju pod punom bojnom opremom: na glavi je nosio visoku kacigu, a o boku veleban mač. "Znači onako je kako sam i sumnjao" reče. "Moj mi polubrat oduzima prvenstvo u vlastita oca u ovom i u svim ostalim pitanjima." I okrenuvši se Fingolfinu, isuče mač povikavši: "Gubi se odavde i zauzmi mjesto koje ti pripada!" Fingolfin se pokloni pred Finwëom, te bez riječi i ne pogledavši Fëanora napusti odaju. Ali Fëanor pođe za njim i zaustavi ga na vratima kraljeve kuće, a vrh svojeg blistavog mača uperi u Fingolfinova prsa.

 

[Златоуст]

"Pogledaj, polubrate!" reče. "Ova je oštrica opasnija od tvog jezika. Samo mi još jedanput pokušaj oteti mjesto i ljubav u oca i možda će ona Noldore riješiti onoga koji bi htio zagospodariti nad njima." Mnogi su čuli ove riječi, jer se Finwëova kuća nalazila na širokom trgu pod Mindonom; no Fingolfin opet ništa ne odvrati i, probivši se kroz gomilu u tišini, ode potražiti svojeg brata Finarfina. Međutim, nemir Noldora nije ostao skriven Valarima, ali kako mu je sjeme bilo posijano u tami, onako su, budući da je Fëanor prvi otvoreno progovorio protiv njih,oni zaključili da je on pokretač nespokoja, jer je bio poznat po svojoj samovolji i oholosti. A Manwë se ražalosti, no nastavi promatrati ne rekavši ni riječi. Valari su Eldare doveli u njihovu zemlju slobodne volje da ostanu ili da odu; i premda su mogli njihov odlazak držati za ludost, ipak ih nisu mogli od njega odgovoriti. Ali sad nije bilo moguće prijeći preko Fëanorovih djela, pa se Valari razgnjeviše i užasnuše i pozvaše ga da se pojavi pred dverima Valmara, da odgovara za sve svoje riječi i postupke. Bili su pozvani i svi ostali koji su u ovom imali udjela ili su znali nešto o tome; a Fëanoru je, postavljenom pred Mandosom u Prstenu usuda, bilo naređeno da
odgovara na svaki upit. Tad se konačno ukaza korijen svega i razotkri Melkorova pakost; a Tulkas smjesta pohita s vijeća da ga uhvati i još jedanput privede na sud. Fëanor pak nije ostao bez krivnje, jer je narušio mir Valinora i povukao mač na svojega rođaka; a Mandos mu reče: "Govoriš o ropstvu. Ako ovo i jest ropstvo, ne možeš mu uteći, jer Manwë je kralj cijele Arde, a ne jedino Amana. Ono što si počinio protivi se zakonu, i u Amanu i izvan njega. Zato ti izričem ovu presudu: na dvanaest godina moraš ostaviti Tirion gdje si svoju prijetnju izustio. Za to vrijeme posavjetuj se sam sa sobom i prisjeti se tko si i što si. No kad to vrijeme prođe, tvoj ću slučaj ostaviti na miru i držat ću ga zaključenim ako te ostali budu htjeli osloboditi krivnje." A Fingolfin reče: "Ja ću osloboditi svojega brata." Ali Fëanor mu ne odgovori nijednom riječju, već ostade stajati u tišini pred Valarima. Onda se okrenu, ostavi vijeće i otputova iz Valmara.

S njim je u izgnanstvo otišlo njegovih sedam sinova, te su na sjeveru Valinora podigli čvrstu utvrdu i riznicu u brdima i ondje u riznici Formenosa skupili mnogo dragulja i oružja, a Silmarile zaključali u odaju od željeza. Onamo je otišao i kralj Finwë, zbog ljubavi koju je gajio prema Fëanoru, te je Fingolfin zavladao Noldorima u Tirionu. Time su se naizgled ostvarile Melkorove laži, premda je sam Fëanor svojim djelima bio tome uzrok, a gorčina koju je Melkor posijao, potrajala je i još dugo nakon toga živjela među Fëanorovim i Fingolfinovim sinovima. Međutim se Melkor, spoznavši da su mu nakane razotkrivene, sakri i prošulja od mjesta do mjesta poput oblaka u brdima; te je za njim Tulkas uzalud tragao. Umah se narodu Valinora učini da se svjetlo Drveća pomračilo i da su sjenke svega što je stajalo uspravno u to vrijeme bivale sve duže i tamnije. Kazuje se da neko doba Melkora nisu ponovno vidjeli u Valinoru, niti su se o njem čule ikakve glasine, sve dok iznenada nije osvanuo u Formenosu i razgovarao s Fëanorom pred njegovim vratima. Hinio je prijateljstvo lukavim izlikama, salijećući ga prijašnjom zamisli o bijegu iz okova Valara, pa reče: "Uvjeri se u istinitost svega što sam onomad izrekao i kako je samo nepravedno tvoje izgnanstvo. Pa ako je Fëanorovo srce još slobodno i smjelo kao što mu bijahu riječi u Tirionu, onda ću mu ja pomoći i odvesti ga daleko iz ove uzane zemlje. Zar nisam I ja Vala? Dakako da jesam, i to još veći od onih koji oholo sjede u Valmaru; oduvijek sam bio prijatelj Noldora, najokretnijega i najhrabrijega naroda Arde." Fëanorovo je srce bilo i dalje ogorčeno zbog njegova poniženja pred Mandosom, pa je šutke motrio Melkora, premišljajući može li mu doista toliko vjerovati da bi mu bio na pomoći pri njegovu bijegu. A Melkor, opazivši da Fëanor oklijeva i svjestan da mu srce robuje Silmarilima, na kraju reče: "Jaka je ovo tvrđa i dobro čuvana, ali nemoj misliti da će ti Silmarili biti na sigurnom i u jednoj riznici unutar kraljevstva Valara!" No prepredenost mu promaši cilj, a njegove riječi dopadoše preduboko i probudiše vatru žešću nego što joj se i sam nadao; Fëanor pogleda Melkora očima koje su progorjele njegovu ljubaznu masku i probile veo njegova uma, prepoznavši ondje divlju strast za Silmarilima. Mržnja nadvlada Fëanorov strah i on prokune Melkora i htjede ga otjerati govoreći:

"Gubi se s moga praga, ti uzniče Mandosov!" I zalupi vrata svojega doma u lice najmoćnijem od svih stvorova Eäe. A Melkor ode osramoćen, jer je i sam bio u opasnosti, a znao je da mu još nije došao čas osvete; ali srce mu pocrnje od gnjeva. Finwëa pak ispuni velik strah, pa on užurbano posla glasnike Manwëu u Valmar. Upravo su Valari sjeli vijećati pred svojim dverima, strahujući zbog produljivanja sjenki, kadli stigoše glasnici iz Formenosa. Umah Oromë i Tulkas skočiše, ali tek što su se opremili za potragu, kadli iz Eldamara stigoše glasnici kazujući da je Melkor utekao kroz Calaciryu i da su ga s brda Túne vilenjaci vidjeli gdje se bijesan povlači poput olujna oblaka. I još kazivahu da je otud skrenuo na sjever, jer su Teleri iz Alqualondë vidjeli njegovu sjenku kako prolazi njihovom lukom prema Aramanu. Tako je Melkor utekao iz Valinora i na neko vrijeme Dva su drveta ponovno sijala nezasjenjena, a zemlja bila ispunjena svjetlošću. No uzalud su Valari tragali za vijestima o njihovu neprijatelju i poput oblaka u daljini što se sve više približava, nošen sporim hladnim vjetrom, sumnja je umah poremetila sreću svih žitelja Amana koji su strepjeli od neznana zla što im se možda bližilo.

 

[Златоуст]

O SUMRAKU VALINORA

Kad je Manwë saznao za Melkorove puteve, postade mu jasno da ovaj namjerava uteći u svoje staro uporište na sjeveru Međuzemlja; Oromë i Tulkas požuriše što su brže mogli na sjever, težeći da ga sustignu ako je ikako moguće, no ne nađoše mu ni traga ni glasa dalje od obala Telera u nenaseljenoj divljini koja se prostirala sve do samog Leda. Otada udvostručiše straže uzduž sjevernih granica Amana, no bez učinka, jer prije nego što je potjera za njim uopće krenula, Melkor se vrati i potajice odšulja daleko na jug. A kako je još bio jednim od Valara, onako je mogao mijenjati oblik ili ići neogrnut poput svoje subraće; ali tu je moć ubrzo imao zauvijek izgubiti. Tako nevidljiv na koncu stiže u mračne predjele Avathara. Taj uski pojas zemlje ležao je južno od zaljeva Eldamara pod istočnim obroncima Pelóra, a njegove duge, tugaljive obale protezale su se, neosvijetljene i neistražene, još dalje na jug. Ondje su uz strme planinske zidine i ledeno, tamno more, sjenke bile najdublje i najgušće na svijetu; ondje je u Avatharu, tajanstvena i neznana, Ungoliant savila svoje gnijezdo. Eldari nisu znali odakle je došla, ali neki kazivahu da se u davno minulim vjekovima spustila iz tame što okružuje Ardu, kad je ono Melkor prvi put jalan pogledao dolje na Manwëovo Kraljevstvo, te da je u početku ona bila jedan od prvih stvorova koje je on izopačio da mu služe. Ali odrekla se svojeg Gospodara, želeći sama biti vladaricom svoje pohlepe, grabeći sve živo da bi nahranila svoju prazninu, te uteče na jug izbjegavši jurišu Valara i lovcima Oromëa koji su ponajviše čuvali sjever, a jug dugo ostavljali zanemaren. Odanle dopuza u blizinu svjetla Blaženog kraljevstva; jer je gladovala za svjetlom i mrzila ga. Živjela je u jaruzi i uzela na sebe oblik pauka čudovišna izgleda, upredajući svoje crne mreže u planinske pukotine. Ondje je sisala sve svjetlo na koje bi naišla i upredala ga u tamne mreže zagušljiva mraka, sve dok nikakvo svjetlo nije moglo prodrijeti u njezino leglo, a ona bila posve izgladnjela.

Međutim, u Avathar stile Melkor i potraži je; uzevši ponovno obličje koje je nosio kao tiranin Utumna; Gospodar tame, visok i strahotan. I otada je nosio jedino taj lik. Ondje u crnim sjenkama, izvan vidokruga samog Manwëa u njegovim najvišim dvoranama, Melkor s Ungoliant skova osvetu. Ali čim je Ungoliant spoznala Melkorovu nakanu, osjeti se rastrgana između požude i straha, jer se užasavala prkositi opasnostima Amana i gnjevu grozomornih Gospodara i nije se htjela pomaknuti iz svog skrovišta. Zato joj Melkor reče: "Učini kako te molim, pa ako budeš i dalje gladovala kad se sve ovo svrši, darovat ću ti što god tvoja požuda bude htjela. Da, i to objema rukama." Olako on izreče ovaj zavjet, kao što je oduvijek činio, a u srcu se nasmija. Ovako je veći lopov pružio mamac manjemu. Ogrtač od mraka isprela je Ungoliant kad je s Melkorom krenula naprijed:Nesvjetlo u kojem se sve činilo kao da ne postoji i kroz koje oči ne mogahu prodrijeti, jer bijaše prazno. Tad je polako počela presti svoje mreže: uže za užetom, od pukotine do pukotine, od stršeće stijene do kamenog vrhunca, neprestano se uspinjući, gmižući i prianjajući, sve dok na koncu nije dospjela na sam vrh Hyarmentira, najviše planine u tom kraju svijeta, daleko na jugu od velikog Taniquetila. U tom kraju nije bilo valarskih čuvara; jer se zapadno od Pelóra prostirala pusta zemlja u polumraku, a na istoku su planine, osim zaboravljenog Avathara, gledale prema tamnoj vodi neprohodnih mora. No sad je na vrhu planine ležala crna Ungoliant; načinila je ljestve od ispredene užadi i spustila ih, pa se Melkor po njima uspeo i stigao na to visoko mjesto, te stao kraj nje gledajući odozgo prema Zaštićenom kraljevstvu. Pod njim su ležale šume Oromëa, a na zapadu svjetlucala Yavannina polja i pašnjaci, zlaćani pod visokom pšenicom bogova. Ali Melkor je gledao spram sjevera i u daljini nazreo blistavu ravnicu i srebrne kupole Valmara koje su sjale na isprepletenom svjetlu Telperiona i Laurelina. Nato se Melkor glasno nasmija i hitro jurnu niz duge zapadne padine, a za petama mu je bila Ungoliant; njezina ih tama prekri. Zbi se da u to vrijeme upravo padne praznično doba, kao što je Melkor dobro znao. Premda su svim mijenama i godišnjim dobima Valari ravnali svojom voljom, a u Valinoru nije postojala zima umiranja, svejedno ih je onomad bilo u Kraljevstvu Arde, koje je bilo posve maleno područje unutar dvorana Eäe čiji je život Vrijeme koje vječito protječe od prve note do posljednjeg Eruova akorda. Pa kao što je onomad Valarima bilo po volji (kako se u Ainulindalë pripovijeda) zaogrnuti se obličjem Ilúvatarove djece, onako su i jeli i pili i sakupljali Yavannine plodove iz Zemlje koju su pod Eruom bili sazdali. Zato je Yavanna odredila vrijeme cvjetanja i sazrijevanja svega što je raslo u Valinoru, a pri svakom prvom pobiranju plodova, Manwë je priređivao velebnu gozbu u slavlje Erua, kad je sav narod Valinora iskazivao svoju radost glazbom i pjevom na Taniquetilu. Ovom dakle dođe čas, a Manwë najavi slavlje veće od ijednog priređenog otkad su Eldari stigli u Aman. Iako je Melkorov bijeg navještavao buduće muke i nesreću i premda nitko nije mogao znati koje će još rane zadati Ardi prije nego što ga ponovno savladaju, ipak je sad Manwë odlučio zaliječiti zlo koje se izrodilo među Noldorima, pa ih je sve pozvao da dođu u njegove dvore na Taniquetilu i ondje na stranu odlože žalosne događaje koji su pogodili njihove prinčeve i posve zaborave na laži njihova Neprijatelja. Onamo stigoše Vanyari i onamo stigoše Noldori iz Tiriona i svi su se Maiari okupili, a Valari poredali prema njihovoj ljepoti i veličajnosti, i zapjevali pred Manwëom i Vardom u njihovim prozračnim dvoranama ili zaplesali na zelenim padinama Planina koje su gledale na zapad prema Drveću. U ono su doba prazne bile ulice Valmara i tihane stube Tiriona; cijela je zemlja ležala snivajući u Spokoju. Jedino su Teleri za planinama još pjevali na obalama mora, jer su malo marili za doba i vrijeme i nisu razmišljali o brigama ardskih vladara, ni o sjenci što se spustila na Valinor, a koja se njih još nije dotakla. Jedno je kvarilo Manwëov plan. Naime, sam je Fëanor stigao, jer je jedino njemu Manwë zapovjedio da dođe, ali Finwë nije došao, niti itko drugi od Noldora iz Formenosa. Jer Finwë je rekao: "Sve dok traje zabrana koja mojem sinu Fëanoru ne dopušta stupiti u Tirion, smatram se neokrunjenim i takav se ne želim pokazati svojem narodu." Ali Fëanor nije došao u svečanom ruhu i nije nosio ukrasa, ni srebra ni zlata ni ikakva dragulja, te je lišio Valare i Eldare pogleda na Silmarile i ostavio ih zaključane u Formenosu u njihovoj željeznoj odaji. Ipak se susreo s Fingolfinom pred Manwëovim prijestoljem, te su se izmirili na riječima, a Fingolfin izbrisao iz sjećanja isukivanje mača. Jer Fingolfin je pružio ruku, govoreći: "Kao što sam obećao, tako i činim. Razrješavam te krivnje i ništa ti ne uzimam za zlo." Tad Fëanor šutke prihvati njegovu ruku, ali Fingolfin reče:"Ako sam ti polubrat po krvi, bit ću ti brat po srcu. Kuda budeš vodio, ja ću te slijediti. Neka nas nikakva nova nevolja ne razdvoji." "Slažem se" reče Fëanor. "Neka bude tako."

 

[Златоуст]

Ali nisu znali kakvo će im značenje te riječi zadobiti. Kazuje se da je, dok su još Fëanor i Fingolfin stajali pred Manwëom, nastupilo ispreplitanje svjetla, kad su oba Drveta sijala, a tihi grad Valmar bio ispunjen blistavošću od srebra i zlata. Upravo u taj čas Melkor i Ungoliant dojuriše preko polja Valinora, kao što sjena crnog oblaka nošena vjetrom hita preko osunčane zemlje; stigoše pod zeleni brežuljak Ezellohar. Tad se Ungoliantino Nesvjetlo uzdiže sve do korijenja Drveća, a Melkor skoči na brežuljak i svojim crnim kopljem probode svako Drvo do srži i teško ih rani, a njihov sok poteče van poput krvi i razli se po tlu. No Ungoliant ga posrka, pa je, idući od Drveta ka Drvetu, uranjala svoje crno rilo u njihove rane sve dok ih nije posve iskapila, a Smrtni otrov što je bio u njoj izlio se u njihova tkiva i isušio ih od korijenja do zadnje grane i lista; i oni umriješe. Ali ona je još žeđala i, uputivši se prema Vardinim zdencima, ispila ih je do dna; no kako je Ungoliant pila, onako je bljuvala crnu paru, nabrekla je toliko golema i odvratna da je se i Melkor uplašio.

Tako se velika tama spustila na Valinor. O događajima tog dana mnogo je kazano u spjevu Aldudénië koji je ispjevao Elemmirë iz roda Vanyara i koji svi Eldari poznaju. Ali nijedna pjesma ni priča nije mogla iskazati svu tugu i stravu koja se onomad dogodila. Svjetla je nestalo; ali Tama koja je uslijedila bila je više od gubitka svjetla. U tom se času stvorila Tama koja se nije doimala samo poput oskudice svjetla, već poput stvorenja s vlastitom biti: jer je uistinu podlošću bila načinjena iz Svjetla i imala je moć probosti oko i unići u srce i um i ugušiti svaki otpor. A Varda pogleda dolje s Taniquetila i vidje Sjenku što se vinula uvis u naprasnim tornjevima od mraka; dok je Valmar tonuo pod dubokim morem noći. Zamalo je jedino Sveta Planina stajala sama, posljednji otok na svijetu koji je čitav bio potopljen. Sva pjesma utihnu. U Valinoru bijaše tiho i nijedan se zvuk nije mogao čuti, jedino je iz daljine kroz planinski prolaz dopirao vjetrom nošen jauk Telera nalik na ledeni krik galebova. Jer u tom je času strujala hladnoća s Istoka, a goleme se morske sjenke svalile na obalne zidine. Manwë pak sa svojeg visokog sjedišta pogleda van i jedino su njegove oči prodrle kroz noć, sve dok nisu ugledale Tamu izvan mraka koju nisu mogle proniknuti, golemu ali daleku, što se sad velikom brzinom kretala ka sjeveru; i tako je spoznao da je Melkor bio i otišao. Tad započe hajka; zemlja se zatrese pod konjima Oromëove vojske, a vatra što je nakresahu Naharova kopita bila je prvo svjetlo što se vratilo u Valinor. Ali netom dostigoše Oblak Ungoliantin, jahači su Valara bili zaslijepljeni i užasnuti, te se rasuli i išli a da ni sami nisu znali kuda; a zov Valaróme zadrhta i utihnu. A Tulkas bijaše poput nekog uhvaćenog u crnu mrežu u noći, te je stajao bespomoćan i uzalud udarao šakama po zraku. No kad je Tama prošla, bilo je prekasno: Melkor je nestao kamo je htio, a njegova je osveta bila izvršena.

 

[Златоуст]

O BIJEGU NOLDORA

Nakon nekog vremena okupi se velik skup oko Prstena usuda, a Valari sjeđahu u sjenci jer je bila noć. Ali sad su Vardine zvijezde treperile nad njihovim glavama, a zrak bio čist; jer su Manwëovi vjetrovi otjerali smrtonosne pare i istanjili sjenke mora.Uto Yavanna ustade i uspe se na Ezellohar, Zeleni brežuljak, no taj je sad bio gol i crn; ona pak položi svoje ruke na Drveće, ali ono je bilo mrtvo i tamno, a svaka se grana pod njezinim dodirom lomila i padala beživotno pred njezine noge. Nato se mnoštvo glasova uzdiže u tužaljci; onima koji su tugovali učini se da su do dna iskapili kalež jada koji im je napunio Melkor. Ali, nije bilo tako. Yavanna se obrati Valarima, kazujući: "Svjetlo je Drveća umrlo i sad živi jedino u Fëanorovim Silmarilima. Kako se on pokazao vidovitim! Čak i za one koji su najmoćniji pod Ilúvatarom postoje neka djela koja mogu ostvariti jednom i samo jednom. Svjetlu sam Drveća ja podala život, ali unutar Eäe to više ne mogu učiniti. Ali kad bih imala makar zračak one svjetlosti, mogla bih natrag dozvati život Drveću, prije nego što im korijenje istrune i onda bi naše boli mogle biti zaliječene, a Melkorova zloba prevarena." Nato Manwë progovori i kaza: "Čuješ li Fëanore, Finwëov sine, Yavannine riječi? Hoćeš li joj ispuniti želju?" Uslijedi duga tišina, ali Fëanor ne odvrati nijednom riječju. Tad Tulkas povika: "Govori, o Noldo, da ili ne! Ali tko može odbiti Yavannu? I zar svjetlo Silmarila nije u početku poteklo iz njezina djela?" No Aule Tvorac reče: "Ne zalijeći se! Tražimo veću žrtvu nego što misliš. Ostavite ga još malko na miru." No uto Fëanor progovori i gorko povika: "I za manje vrijednog kao i za najvrednijeg postoji ono djelo koje sam može izvršiti samo jedanput i u tom djelu počiva njegovo srce. Možda bih i mogao otključati svoje dragulje, ali nikad više neću načiniti ništa slično njima; pa ako ih budem morao slomiti, slomit ću time i svoje srce i biti umoren, prvi od Eldara u Amanu." "Ne prvi" reče Mandos, ali oni nisu razumjeli njegove riječi i ponovno bude tiho, dok je Fëanor premišljao u tami. Činilo mu se da je opkoljen prstenom neprijatelja, pa se prisjeti Melkorovih riječi kojima je ovaj govorio da Silmarili neće biti na sigurnom, ako ih Valari budu posjedovali. "A nije li on Vala kao i oni" govorila je njegova misao "i zar ih ne zna u dušu? Tako je, jedino lopov može razotkriti lopove!" I tad naglas povika: "Ovo vam neću dopustiti svojom voljom. Ali ako me Valari na to prisile, tad ću uistinu znati da je Melkor iz njihova roda." A Mandos mu odvrati: "Sam si kazao." Nienna pak ustade i uspe se na Ezellohar, te zabaci svoju sivu kukuljicu i suzama ispra prljavštinu Ungoliantinu, pa zapjeva oplakujući gorčinu svijeta i Oskvrnuće Arde.

Ali dok je još Nienna oplakivala, pristigoše glasnici iz Formenosa, a bili su to Noldori i nosili su zle vijesti. Kazivahu, naime, da je zasljepljujuća Tama dospjela na sjever, a u njezinu je središtu išla neka sila kojoj nije bilo imena, te je Tama iz nje izvirala. No ondje bijaše i Melkor, koji se uvukao u Fëanorovu kuću i ondje umorio Finwëa, kralja Noldora, pred njegovim vratima i prolio prvu krv u Blaženom kraljevstvu, jer jedini Finwë nije utekao pred užasom Mraka i kazivahu još da je Melkor razorio utvrdu Formenosa i ukrao dragulje koje su Noldori bili nagomilali na tome mjestu i da su Silmarili nestali.

Nato Fëanor ustade i podižući šaku pred Manwëom, prokune Melkora nazvavši ga Morgoth, Crni neprijatelj Svijeta, i otada su ga Eldari poznavali jedino pod tim imenom. I još prokune pozive Manwëa i čas kad je stupio na Taniquetil, misleći u bunilu svojeg bijesa i žalosti da bi njegova snaga, da je samo ostao u Formenosu, postigla više i ne prouzročila još jednu smrt kojoj se Melkor nadao. Tad Fëanor otrča iz Prstena usuda i uteče u noć, jer mu otac bijaše miliji od Svjetla Valinora i plodova njegovih ruku koji nisu imali premca, a koji je sin među vilenjacima i ljudima više cijenio svojega oca? Mnogi su tugovali zbog Fëanorova bola, no njegov gubitak nije bio samo njegov i Yavanna je plakala pokraj brežuljka iz straha da će Tama zauvijek progutati posljednje zrake Svjetla Valinora. I premda Valari nisu potpuno spoznali što se dogodilo, uvidjeli su da je Melkor sazvao neku pomoć koja je stigla izvan Arde. Silmarili su nestali i činilo se svejedno je li Fëanor Yavanni rekao da ili ne; pa ipak da je rekao da u početku, prije nego što su stigle vijesti iz Formenosa, možda bi mu buduća djela bila drugačija nego što su bila. No Noldorima se sad bližila zla kob. U međuvremenu, izbjegavši progon Valara, Morgoth stiže u pustošiju Aramana. Ova je zemlja ležala na sjeveru između planina Pelóra i Velikog mora, kao što je Avathar ležao na jugu; ali Araman je bila šira zemlja, a između obale i planina prostirale su se gole ravnice, sve hladnije što su bile bliže Ledu. Kroz ovaj kraj Melkor iUngoliant prođoše u žurbi, te dospješe kroz gustu magluštinu Oiomúrë do Helcaraxëa, gdje je tjesnac između Aramana i Međuzemlja bio zatrpan oštrim ledom; on ga prijeđe i napokon se vrati na sjever Ovijeh zemalja. Zajedno su jurili naprijed, jer se Morgoth nije mogao otresti Ungoliant, te ga je njezin oblak i dalje obavijao, a sve su njezine oči bile na njemu; pa tako stupiše u one zemlje što su ležale sjeverno od rukavca Drengist. Sad se Morgoth približio ruševinama Angbanda gdje mu je stajalo najveće zapadno uporište; Ungoliant prepozna nadu u njemu i uvidje da će joj sad pokušati uteći, stoga ga zaustavi, zahtijevajući da joj ispuni obećanje. "Crno srce!" reče ona. "Učinila sam kako si me molio. Ali još gladujem." "Što bi više htjela?" odvrati Morgoth. "Zar želiš cijeli svijet metnuti u svoj želudac? Nisam se zakleo da ću ti ga dati. Ja sam njegov Gospodar." "Ne toliko" reče Ungoliant. "Ali nosiš veliko blago iz Formenosa; to hoću. Da, objema rukama ćeš mi ga dati." Nato joj Morgoth prisiljen preda dragulje koje je nosio sa sobom, jednog po jednog gunđajući; a ona ih proždre, te njihove krasote nestade sa svijeta. A Ungoliant dođe još veća i mračnija, no požuda joj nije bila zasićena. "Daješ jednom rukom" reče ona "samo lijevom. Otvori dlan desne." U svojoj desnoj ruci Morgoth je čvrsto stiskao Silmarile, a premda su bili zaključani u kristalnoj škrinjici, počinjali su ga peći, pa mu se ruka grčila od bola, ali ju nije htio pokazati. "Ne!" reče on. "Dobila si što ti pripada. Jer mojom si moći koju sam ti dao izvršila svoje djelo. Više mi ne trebaš. Ove stvari nećeš dobiti, ni vidjeti. Imenujem ih svojima zauvijek."

Ali Ungoliant je porasla golema, a on se smanjio zbog moći koja je iz njega izašla, te ona ustade protiv njega, a oblak ga njezin čvrsto obavi i zaplete u mrežu od prianjajućih remena da ga udavi.Nemocan da se bori jer mu Silmarili cinise uzasni bol , Morgoth tad ispusti užasan krik koji odjekivaše planinama. Zato su onaj kraj prozvali Lammoth, jer odjeci su njegova glasa zauvijek ostali ondje, te bi ih probudili svi koji bi u toj zemlji zavikali, a cijela je ona pustošija od brda do mora bila ispunjena urlicima poput glasova u patnji. Krik Morgotha bijaše u tom času najjači i najstrahotniji koji se ikad čuo na sjevernom svijetu; planine su se tresle, zemlja drhtala, a stijene odranjale. Duboko u zaboravljenim mjestima čuo se taj krik. Daleko podno urušenih dvorana Angbanda u podzemnim odajama u koje se Valari u žurbi svojeg nasrtaja nisu bili spustili, Balrozi su još vrebali, strpljivo čekajući povratak njihova Gospodara, pa se sad hitro podigoše i prešavši preko Hithluma spustiše na Lammoth poput ognjene oluje. Svojim plamenim bičevima sasjekoše Ungoliantine mreže, a ona klonu i okrenu bježati, bljujući crnu paru da je zakrije; i utekavši sa sjevera, spusti se u Beleriand i naseli podno Ered Gorgorotha u tamnoj udolini što su je poslije nazivali Nan Dungortheb, Dolina užasne smrti, zbog strave koju je ondje okotila. Jer druga su okrutna bića u tijelima pauka živjela ondje od dana iskapanja Angbanda, te se ona s njima parila i proždrla ih; pa je i onda kad je sama Ungoliant to mjesto napustila i otišla gdje joj se htjelo, u zaboravljeni jug svijeta, njezina čeljad ondje ostala i plela svoje ogavne mreže. O sudbini Ungoliantinoj nijedna priča ne kazuje. Neki pak kazivahu da joj je davno došao kraj, kad je u svojoj najvećoj gladi na kraju proždrla samu sebe. Tako se Yavannin strah da će Silmarili biti progutani i propasti u ništavilo nije ispunio, već su oni ostali pod Morgothovom vlašću. On pak oslobođen okupi oko sebe sve svoje sluge koje je mogao naći i vrati se ruševinama Angbanda. Ondje iznova prorova svoje goleme odaje i tamnice, a nad njihovim dverima podiže trostruke šiljke Thangorodrima koji su zauvijek bili ovjenčani golemim vijencem od tamnog dima. Ondje su bezbrojne postale čete njegovih zvijeri i zloduha, a rasa orkova, davno prije uzgojena, rasla je i množila se u utrobi zemlje. Tad se mračna sjena spustila na Beleriand, kako se poslije pripovijeda, ali je u Angbandu Morgoth iskovao sebi velebnu krunu od željeza i proglasio se kraljem Svijeta. U znak toga, umetnuo je Silmarile u svoju krunu. Ruke mu progorješe crne od dodira tih posvećenih dragulja i crne ostadoše zauvijek; a on se nikad nije oslobodio boli opeklina, niti srdžbe zbog boli. Onu krunu nikad nije skidao s glave, premda je pod njezinim teretom bivao smrtno umoran. Nikad, doli samo jedanput, nije potajno napustio svoj posjed na sjeveru i doista je rijetko ostavljao dubine svoje tvrđave, već je vojskom ravnao sa svojega sjevernog prijestolja. Isto je tako samo jedanput držao u rukama oružje, dokle je god trajalo njegovo kraljevstvo.

 

[Златоуст]

Jer sad više nego u danima Utumna prije nego što mu je ponos bio ponižen, njegova ga je mržnja proždirala, a u tiraniji nad svojim slugama i poticanju zle požude u njima trošio je svoj duh. Uprkos tomu, njegova veličajnost jednog Vale potrajala je dugo, premda prometnuta u stravu, a pred njegovim licem jedino oni najmoćniji nisu propadali u mračnu jamu straha. Sad kad je bilo poznato da je Morgoth utekao iz Valinora i da je hajka za njim bila uzaludna, Valari dugo ostadoše sjedeći u tami u Prstenu usuda, dok su Maiari i Vanyari stajali uz njih i plakali; većina se Noldora vratila u Tirion i oplakivala sumrak svojega krasnog grada. Kroz tamne jaruge Calacirye doplovila je magla sa sjenovitih mora i zaogrnula njegove tornjeve, a svjetiljka Mindona gorjela je blijeda u pomrčini. Uto se Fëanor iznenada pojavi u gradu i sazva sve da dođu u visoke kraljevske dvore na vrhu Túne; no kazna progonstva još nije s njega bila podignuta, te je time ustao protiv Valara. Brzo se, dakle, skupilo veliko mnoštvo da počuje što će reći, a čitavo brdo i sve stube i ulice što se na nj uspinjahu bile su osvijetljene svjetlom mnogobrojnih baklji koje je svaki držao u ruci. Fëanor je bio umjetnik na riječima, a njegov je jezik imao veliku moć nad srcima kad bi ga koristio; te je noći izrekao govor pred Noldorima koji su oni zauvijek upamtili. Žestoke i okrutne bijahu njegove riječi i ispunjene bijesom i ponosom, a čuvši ih, sve Noldore zahvati bezumlje. Njegov gnjev i njegova mržnja bili su upućeni poglavito Morgothu, pa ipak sve što je izrekao potjecalo je upravo od laži samog Morgotha; no on je bio bezuman od tuge zbog umorstva njegova oca i od bola zbog otmice Silmarila. Proglasi se tad kraljem svih Noldora, jer je Finwë bio mrtav i prezre odluke Valara.

"Zašto, o narode Noldora" vikao je "zašto bismo još služili jalnim Valarima koji ni nas ni svoje kraljevstvo ne mogu obraniti od svoga Neprijatelja? I premda im je on sad protivnikom, nisu li i on i oni od istoga soja? Osveta me odavde vuče, ali da je i drugačije, ne bih dulje boravio u istoj zemlji s rodom ubojice moga oca i tata moga blaga. Ali nisam ja jedini junak među ovim junačnim narodom. I niste li svi izgubili svojega kralja? I što sve još niste izgubili, zatvoreni ovdje u uzanoj zemlji između planina i mora? Nekoć je ovdje carevalo svjetlo koje su Valari zanijekali Međuzemlju, ali sad je sve jednako pod tamom. Hoćemo li ovdje zauvijek tugovati skrštenih ruku, poput naroda – sjenki, maglovitih prikaza što prosipaju uzaludne suze u nezahvalno more? Ili ćemo se vratiti našem domu? U Cuiviénenu su slatko protjecale vode pod vedrim nebom, a svuda se naokolo prostirale široke zemlje gdje je slobodan narod mogao ići. Ondje oni još leže i čekaju nas koji smo ih u našoj ludosti napustili. Idite odavde! Kukavicama ostavite ovaj grad!"Dugo je govorio i neprestano nagovarao Noldore da ga slijede i svojom vlastitom smjelošću povrate slobodu i golema kraljevstva u Zemljama na istoku prije nego bude prekasno; a ponavljao je Melkorove laži da su ih Valari prevarili i da ih žele držati porobljene kako bi ljudi mogli vladati Međuzemljem. Mnogi su Eldari tad prvi put čuli za One-koji-dolaze-poslije. "Divan će biti kraj" klicao je "premda će duga i teška biti cesta! Recite zbogom okovima! Ali recite zbogom i lagodnosti! Recite zbogom slabima! Recite zbogom blagu svome! Još ćemo ga više stvoriti. Opremite se lako: no uzmite sa sobom svoje mačeve! Jer otići ćemo dalje od Oromëa, izdržati dulje od Tulkasa: nikad nećemo odustati od potjere. Za Morgothom do na kraj Svijeta! Rat ćemo imati i mržnju neugasivu. Ali kad pobijedimo i povratimo Silmarile, tad ćemo mi, i mi jedini, biti gospodari neokaljana Svjetla i vladari blaženstva i krasote Arde. Nijedna nas druga rasa neće istjerati!"

Fëanor tad položi strahotnu prisegu. Njegovih sedam sinova priskočiše istog časa uza nj i zajedno ponoviše isti zavjet, dok su crveni poput krvi blistali njihovi isukani mačevi na odsjaju baklji. Zakleše se zakletvom koju nijedan neće pogaziti i koju nitko ne bi smio položiti ni pod imenom Ilúvatarovim, zazivajući Vječiti mrak na sebe ako je ne održe; a Manwëa uzeše za svjedoka, i Vardu, i posvećenu planinu Taniquetil, zaklinjući se da će osvetom i mržnjom progoniti do na kraj Svijeta Valu, zloduha, vilenjaka ili čovjeka još nerođena i svako stvorenje, veliko ili malo, dobro ili zlo, koje će vrijeme donijeti do kraja svijeta, a koje bude posjedovalo, uzelo ili zadržalo makar jedan Silmaril iz njihova posjeda.Tako je zborio Maedhros i Maglor i Celegorm, Curufin i Caranthir, Amrod i Amras, prinčevi Noldora, a mnogi klonuše čuvši njihove strašne riječi. Jer ovako prisegnuta, dobra ili zla, zakletva ne može biti prekršena i progonit će onoga koji je održi i onog koji je prekrši do na kraj svijeta. Fingolfin i Turgon, njegov sin, govorili su dakle protiv Fëanora i oštre su se riječi čule, te se još jednom gnjev približio vršcima njihovih mačeva. Ali Finarfin je govorio blago, kako mu je oduvijek bio običaj, te je kušao umiriti Noldore, nagovarajući ih da zastanu i promisle prije nego što počine djela koja neće moći opovrgnuti; a Orodreth, jedini od njegovih sinova, govorio je na isti način. Finrod je stajao uz Turgona, svojega prijatelja, dok je Galadriel, jedina žena Noldora koja je toga dana stajala visoka i smjela među posvađanim prinčevima,bila željna otići. Ničim se nije zaklinjala, ali su Fëanorove riječi o Međuzemlju zapalile njezino srce, jer je žudjela vidjeti široke nečuvane zemlje i vladati ondje nekim kraljevstvom po svojoj volji. Poput Galadriel razmišljao je Fingon, Fingolfinov sin, budući da su ga dirnule Fëanorove riječi, iako je malo mario za njega; a uz Fingona su kao i uvijek stajali Angrod i Aegnor, Finarfinovi sinovi. No oni su šutjeli i nisu govorili protiv starijih.Napokon nakon duge rasprave Fëanor prevlada, te većinu Noldora ondje okupljenih zapali plamenom želje za novim stvarima i neznanim zemljama. Zato kad je Finarfin ponovno progovorio o oprezu i odugovlačenju, vinu se uvis glasan poklik:"Ne, otiđimo smjesta!"I umah se Fëanor i njegovi sinovi počeše opremati za pohod izlaska.Malo su mogli predvidjeti što ih čeka oni koji su se usudili krenuti tako mračnim putem. Usto je sve bilo učinjeno u prevelikoj žurbi, jer ih je Fëanor gonio naprijed, pobojavši se neće li njegove riječi kad im se srca ohlade izblijedjeti, a drugi savjeti ipak prevladati; a uza sve svoje ponosite riječi nije zaboravio ni na moć Valara.Ali iz Valmara nije stizala nikakva poruka, dok je Manwë bio šutljiv. Još nije htio ni zabraniti ni omesti Fëanorovu odluku, ali Valari su se ražalostili jer su bili optuženi za zlu nakanu spram Eldara i da su ikoga držali zarobljena protiv njegove volje. Sad su dakle promatrali i čekali, jer još nisu vjerovali da će Fëanor moći cijeli skup Noldora podvrgnuti svojoj volji.I doista, čim je Fëanor počeo postrojavati Noldore za njihov pokret, umah nastade razmirica. Jer premda je uspio navesti skup na odluku da otiđe, ipak nisu svi ni najmanje bili jednoglasni da postave Fëanora za kralja. Veću su ljubav dali Fingolfinu i njegovim sinovima čija ga se kuća i većina stanovnika Tiriona odbijala odreći ako bi pošao s njima; te su stoga na koncu dvije podijeljene skupine Noldora krenule naprijed na svoj težak put. Fëanor i njegovi sljedbenici išli su u prethodnici, ali veća je skupina hitala za njima pod Fingolfinom; on je pak stupao protiv svoje volje, jer ga je tako tjerao njegov sin Fingon i jer se nije htio razdvojiti od svojih podanika koji su bili voljni poći, niti ih prepustiti brzopletim Fëanorovim odlukama. A nije zaboravio ni riječi izgovorene pred Manwëovim prijestoljem.

S Fingolfinom je pošao i Finarfin zaradi sličnih razloga; ali se najviše od svih gnušao otići. I od svih Noldora u Valinoru,koji su sad izrasli u velik narod, tek je jedna desetina odbila krenuti na put; neki iz ljubavi koju su gajili prema Valarima (a Aulëu pogotovo), neki iz ljubavi prema Tirionu i mnogim stvarima koje su ondje načinili, ali nitko iz straha od opasnosti na putu.Ali još dok su trublje pjevale, a Fëanor stupao kroz dveri Tiriona, stiže napokon glasnik od Manwëa kazujući:"Protiv Fëanorove je ludosti izričito upravljen ovaj moj savjet. Ne idite dalje!Jer zao je čas, a vaša cesta vodi u nesreću koju još ne možete predvidjeti. Nikakvu vam pomoć Valari neće udijeliti na ovom podvigu; ali neće vas ni omesti; jer ovo neka vam je na znanje: kao što ste slobodni ovamo došli, slobodni ste odavde i otići. Ali ti Fëanore, Finwëov sine, zbog zakletve si svoje izgnan. U jadu ćeš se odučiti od Melkorovih laži. On je Vala, kažeš. Onda si prisegao uzalud, jer nema Vale kojega možeš nadvladati ni sad ni ikad unutar dvorana Eäe, pa čak ni da te Eru kojega zazivlješ učini triput silnijim nego što jesi."Nato se Fëanor nasmija i ne obrati glasniku, već Noldorima, kazujući:"Tako dakle! Hoće li onda ovaj junačan narod poslati naprijed nasljednika svojega kralja samog u progonstvo jedino sa njegovim sinovima, a oni se vratiti u svoje okove? Ali ako ikoji pođe sa mnom, kažem mu: Naslućuješ li tugu? I u Amanu smo je vidjeli. I u Amanu smo iz blaženstva sašli u jad. Drugo ćemo evo pokušati:kroz tugu pronaći sreću ili barem slobodu."I okrenu se glasniku kliknuvši:"Kaži ovako Manwëu Súlimu, Vrhovnom kralju Arde: ako Fëanor ne može svrći Morgotha, barem ne odugovlači da ga napadne i ne sjedi besposlen u tuzi. A možda je Eru u meni zapalio vatru veću nego što slutite. I za najmanju ranu koju ću nanijeti Neprijatelju Valara doznat će zadivljeni moćnici u Prstenu. Da, a na samom kraju oni će slijediti mene. Zbogom!"