Serbokroatizam kao temelj postjugoslavenstvu

Harvat

Primećen član
Poruka
784
Budući da mi se ne da baciti se odmah na 10-15 knjiga koje sam skinuo s libgena, rekoh da razonode radi napišem nješto o serbokroatizmu, a što bi njeke razumnije moglo potaći na razmišljanje, ili čak da se uhvate kakve knjige ili teksta o tom.

Tzv. postjugoslavenstvo počiva na ideji da su hrvatski i srpski jedan jezik (a bošnjački/bosanski i crnogorski kasniji izdanci koji se tek standardiziraju i uvode u jezičnu praksu), pa na čudni mutni način i jedan narod- što god to značilo. U tim naklapanjima o postjugoslavenskome prostoru očito se nitko ne obazire na Slovence i Makedonce jer su njihovi jezici očevidno drugačiji i nisu razumljivi u toj mjeri bez prevoditelja. Naravno, da bi njetko govorio o postjugoslavenstvu u istom dahu s pričom o kosovskim Albancima- to nikomu ne pada na pamet.

Ne interesira me što velikosrpski, velikobošnjački, ali i velikohrvatski mitomani naklapaju, ali ni što jugocentrični zajedničari razglabaju. Čuo sam sve te bajke i ostale su šuplje.

Nedvoumno, hrvatski i srpski (i ostala dva) posve su razumljivi i zbog toga što imaju u temelju štokavsko narječje, iako ne homogeno, a uz to i temeljnu gramatiku i leksik, te što su približavani tijekom dvaju stoljeća jezičnim planiranjem.

Dakle, glede komunikacije i većine rječnika slovnice- skoro isto.
No, isto tako su visoko osebujni i individualizirani, noseći povijesni pečat i kulture i jezične zbilje.

Hrvatski se odvaja od triju "štokavskih jezika" jer je nastao oko zapadnoštokavske okosnice uz asimilaciju, ponajviše u rječniku, ali gdjegdje u gramatici, i čakavskih i kajkavskih sastavnica. Srpski, bosanski i crnogorski nemaju to iskustvo.

Zatim- hrvatski ja najprije počeo pisanje na govornom jeziku, negdje u 13. i 14. st., dok ostali jezici, uz par izuzetaka- nisu. Zato hrvatski ima, doduše isprekidani, kontinuitet s tom baštinom koja ga odvaja od tih bliskih jezika.

Na presudnoj, kulturnopovijesnoj razini, zorno se radi o različitim entitetima.

Hrvatski je imao jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj standardizacije. Neuspješan je pokušaj tronarječnoga ča-kaj-što Ozaljskoga kruga u 17. i 18. st. (Zrinski, Belostenec, Vitezović,..) koji je propao zbog pogibije Zrinskih i Frankopana, te uske govorne osnovice i nepostojanja znatna korpusa. Upješni je pak pokušaj vatikanskih planera u doba 1600.-1650., koji se protegnuo dalje, da se stvori jezik oko (zapadne)štokavštine, uz asimilaciju ponajviše čakavskih oblika. To je dalo prvu gramatiku 1604., prvi rječnik 1595., Mikaljin rječnik 1649., vjerka djela iz Trogira, Dubrovnika, Soli/Tuzle, Vareša (Andriolić, Zborovčić, Kašić, Divković, Bandulavić,..) pretiskivana 10-20 puta i u širokoj porabi preko 200-250 godina. To je štokavsko ikavski i ijekavski jezik, a njekad i čakavski, a štokavski protkan čakavskim, a gdjegdje i kajkavskim.To nije bilo povezano ni s kakvim nacionalnim pokretom, nego je stvoren praktički raširen jezik kojeg je onda nacionalni pokret Iliraca u 19. st. dobio kao gotov jezik, samo je promijenio grafiju. Također, Ilirci su se u duhu građanskoga društva bacili na dubrovačku umjetničku književnost, iako je ova navedena liturgijska odigrala daleko važniju ulogu u standardizaciji od Gundulića i ostalih.

Kod Srba je proces bio da su poslije seoba u 18. st. počeli, u odporu prema katolizaciji, razvijati jezik protkan ruskim, pa sve više narodni srpski istočnoštokavski uz rusizme, no tu je počela borba s karadžićevskim folklornim jezikom kod su obrazovani srpski krugovi smatrali govedarskim i seoskim. Među relativno normalnim srpskim suvremenim filolozima postoje dvojbe- za njeke je početak srpskog modernoga jezika u slavenosrpskom Obradovića i dr., a za druge je u Karadžićevoj folklornoj stilizaciji. Svakako, moderni srpski je povezan s nacionalnom- vjerskom individualizacijom, prvo u austrijskoj monarhiji, a onda s oslobodilačkom borbom protiv osmanske vlasti.

I onda slijede sporovi i suradnja Hrvata i Srba od oko sredine 19. st., što je trajalo, a dijelom traje i danas.

Bilo kako bilo, jugocentrično orijentirani djelatnici stalno naglašavaju razumljivost tih jezika- po njima, zajedničkog- no izbjegavaju kad ih se upita može li se napisati suvisla povijest toga zajedničog jezika, a koja bi uključivala i slavenosrpski (za Hrvate strana situacija), te Ozaljski krug i hrvatsku čakavsko-štokavsku renesansku pismenost i književnost (za Srbe, Bošnjake i Crnogorce- stranu).

Formalno je postjugoslavenski projekt propao 2017., s propašću Deklaracije o zajedničkom jeziku, a na široj razini, za ljude koji ne poznaju jezični problematiku- s Thompsonovim koncertom.

https://direktno.hr/direkt/zbogom-j...icar-najavio-raskid-sa-starim-idejama-376447/

Zbogom Jugoslaviji: Thompson je uspio, poznati povjesničar najavio raskid sa starim idejama
 
Budući da mi se ne da baciti se odmah na 10-15 knjiga koje sam skinuo s libgena, rekoh da razonode radi napišem nješto o serbokroatizmu, a što bi njeke razumnije moglo potaći na razmišljanje, ili čak da se uhvate kakve knjige ili teksta o tom.

Tzv. postjugoslavenstvo počiva na ideji da su hrvatski i srpski jedan jezik (a bošnjački/bosanski i crnogorski kasniji izdanci koji se tek standardiziraju i uvode u jezičnu praksu), pa na čudni mutni način i jedan narod- što god to značilo. U tim naklapanjima o postjugoslavenskome prostoru očito se nitko ne obazire na Slovence i Makedonce jer su njihovi jezici očevidno drugačiji i nisu razumljivi u toj mjeri bez prevoditelja. Naravno, da bi njetko govorio o postjugoslavenstvu u istom dahu s pričom o kosovskim Albancima- to nikomu ne pada na pamet.

Ne interesira me što velikosrpski, velikobošnjački, ali i velikohrvatski mitomani naklapaju, ali ni što jugocentrični zajedničari razglabaju. Čuo sam sve te bajke i ostale su šuplje.

Nedvoumno, hrvatski i srpski (i ostala dva) posve su razumljivi i zbog toga što imaju u temelju štokavsko narječje, iako ne homogeno, a uz to i temeljnu gramatiku i leksik, te što su približavani tijekom dvaju stoljeća jezičnim planiranjem.

Dakle, glede komunikacije i većine rječnika slovnice- skoro isto.
No, isto tako su visoko osebujni i individualizirani, noseći povijesni pečat i kulture i jezične zbilje.

Hrvatski se odvaja od triju "štokavskih jezika" jer je nastao oko zapadnoštokavske okosnice uz asimilaciju, ponajviše u rječniku, ali gdjegdje u gramatici, i čakavskih i kajkavskih sastavnica. Srpski, bosanski i crnogorski nemaju to iskustvo.

Zatim- hrvatski ja najprije počeo pisanje na govornom jeziku, negdje u 13. i 14. st., dok ostali jezici, uz par izuzetaka- nisu. Zato hrvatski ima, doduše isprekidani, kontinuitet s tom baštinom koja ga odvaja od tih bliskih jezika.

Na presudnoj, kulturnopovijesnoj razini, zorno se radi o različitim entitetima.

Hrvatski je imao jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj standardizacije. Neuspješan je pokušaj tronarječnoga ča-kaj-što Ozaljskoga kruga u 17. i 18. st. (Zrinski, Belostenec, Vitezović,..) koji je propao zbog pogibije Zrinskih i Frankopana, te uske govorne osnovice i nepostojanja znatna korpusa. Upješni je pak pokušaj vatikanskih planera u doba 1600.-1650., koji se protegnuo dalje, da se stvori jezik oko (zapadne)štokavštine, uz asimilaciju ponajviše čakavskih oblika. To je dalo prvu gramatiku 1604., prvi rječnik 1595., Mikaljin rječnik 1649., vjerka djela iz Trogira, Dubrovnika, Soli/Tuzle, Vareša (Andriolić, Zborovčić, Kašić, Divković, Bandulavić,..) pretiskivana 10-20 puta i u širokoj porabi preko 200-250 godina. To je štokavsko ikavski i ijekavski jezik, a njekad i čakavski, a štokavski protkan čakavskim, a gdjegdje i kajkavskim.To nije bilo povezano ni s kakvim nacionalnim pokretom, nego je stvoren praktički raširen jezik kojeg je onda nacionalni pokret Iliraca u 19. st. dobio kao gotov jezik, samo je promijenio grafiju. Također, Ilirci su se u duhu građanskoga društva bacili na dubrovačku umjetničku književnost, iako je ova navedena liturgijska odigrala daleko važniju ulogu u standardizaciji od Gundulića i ostalih.

Kod Srba je proces bio da su poslije seoba u 18. st. počeli, u odporu prema katolizaciji, razvijati jezik protkan ruskim, pa sve više narodni srpski istočnoštokavski uz rusizme, no tu je počela borba s karadžićevskim folklornim jezikom kod su obrazovani srpski krugovi smatrali govedarskim i seoskim. Među relativno normalnim srpskim suvremenim filolozima postoje dvojbe- za njeke je početak srpskog modernoga jezika u slavenosrpskom Obradovića i dr., a za druge je u Karadžićevoj folklornoj stilizaciji. Svakako, moderni srpski je povezan s nacionalnom- vjerskom individualizacijom, prvo u austrijskoj monarhiji, a onda s oslobodilačkom borbom protiv osmanske vlasti.

I onda slijede sporovi i suradnja Hrvata i Srba od oko sredine 19. st., što je trajalo, a dijelom traje i danas.

Bilo kako bilo, jugocentrično orijentirani djelatnici stalno naglašavaju razumljivost tih jezika- po njima, zajedničkog- no izbjegavaju kad ih se upita može li se napisati suvisla povijest toga zajedničog jezika, a koja bi uključivala i slavenosrpski (za Hrvate strana situacija), te Ozaljski krug i hrvatsku čakavsko-štokavsku renesansku pismenost i književnost (za Srbe, Bošnjake i Crnogorce- stranu).

Formalno je postjugoslavenski projekt propao 2017., s propašću Deklaracije o zajedničkom jeziku, a na široj razini, za ljude koji ne poznaju jezični problematiku- s Thompsonovim koncertom.

https://direktno.hr/direkt/zbogom-j...icar-najavio-raskid-sa-starim-idejama-376447/

Zbogom Jugoslaviji: Thompson je uspio, poznati povjesničar najavio raskid sa starim idejama
Makedonski ne postoji to ti je ojadjeni bugarski kao što je ukrajinski ojedjeni ruski

Imaš 8 slovenskih jezika i 13 političkih
 
Harvat polazi od ideje da se dekretom odredi da li je jedan jezik ili nije. Pa ako se odredi da nije, to je kraj jugoslovenskog bauka nad Hrvatskom.
Jezik je komunikacija između ljudi koji njime govore, a srpsko-hrvatska komunikacija bez prevodilaca ostaje, bez obzira što dekret proglašava da je reč o dva različita jezika.
A ako je komunikacija kao da je reč o jednom jeziku, onda tu ide i nadgradnja u vidu kulturne razmene. Knjige, novine, filmovi...

Ako Harvat insistira na postjugoslovenskim tendencijama u kulturi, mogao bi da se osvrne i na politiku. Thompson nije pobedio, jer Milanović, Plenković i Pupovac pokazuju jugoslovenske porive, a oni vladaju Hrvatskom.

No, ja verujem da je jugoslovenska ideja poražena kao ideja utočišta za Hrvatsku i Hrvate u prelomnim vremenima u svetu. Za Hrvate je jugoslovenstvo bilo spsonosno posle dva svetska rata, ali Srbi treba to da im uskrate nakon aktuelnih previranja u svetu, koja mogu da dođu i do naših prostora.
 
Harvat polazi od ideje da se dekretom odredi da li je jedan jezik ili nije. Pa ako se odredi da nije, to je kraj jugoslovenskog bauka nad Hrvatskom.
Jezik je komunikacija između ljudi koji njime govore, a srpsko-hrvatska komunikacija bez prevodilaca ostaje, bez obzira što dekret proglašava da je reč o dva različita jezika.
A ako je komunikacija kao da je reč o jednom jeziku, onda tu ide i nadgradnja u vidu kulturne razmene. Knjige, novine, filmovi...

Ako Harvat insistira na postjugoslovenskim tendencijama u kulturi, mogao bi da se osvrne i na politiku. Thompson nije pobedio, jer Milanović, Plenković i Pupovac pokazuju jugoslovenske porive, a oni vladaju Hrvatskom.

No, ja verujem da je jugoslovenska ideja poražena kao ideja utočišta za Hrvatsku i Hrvate u prelomnim vremenima u svetu. Za Hrvate je jugoslovenstvo bilo spsonosno posle dva svetska rata, ali Srbi treba to da im uskrate nakon aktuelnih previranja u svetu, koja mogu da dođu i do naših prostora.
Nažalost, reči "Srbin" i "Hrvat" su - arhaistički staroslovenski sinonimi
Oba izraza znače isto.
Zemljoradnik - Žeteoc
 
Ne treba se puvati mnogo
Autor skinuo besplatno, nije platio ni jednu - 15 knjiga sa interneta u PDF formatu paz da ne pročita od slova do slova...

Medjutim kod Hrvata ima dosta prekrajanja novokomponovane historije - asimilacijom drugih slovenskih manjina uvećali su svoju brojnost ali izgubili autentičnost pa je pokušavaju dobiti na nakaradan način uz Tompsona jer narodnih pesama nešto i nemaju (a kako da imaju?)

Srbi su se sa druge strane nekako umorili od svega još su samo pare u kešu ostale nacionalna zanimacija, hobi, sport, smisao života u univerzumu, mislena imenica, jedina iskrena ljubav posle majčinske mada je i ona upitna pogotovo ako ste majci "treće dete" za koje dobija 30.000€

1753580829208.jpeg

Djordje Vajfert - smrdljiva tajkunčina izrabljivač radne snage samo pare burazeru
 
Poslednja izmena:
Ako fali para u budžetu nije niko pokrao - otišle na "treće dete"

Sem podrazumevanih mladih parova koji su tih 30.000€ već ukalkulisali u konstrukciju pa šalju ženu posle svakog opštenja kod ginekologa ujutru na hitnu proveru, ima i slučajeva gde je "treće dete" 22 godine mladje od najstarijeg (moj školski drug npr.) što posle ima za posledicu da ti ujka (ili stric) mladji od tebe pa umesto on tebi ti njemu kupuješ čokoladu.
Tu su i Srbi po potrebi pa su masovno došli u maticu samo da bi ostvarili dohodak za treće dete mlatarajući po opštini kako u dokumentu piše da su Srbi i da sa Turcima ne da nisu imali nikakve veze nego ni ne znaju kako ti Turci izgledaju.

BRUKA PRODJE PARE OSTAJU :super:

Hrvati tek treba da dostignu ovaj nivo, previše su vremena izgubili sa asimilacijama čitavih 150 godina, tolike pare su propustili...

1753582378826.jpeg
 
Poslednja izmena:
Pročitao sam komentare i mogu samo reći- komentatori pansrpske usmjerbe su mentalno poremećene osobe.To je svjetonazor koji je luđački.

No ono što je interesantnije je priznanje kolumnista i estradnog publicista Markovine. On je, zajedno s Klasićem, Jakovinom (povjesničari), te nizom likova i BH i Srbije i CG jugocentrični apologet i agitator.

Nisam te idiotarije ozbiljno shvaćao, no nakon što sam pogledao veći video u ovom članku, te niz kraćih videa u kojima izlaže na YT kanalu zabavnoga naziva konasbrezavadi- vidio da se radi o svjetonazoru- mentalnom poremećaju, selektivnom pamćenju i još selektivnijem tumačenju prošlosti. To je um nesposoban da se suoči s nezgodnom istinom, slično marksističkim filozofima tipa Lukacsa ili i eruditskim teolozima, uglavnom kršćanstva jer druge religije u moderno doba ni nemaju teologiju.

Dakle- nije tu, bar kod tih likova, u pitanju korumpiranost ili osobne dijeme ("miješani brakovi")- nego izvorni dogmatski svjetonazor koji je, razglobi li ga se služeći se instrumentarijem logike i empirije modernoga duha- okamenjena laž. Ne subjektivni ukus vida sviđanja vrsta glazbe ili arhitekture, nego upravo- kognitivni, umni ustroj za kog je zbilja pokazala da je lažan.
 
Pročitao sam komentare i mogu samo reći- komentatori pansrpske usmjerbe su mentalno poremećene osobe.To je svjetonazor koji je luđački.

No ono što je interesantnije je priznanje kolumnista i estradnog publicista Markovine. On je, zajedno s Klasićem, Jakovinom (povjesničari), te nizom likova i BH i Srbije i CG jugocentrični apologet i agitator.

Nisam te idiotarije ozbiljno shvaćao, no nakon što sam pogledao veći video u ovom članku, te niz kraćih videa u kojima izlaže na YT kanalu zabavnoga naziva konasbrezavadi- vidio da se radi o svjetonazoru- mentalnom poremećaju, selektivnom pamćenju i još selektivnijem tumačenju prošlosti. To je um nesposoban da se suoči s nezgodnom istinom, slično marksističkim filozofima tipa Lukacsa ili i eruditskim teolozima, uglavnom kršćanstva jer druge religije u moderno doba ni nemaju teologiju.

Dakle- nije tu, bar kod tih likova, u pitanju korumpiranost ili osobne dijeme ("miješani brakovi")- nego izvorni dogmatski svjetonazor koji je, razglobi li ga se služeći se instrumentarijem logike i empirije modernoga duha- okamenjena laž. Ne subjektivni ukus vida sviđanja vrsta glazbe ili arhitekture, nego upravo- kognitivni, umni ustroj za kog je zbilja pokazala da je lažan.
...am naj..
 
Pročitao sam komentare i mogu samo reći- komentatori pansrpske usmjerbe su mentalno poremećene osobe.To je svjetonazor koji je luđački.

No ono što je interesantnije je priznanje kolumnista i estradnog publicista Markovine. On je, zajedno s Klasićem, Jakovinom (povjesničari), te nizom likova i BH i Srbije i CG jugocentrični apologet i agitator.

Nisam te idiotarije ozbiljno shvaćao, no nakon što sam pogledao veći video u ovom članku, te niz kraćih videa u kojima izlaže na YT kanalu zabavnoga naziva konasbrezavadi- vidio da se radi o svjetonazoru- mentalnom poremećaju, selektivnom pamćenju i još selektivnijem tumačenju prošlosti. To je um nesposoban da se suoči s nezgodnom istinom, slično marksističkim filozofima tipa Lukacsa ili i eruditskim teolozima, uglavnom kršćanstva jer druge religije u moderno doba ni nemaju teologiju.

Dakle- nije tu, bar kod tih likova, u pitanju korumpiranost ili osobne dijeme ("miješani brakovi")- nego izvorni dogmatski svjetonazor koji je, razglobi li ga se služeći se instrumentarijem logike i empirije modernoga duha- okamenjena laž. Ne subjektivni ukus vida sviđanja vrsta glazbe ili arhitekture, nego upravo- kognitivni, umni ustroj za kog je zbilja pokazala da je lažan.
Marš u pičkku materinu !!
 
Markovina je u pravu , s tim pre je njegovo izlaganje značajnije što su reči jednog pokajnika .
Jezik je socioligvistička tvoreevina a ne samo inteligibilni označitelj , sredstvo komunikacije . Pa tako iako srpski i hrvatski generički potiču iz istog jezika sociolingvistički su danas posve različitti jezici i tu zbiljnost treba priznati. Jugaslavenske anakronizme treba odbaciti.
 
Markovina je u pravu , s tim pre je njegovo izlaganje značajnije što su reči jednog pokajnika .
Jezik je socioligvistička tvoreevina a ne samo inteligibilni označitelj , sredstvo komunikacije . Pa tako iako srpski i hrvatski generički potiču iz istog jezika sociolingvistički su danas posve različitti jezici i tu zbiljnost treba priznati. Jugaslavenske anakronizme treba odbaciti.

Točno, no to je samo dio priče.

Instruktivno je- koga zanima- pogledati veći video gdje Markovina predstavlja svoju novu knjigu, izgleda u izdanju BIGZa. Nema govora o jeziku, nego i jugo-pričama.

Tu je vidljiva šupljina jugo-priče jer navodi da su Mostaru jedino prepoznatljive dvije građevine, mostarski most i partizansko groblje arhitekta i gradonačelnika Beograda, Bogdana Bogdanovića.

Zgodno- no što s tim? Stvar ukusa.

Zatim razglaba o partizanima kao nekom mogućem vezivnom tkivu za budućnost, dok je taj pokret stvar prošlosti koju se da analizirati- no to je prošlost vezana uz komunističku ideologiju, opće osuđenu. Taj je pristup upravo sulud.

Javila su se na kraju dva starca iz publike da postave pitanja i to je toliko blesavo da se ne da prepričati. Jedan od njih je nešto trabunjao da je bio članom Armije BH itd. Sve u svemu- propalo i nadrealno.
 
Pročitao sam komentare i mogu samo reći- komentatori pansrpske usmjerbe su mentalno poremećene osobe.To je svjetonazor koji je luđački.

No ono što je interesantnije je priznanje kolumnista i estradnog publicista Markovine. On je, zajedno s Klasićem, Jakovinom (povjesničari), te nizom likova i BH i Srbije i CG jugocentrični apologet i agitator.

Nisam te idiotarije ozbiljno shvaćao, no nakon što sam pogledao veći video u ovom članku, te niz kraćih videa u kojima izlaže na YT kanalu zabavnoga naziva konasbrezavadi- vidio da se radi o svjetonazoru- mentalnom poremećaju, selektivnom pamćenju i još selektivnijem tumačenju prošlosti. To je um nesposoban da se suoči s nezgodnom istinom, slično marksističkim filozofima tipa Lukacsa ili i eruditskim teolozima, uglavnom kršćanstva jer druge religije u moderno doba ni nemaju teologiju.

Dakle- nije tu, bar kod tih likova, u pitanju korumpiranost ili osobne dijeme ("miješani brakovi")- nego izvorni dogmatski svjetonazor koji je, razglobi li ga se služeći se instrumentarijem logike i empirije modernoga duha- okamenjena laž. Ne subjektivni ukus vida sviđanja vrsta glazbe ili arhitekture, nego upravo- kognitivni, umni ustroj za kog je zbilja pokazala da je lažan.
Pročitao si komentare i odmah skočio na davanje generalne ocene. Nisi iz komentara izvukao ni jedan jedini primer koji bi išao u prilog oceni da je svetonazor ludački!
 
Markovina je u pravu , s tim pre je njegovo izlaganje značajnije što su reči jednog pokajnika .
Jezik je socioligvistička tvoreevina a ne samo inteligibilni označitelj , sredstvo komunikacije . Pa tako iako srpski i hrvatski generički potiču iz istog jezika sociolingvistički su danas posve različitti jezici i tu zbiljnost treba priznati. Jugaslavenske anakronizme treba odbaciti.
Promašujete suštinu. Određenje jedan jezik ili dva ne indukuje jugoslovenstvo, nego upravo mogućnost apsolutnog razumevanja, bez obzira o koliko se jezika radi. Apsolutno razumevanja olakšava maksimalnu komunikaciju, a komunikacija generiše jugoslovenstvo kroz uzajamnu konzumaciju kulturnih sadržaja i komunikaciju.
 
Niti Srbi, niti Hrvati imaju koristi od Jugoslavije. Da nije bilo Jugoslavije, bilo bi i više Hrvata i više Srba. Izbjegli bi puno međusobnog ubijanja. Ušlo se u Jugoslaviju jer je Aleksandar patio od grandomanije. Kao što se ušlo u drugu Jugoslaviju jer je Tito patio od grandomanije. Također obadva puta se međunarodni faktori trebali Jugoslaviju. Prvi put da bude brana Njemačkoj u prodoru prema moru, drugi put je opstala jer je Amerikancima trebalo nešto da podmetnu Rusiji. Prva i druga Jugoslavija raspali su se u takvom genocidnom ubijanju da bi trebalo staviti berlinske zidove na granice svih jugoslavenskih republika. I Srbima i Hrvatima je zajedničko da ignoriraju žrtve druge strane. Srbi apsolutno ništa ne znaju o Hrvatima osim što 100 godina ponavlja od beogradske elite koja nije mogla podnijeti činjenicu da prosječni Hrvat je od prvih dana zamrzio Beograd. Beograd u Hrvatskoj jedino vole ljudi iz akademskih krugova koji su uglavnom iz miješanih brakova. I ljudi iz medija. Koji su iz miješanih brakova. Hrvati nešta više znaju o Srbima, ne iz ljubavi, nego iz potrebe. Mladi u Hrvatskoj uglavnom slušaju narodnjake i imaju sliku o Srbima na osnovu narodnjaka. Moja generacija citira srpske komedije od početka do kraja. Mladi ih ne gledaju, jer ne gledaju filmove. Ali Ceca, to se zna. Prosječni mladi Srbin misli da su Hrvati ustaše koje slušaju Thompsona i svaki dan idu u katoličku crkvu dok se spremaju zapaliti kakvo srpsko selo.

Jezik je uvjetovano zajednički. Jezik kojim pišem nema veze sa jezikom kojim govorim. Obje moje bake su štokavski zvale čobanskim. Jedna je, pravo šešeljovski predlagala da Ljudevita Gaja treba iskopati i poslati neka leži do Tita u Beogradu.

Stvoriti četvrtu Jugoslaviju u bilo kojoj formi znači novi Jasenovac, novi Bleiburg, nova Jazovka, nove Ovčare. Što će to nama svima?
 
Niti Srbi, niti Hrvati imaju koristi od Jugoslavije. Da nije bilo Jugoslavije, bilo bi i više Hrvata i više Srba. Izbjegli bi puno međusobnog ubijanja. Ušlo se u Jugoslaviju jer je Aleksandar patio od grandomanije. Kao što se ušlo u drugu Jugoslaviju jer je Tito patio od grandomanije. Također obadva puta se međunarodni faktori trebali Jugoslaviju. Prvi put da bude brana Njemačkoj u prodoru prema moru, drugi put je opstala jer je Amerikancima trebalo nešto da podmetnu Rusiji. Prva i druga Jugoslavija raspali su se u takvom genocidnom ubijanju da bi trebalo staviti berlinske zidove na granice svih jugoslavenskih republika. I Srbima i Hrvatima je zajedničko da ignoriraju žrtve druge strane. Srbi apsolutno ništa ne znaju o Hrvatima osim što 100 godina ponavlja od beogradske elite koja nije mogla podnijeti činjenicu da prosječni Hrvat je od prvih dana zamrzio Beograd. Beograd u Hrvatskoj jedino vole ljudi iz akademskih krugova koji su uglavnom iz miješanih brakova. I ljudi iz medija. Koji su iz miješanih brakova. Hrvati nešta više znaju o Srbima, ne iz ljubavi, nego iz potrebe. Mladi u Hrvatskoj uglavnom slušaju narodnjake i imaju sliku o Srbima na osnovu narodnjaka. Moja generacija citira srpske komedije od početka do kraja. Mladi ih ne gledaju, jer ne gledaju filmove. Ali Ceca, to se zna. Prosječni mladi Srbin misli da su Hrvati ustaše koje slušaju Thompsona i svaki dan idu u katoličku crkvu dok se spremaju zapaliti kakvo srpsko selo.

Jezik je uvjetovano zajednički. Jezik kojim pišem nema veze sa jezikom kojim govorim. Obje moje bake su štokavski zvale čobanskim. Jedna je, pravo šešeljovski predlagala da Ljudevita Gaja treba iskopati i poslati neka leži do Tita u Beogradu.

Stvoriti četvrtu Jugoslaviju u bilo kojoj formi znači novi Jasenovac, novi Bleiburg, nova Jazovka, nove Ovčare. Što će to nama svima?
Trebalo je da to Hrvati kažu u novembru 1918. a ne "dođite naši besmrtni Obilići, oslobodite nas, spaste na od Italijana" i sl.
 
Hrvatski istoričar objašnjava šta bi se desilo sa hrvatskom nakon Prvog svetskog rata da je Srbija nije primila u Kraljevinu SHS.


Tvrtko Jakovina nije hrvatski povjesničar nego čovjek koji se greškom rodio u Hrvatskoj umjesto u Aleksincu. A u krajnjoj liniji, bolje mala Hrvatska nego Hrvatska u Jugoslaviji. Ovako bi prije ili kasnije došli na današnje granice. Jugoslavenstvo je kancerogeno.
 
Realno, hrvatska povjesnica nije izgradila sustavnu sliku novije hrvatske povijesti. Fragmenti postoje (Marijan, Bilandžić, Gross, Perić, Rajčić, Radelić,...) ali niz stvari nije razriješen, a kamoli stvorena sinteza. No, došao sam do slike koja je vrlo jasna za bilo kog tko je jasno čitao, bez predrasuda.

Po mom sudu ovo je istina

Uoči 1. svj. rata u Hrvatskoj je vladala, ne samo politički, jugoslavenska ideologija, osim u pravaša koji su bili za Austriju (za razliku od Starčevića): Ta je ideologija bila većinska i ne može se reći da bila ni + ni -. Ona pokazuje nezrelost Hrvata, pa i najlucidniji Supilo nije znao jesu li SHS plemena jednog naroda ili razni narodi. Slovenci su sve znali i Cankar je jasno pisao da su to razni narodi i ako se A-U raspadne i ovi ujedine, to može samo kao federacija.

Supilo je izgubio razum zbog straha od komadanja Hrvatske. Trumbić je ispao realniji političar i ostvario je što je mogao, no svi oni su odbili ponudu Borojevića, koji je imao vojsku, da se ne preda nego da izbaci Talijane. Nisu imali petlje, pa su zvali Srbiju da ih spašava. No komadanja nije moglo biti zbog Wilsona koji je odbacio Londonski ugovor- a i boljševici- no Amerikanci su diktirali a ne Rusi.Pa su tako truli Talijani dobili Zadar, Istru, Rijeku i 5 otoka kao ustupak, ali ne više. Dobili su i komad Slovenije, kao i Austrija. No komadanja nacionalnog teritorija nije došlo ni za koga, pa ni za Mađare, koji su bili najkrivlji za sve.

U 1. Yu je vladalo neko unitarističko oduševljenje napose kod mladih Hrvata, no brzo je splasnulo kad se vidjelo da je to korupcija i krađa. HSS je postao glavni, no bilo je dosta Hrvata Jugosa koji su ušli u srbijanske stranke, i to je trajalo do ubojstva Radića i uhidbe Mačeka. No hrvatska nacionalna individualnost se počela jače manifestirati od oko 1930., nakon Radića (Josip Horvat "Kultura Hrvata kroz 1000 godina", pa u Banovini knjiga o jeziku Guberina i Krstić itd.)

U NDH su ljudi bili sretni što je izbjegnut krvavi rat s Njemačkom, te što smo dobili veliku gotovu državu. No zavladalo je nezadovoljstvo zbog prodaje Italije. Ustaše nisu imali nikakve ideje ni o čem, osim što su robovali i jednima i drugima. Rasni zakon nije trebao, no Italija ga je donijela 1938., pa nije proganjala Židove. Kod nas su ustaše proganjale i ubijale Židove, za što nema opravdanja. Pavelić i njegovi su bili psihopati i potpuni luđaci, a Budak i Lorković kratkovidni i glupi. U ustaškom vodstvu nije bilo ni grama mozga.

Tito je odlično spremio nacionalni program, a to je u biti proširena ideja austromarksizma, zbog čega blesavi Srbi šize: https://forum.krstarica.com/threads...-program-josipa-broza-tita-svojerucno.778148/

Sam rat je bio amo tamo, i mi nismo imali motiva da se borimo jer nas nitko nije ganjao, pa ni za NDH. Domobrani su bili bojno slabi jer im je sve ovo bilo bezveze, a ustaše su imali uspjeha tu i tamo, no previše su se ukaljali zločinima. Nije ih bilo da su bili vojne formacije bez biljega pokolja. Sva vlast NDH je bila bez perspektive i mozga.U NDH se jedino postiglo dosta u kulturi, no to nema veze sa režimom. I Pavelićevo petljanje u pravopis je ispalo karikatura.

Glede žrtvoslovlja, nisam siguran. Naravno da je napuhano dosta toga Jasenovac je napuhan, ali i ostalo, i to sve nije stručno obrađeno tek se pojavilo 30-40 solidnijih partikularnih knjiga, no premalo za sintezu kad ni samima povjesnicima nije jasno, nego crno-bijeli svijet.

Druga jugoslavija je imala dvije faze, unitaristička do pada Rankovića 1966. i federalna do raspada. Mi Hrvati smo najgore prolazili od svih naroda, ali zbog više činitelja. Realno mi smo bili glavni neprijatelji Jugoslavije-npr. teroristički napadi, naša emigracija,... To je bilo i razumljivo jer nam je bilo dosta, napose 1971., ali se nije znalo za dogovor velikih oko Jugoslavije, pa se išlo u krivo doba, 20 godina prerano. A i dosta naive- pročitao sam kad je došlo u RH niz knjiga 15 i više iz knjižnice Hrvatske revije (tu je bilo i starih ustaša i novih ljudi koji su došli), a opći dojam je nekoliko dobrih knjiga,no generalno- naiva. Dovoljan je patetičan naslov s jednog simpozija "Nejugoslavenska Jugoslavija", što nam danas djeluje smiješno.

Kako se išlo raspadu nakon Titove smrti, Srbi su se organizirali do 1985. za unitarizam, a nije im prošlo, a od 1986. za Srboslaviju i veliku Srbiju. Naši su bili telci.

Samosvjestan narod kao Slovenci je spasio sve odlaskom, pa je i Račan otišao jer je morao. I onda je išlo kako je išlo, a Tuđman je u svim glavnim potezima bio u pravu, dok je u hodu korigirao pogrješke, npr. početnu iluziju da su Muslimani neprobuđeni Hrvati. Većina je drugih bila slaba i nije imala pojma. On je povezao sve, a dao je da se snalaze ljudi kad se nije moglo više, a narod je pokazao, kao Ukrajinci sada, veliku inventivnost, a ne samo hrabrost. I tako je vodio sve do pobjede.
Prebacuje mu se oko privatizacije, no to nije moglo ispasti drugačije i zbog grabežljivosti svih, pa i naroda. U Sloveniji tako nije bilo, ali jest svugdje drugdje. Nakon smrti,pokazala se hrvatska slabost i konjušarstvo s Mesićem itd.

No nakon skoro 20 g detuđmanizacije- nisu uspjeli. Plenković je, unatoč vezanosti oko kulture, medija i banaka, uspio puno, a sad dolazi lomljenje jugosa, pravno čišćenje lopova i drugih stranaka i konačno izgurivanje Srba i Muslimana na realne položaje.

Nama trebaju naši jači planovi za sva polja, od demografije do tehnologije i školstva, no tu se može ograničeno, ali smo u dobrom položaju što nemamo migrante naseljene i ljudi se vraćaju, a mentalitet se ne mijenja preko noći. No I Srbi i Muslimani tonu, pa i mađarski gnjavatori, te Slovenija. Mi se dižemo, a glavni plus je što nismo truli ni pokvareni kao ostali, pa ako i promašimo- dođemo na pravi put.
 
Budući da mi se ne da baciti se odmah na 10-15 knjiga koje sam skinuo s libgena, rekoh da razonode radi napišem nješto o serbokroatizmu, a što bi njeke razumnije moglo potaći na razmišljanje, ili čak da se uhvate kakve knjige ili teksta o tom.

Tzv. postjugoslavenstvo počiva na ideji da su hrvatski i srpski jedan jezik (a bošnjački/bosanski i crnogorski kasniji izdanci koji se tek standardiziraju i uvode u jezičnu praksu), pa na čudni mutni način i jedan narod- što god to značilo. U tim naklapanjima o postjugoslavenskome prostoru očito se nitko ne obazire na Slovence i Makedonce jer su njihovi jezici očevidno drugačiji i nisu razumljivi u toj mjeri bez prevoditelja. Naravno, da bi njetko govorio o postjugoslavenstvu u istom dahu s pričom o kosovskim Albancima- to nikomu ne pada na pamet.

Ne interesira me što velikosrpski, velikobošnjački, ali i velikohrvatski mitomani naklapaju, ali ni što jugocentrični zajedničari razglabaju. Čuo sam sve te bajke i ostale su šuplje.

Nedvoumno, hrvatski i srpski (i ostala dva) posve su razumljivi i zbog toga što imaju u temelju štokavsko narječje, iako ne homogeno, a uz to i temeljnu gramatiku i leksik, te što su približavani tijekom dvaju stoljeća jezičnim planiranjem.

Dakle, glede komunikacije i većine rječnika slovnice- skoro isto.
No, isto tako su visoko osebujni i individualizirani, noseći povijesni pečat i kulture i jezične zbilje.

Hrvatski se odvaja od triju "štokavskih jezika" jer je nastao oko zapadnoštokavske okosnice uz asimilaciju, ponajviše u rječniku, ali gdjegdje u gramatici, i čakavskih i kajkavskih sastavnica. Srpski, bosanski i crnogorski nemaju to iskustvo.

Zatim- hrvatski ja najprije počeo pisanje na govornom jeziku, negdje u 13. i 14. st., dok ostali jezici, uz par izuzetaka- nisu. Zato hrvatski ima, doduše isprekidani, kontinuitet s tom baštinom koja ga odvaja od tih bliskih jezika.

Na presudnoj, kulturnopovijesnoj razini, zorno se radi o različitim entitetima.

Hrvatski je imao jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj standardizacije. Neuspješan je pokušaj tronarječnoga ča-kaj-što Ozaljskoga kruga u 17. i 18. st. (Zrinski, Belostenec, Vitezović,..) koji je propao zbog pogibije Zrinskih i Frankopana, te uske govorne osnovice i nepostojanja znatna korpusa. Upješni je pak pokušaj vatikanskih planera u doba 1600.-1650., koji se protegnuo dalje, da se stvori jezik oko (zapadne)štokavštine, uz asimilaciju ponajviše čakavskih oblika. To je dalo prvu gramatiku 1604., prvi rječnik 1595., Mikaljin rječnik 1649., vjerka djela iz Trogira, Dubrovnika, Soli/Tuzle, Vareša (Andriolić, Zborovčić, Kašić, Divković, Bandulavić,..) pretiskivana 10-20 puta i u širokoj porabi preko 200-250 godina. To je štokavsko ikavski i ijekavski jezik, a njekad i čakavski, a štokavski protkan čakavskim, a gdjegdje i kajkavskim.To nije bilo povezano ni s kakvim nacionalnim pokretom, nego je stvoren praktički raširen jezik kojeg je onda nacionalni pokret Iliraca u 19. st. dobio kao gotov jezik, samo je promijenio grafiju. Također, Ilirci su se u duhu građanskoga društva bacili na dubrovačku umjetničku književnost, iako je ova navedena liturgijska odigrala daleko važniju ulogu u standardizaciji od Gundulića i ostalih.

Kod Srba je proces bio da su poslije seoba u 18. st. počeli, u odporu prema katolizaciji, razvijati jezik protkan ruskim, pa sve više narodni srpski istočnoštokavski uz rusizme, no tu je počela borba s karadžićevskim folklornim jezikom kod su obrazovani srpski krugovi smatrali govedarskim i seoskim. Među relativno normalnim srpskim suvremenim filolozima postoje dvojbe- za njeke je početak srpskog modernoga jezika u slavenosrpskom Obradovića i dr., a za druge je u Karadžićevoj folklornoj stilizaciji. Svakako, moderni srpski je povezan s nacionalnom- vjerskom individualizacijom, prvo u austrijskoj monarhiji, a onda s oslobodilačkom borbom protiv osmanske vlasti.

I onda slijede sporovi i suradnja Hrvata i Srba od oko sredine 19. st., što je trajalo, a dijelom traje i danas.

Bilo kako bilo, jugocentrično orijentirani djelatnici stalno naglašavaju razumljivost tih jezika- po njima, zajedničkog- no izbjegavaju kad ih se upita može li se napisati suvisla povijest toga zajedničog jezika, a koja bi uključivala i slavenosrpski (za Hrvate strana situacija), te Ozaljski krug i hrvatsku čakavsko-štokavsku renesansku pismenost i književnost (za Srbe, Bošnjake i Crnogorce- stranu).

Formalno je postjugoslavenski projekt propao 2017., s propašću Deklaracije o zajedničkom jeziku, a na široj razini, za ljude koji ne poznaju jezični problematiku- s Thompsonovim koncertom.

https://direktno.hr/direkt/zbogom-j...icar-najavio-raskid-sa-starim-idejama-376447/

Zbogom Jugoslaviji: Thompson je uspio, poznati povjesničar najavio raskid sa starim idejama
molim da se rec "Tompson" zameni sa London..........ili barem Pentagon.
(zna se ko je Tompson)
 

Back
Top