Sestrinstvo Mis Prisi

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moc,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.

Ali slutim, a slutiti jos znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one,
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide, sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.

Da me vide dodju oci, i ja vidim tad
I te oci, i tu ljubav, i taj put srece;
Njene oci, njeno lice, njeno prolece
U snu vidim, ali ne znam, sto ne vidim sad.
Da me vide, dodju oci, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled sto me gleda kao iz cveca,
Sto me gleda, sto mi kaze, da me oseca,
Sto mi brizno pruza odmor i neznosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom zivi ili pociva;
Ne znam zasto nju i san mi java pokriva;
Mozda spava, i grob tuzno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Mozda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Mozda zivi i doci ce posle ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.

Jos uvek je imam vise od pola nedilitivane u memoriji, i volela sma je mnogo:)

Al imali smo internu zahebanciju za jednog kolegu koji se uvek uspava na strucnim sastancima :mrgreen: i sad me asocira na M. koji cim se pogase svetla i krene prezentacija prvo klima glavom uz povremene trzaje, a onda.. ko u pesmi:lol:
 
U carstvu jednom, pre mnogo leta,
Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
Živela jedna devojka lepa,
Ime joj beše Anabel Li;
Njoj samo ljubav na srcu cveta,
Ljubav kojom se volesmo mi.

Bila je dete i mlad bih i ja,
Al’ ljubav strasna tada se zbi,
Što od svih više ljubavi sija –
Mene i moje Anabel Li;
Da takva ljubav u njima klija
Žudeše s neba anđeli svi.

Zbog toga stravno serafim vreba,
Kraj sinjeg mora anđeli zli;
I dunu vetar da sledi s neba
Prelepu moju Anabel Li.
Viteza njenih povorka stala,
Da je od mene odnesu svi;
U grob je morskih spustiše žala,
Da večne snove u njima sni.

Anđele zavist mori u raju,
Jer su upola srećni kô mi.
Da! – samo zato (kao što znaju
Kraj sinjeg mora u carstvu svi)
Sa neba vetar dunu na kraju
I sledi moju Anabel Li.

Tu našu ljubav prebajna što je,
Nju žele mudri i stari svi –
Od njih se više volesmo mi –
Ni anđeli od zavisti svoje,
Niti iz mora demoni zli,
Sklonili nisu od duše moje
Dušu predivne Anabel Li.

Dok mesec zrači, ja snivam snove,
Snove o mojoj Anabel Li,
I viđam oči dok zvezde plove,
Prelepe oči Anabel Li.
I dok po sinjem moru noć pliva,
Ja ležim gde mi draga počiva,
Kraj njenog groba gde tiho spi,
Gde moja draga sad snove sni.
U carstvu jednom, pre mnogo leta,
Kraj sinjeg mora sve to se zbi –
Živela jedna devojka lepa,
Ime joj beše Anabel Li;
Njoj samo ljubav na srcu cveta,
Ljubav kojom se volesmo mi.

:lol: :heart:
 
,,..Он у башти стоји у шињелу.
Снажан ратник - син најжешће ватре.
И слуша жагор птица, глас на прелу,
и не да да нас канџа мрака сатре.

Маријо, мајко, колевчица тиха,
загорска пјесма чује се из кута,
да ли си слутила, када се зањиха,
да се то њише сунце нашег пута?''

В.Назор - По сећању Ванде, песма читана пре 35 година последњи пут...
 
hm, od NOR-a mi pada na pamet Bilećanka

Sred pušaka, bajoneta
Straže oko nas
Tiho kreće naša četa
Kroz bilećki kras

Hej, haj, heeeeej, haj
Kroz bilećki kras

:mrgreen:

Al' da budem iskrena, meni je ova pesma uvek bila lepa, i sad je.

И мени је. И жао ми је што наша деца не одрастају на нечем што може да испуни срце...
 
Vladimir Nazor - TITOV "NAPRIJED"

I Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
------------------------------------------
Kamo ga miso prenjela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al;najednom je stao: trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata
smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud češ drzniče? Ja vladam
u toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u svijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena
Da čovjek nesmije preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječji: živjet, ma i kako bilo!"

To avet reče, on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed"
 
,,..Он у башти стоји у шињелу.
Снажан ратник - син најжешће ватре.
И слуша жагор птица, глас на прелу,
и не да да нас канџа мрака сатре.

Маријо, мајко, колевчица тиха,
загорска пјесма чује се из кута,
да ли си слутила, када се зањиха,
да се то њише сунце нашег пута?''

В.Назор - По сећању Ванде, песма читана пре 35 година последњи пут...

:heart:
Secam se ove pesme...
 
,,Питате о Титу ко је?
Машино, машинко моја - пиши.
Тито - то смо ми сви.
Ви знате наш понос и славу.
И он је пун нас, и ми у њему виши-
виши - за људску главу.''

Р. Зоговић - по Вандином сећању које овог пута сеже у 1980. :)
 
a kako me je ovo fasciniralo onih dana

TITO SLOBODO


Ne znam govoriti o smrti.
Smrt je dio života, samo dio, jer je život neuništiv.
U smrti nestaje trošni, smrtni dio čovjeka, a duh, ideja, misao, djelo ljudsko živi i djeluje.
Zar Sokratova misao i danas ne živi?

Zar može umrijeti Titova vizija koja je na povijesnoj prekretnici podigla našu zemlju, svakog čovjeka, protiv smrti, protiv rata i razaranja?
Kao preplašena jata ptica spopadaju me ta pitanja sada dok slušam jednostavnu, ljudsku, neumitnu činjenicu: Umro je drug Tito.

Teška spoznaja da više nikada nećemo čuti njegov živi glas.
Da više ni jedno slovo neće napisati.
Ali zar poruka njegova razuma nije još jača u našoj svijesti?
Zar ikada više može mračni nagon staviti bratoubilačku oštricu u ruku čovjeka?
Zar se slobodni narodi mogu okovati i vezati lancima nasilja i osvajanja?
Zar može nestati čovjek koji je otkrio putove razuma, pravde i mira?
Ne znam govoriti o smrti.
Kada pada golemi hrast, ječi sva šuma.
Kad nestaju stvari ostaju slike.
Vrtlozi slika. Oluje. Tišine. Gube se granice vremena.
U mome sjećanju sada kruže trenuci života.
Isprepleće se prošlo i sadašnje.
Evo preda mnom umire moj drug…ako preživiš…ako vidiš…pozdravi…Samo slike…slike…Upalili smo vatru u planini…grijemo se…Iz daljine koraci i pjesma: Tito, slobodo…Sve glasnija pjesma. Tito, slobodo…
Čini mi se da te riječi rastu i šume kao veliko more, kao silni ocean koji me nosi.
Zaista, ima riječi velikih kao ocean, nemirnih i tihih kao more… Tito slobodo… I slušajući jeku šume i nemirnu tišinu mora, govorim s Titom i slobodom.
I oni govore iz svake stope ove zemlje, iz svake zrake sunčane.
Tito, slobodo.


JURE KAŠTELAN
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top