Budući da mi se ne da baciti se odmah na 10-15 knjiga koje sam skinuo s libgena, rekoh da razonode radi napišem nješto o serbokroatizmu, a što bi njeke razumnije moglo potaći na razmišljanje, ili čak da se uhvate kakve knjige ili teksta o tom.
Tzv. postjugoslavenstvo počiva na ideji da su hrvatski i srpski jedan jezik (a bošnjački/bosanski i crnogorski kasniji izdanci koji se tek standardiziraju i uvode u jezičnu praksu), pa na čudni mutni način i jedan narod- što god to značilo. U tim naklapanjima o postjugoslavenskome prostoru očito se nitko ne obazire na Slovence i Makedonce jer su njihovi jezici očevidno drugačiji i nisu razumljivi u toj mjeri bez prevoditelja. Naravno, da bi njetko govorio o postjugoslavenstvu u istom dahu s pričom o kosovskim Albancima- to nikomu ne pada na pamet.
Ne interesira me što velikosrpski, velikobošnjački, ali i velikohrvatski mitomani naklapaju, ali ni što jugocentrični zajedničari razglabaju. Čuo sam sve te bajke i ostale su šuplje.
Nedvoumno, hrvatski i srpski (i ostala dva) posve su razumljivi i zbog toga što imaju u temelju štokavsko narječje, iako ne homogeno, a uz to i temeljnu gramatiku i leksik, te što su približavani tijekom dvaju stoljeća jezičnim planiranjem.
Dakle, glede komunikacije i većine rječnika slovnice- skoro isto.
No, isto tako su visoko osebujni i individualizirani, noseći povijesni pečat i kulture i jezične zbilje.
Hrvatski se odvaja od triju "štokavskih jezika" jer je nastao oko zapadnoštokavske okosnice uz asimilaciju, ponajviše u rječniku, ali gdjegdje u gramatici, i čakavskih i kajkavskih sastavnica. Srpski, bosanski i crnogorski nemaju to iskustvo.
Zatim- hrvatski ja najprije počeo pisanje na govornom jeziku, negdje u 13. i 14. st., dok ostali jezici, uz par izuzetaka- nisu. Zato hrvatski ima, doduše isprekidani, kontinuitet s tom baštinom koja ga odvaja od tih bliskih jezika.
Na presudnoj, kulturnopovijesnoj razini, zorno se radi o različitim entitetima.
Hrvatski je imao jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj standardizacije. Neuspješan je pokušaj tronarječnoga ča-kaj-što Ozaljskoga kruga u 17. i 18. st. (Zrinski, Belostenec, Vitezović,..) koji je propao zbog pogibije Zrinskih i Frankopana, te uske govorne osnovice i nepostojanja znatna korpusa. Upješni je pak pokušaj vatikanskih planera u doba 1600.-1650., koji se protegnuo dalje, da se stvori jezik oko (zapadne)štokavštine, uz asimilaciju ponajviše čakavskih oblika. To je dalo prvu gramatiku 1604., prvi rječnik 1595., Mikaljin rječnik 1649., vjerka djela iz Trogira, Dubrovnika, Soli/Tuzle, Vareša (Andriolić, Zborovčić, Kašić, Divković, Bandulavić,..) pretiskivana 10-20 puta i u širokoj porabi preko 200-250 godina. To je štokavsko ikavski i ijekavski jezik, a njekad i čakavski, a štokavski protkan čakavskim, a gdjegdje i kajkavskim.To nije bilo povezano ni s kakvim nacionalnim pokretom, nego je stvoren praktički raširen jezik kojeg je onda nacionalni pokret Iliraca u 19. st. dobio kao gotov jezik, samo je promijenio grafiju. Također, Ilirci su se u duhu građanskoga društva bacili na dubrovačku umjetničku književnost, iako je ova navedena liturgijska odigrala daleko važniju ulogu u standardizaciji od Gundulića i ostalih.
Kod Srba je proces bio da su poslije seoba u 18. st. počeli, u odporu prema katolizaciji, razvijati jezik protkan ruskim, pa sve više narodni srpski istočnoštokavski uz rusizme, no tu je počela borba s karadžićevskim folklornim jezikom kod su obrazovani srpski krugovi smatrali govedarskim i seoskim. Među relativno normalnim srpskim suvremenim filolozima postoje dvojbe- za njeke je početak srpskog modernoga jezika u slavenosrpskom Obradovića i dr., a za druge je u Karadžićevoj folklornoj stilizaciji. Svakako, moderni srpski je povezan s nacionalnom- vjerskom individualizacijom, prvo u austrijskoj monarhiji, a onda s oslobodilačkom borbom protiv osmanske vlasti.
I onda slijede sporovi i suradnja Hrvata i Srba od oko sredine 19. st., što je trajalo, a dijelom traje i danas.
Bilo kako bilo, jugocentrično orijentirani djelatnici stalno naglašavaju razumljivost tih jezika- po njima, zajedničkog- no izbjegavaju kad ih se upita može li se napisati suvisla povijest toga zajedničog jezika, a koja bi uključivala i slavenosrpski (za Hrvate strana situacija), te Ozaljski krug i hrvatsku čakavsko-štokavsku renesansku pismenost i književnost (za Srbe, Bošnjake i Crnogorce- stranu).
Formalno je postjugoslavenski projekt propao 2017., s propašću Deklaracije o zajedničkom jeziku, a na široj razini, za ljude koji ne poznaju jezični problematiku- s Thompsonovim koncertom.
https://direktno.hr/direkt/zbogom-j...icar-najavio-raskid-sa-starim-idejama-376447/
Zbogom Jugoslaviji: Thompson je uspio, poznati povjesničar najavio raskid sa starim idejama
Tzv. postjugoslavenstvo počiva na ideji da su hrvatski i srpski jedan jezik (a bošnjački/bosanski i crnogorski kasniji izdanci koji se tek standardiziraju i uvode u jezičnu praksu), pa na čudni mutni način i jedan narod- što god to značilo. U tim naklapanjima o postjugoslavenskome prostoru očito se nitko ne obazire na Slovence i Makedonce jer su njihovi jezici očevidno drugačiji i nisu razumljivi u toj mjeri bez prevoditelja. Naravno, da bi njetko govorio o postjugoslavenstvu u istom dahu s pričom o kosovskim Albancima- to nikomu ne pada na pamet.
Ne interesira me što velikosrpski, velikobošnjački, ali i velikohrvatski mitomani naklapaju, ali ni što jugocentrični zajedničari razglabaju. Čuo sam sve te bajke i ostale su šuplje.
Nedvoumno, hrvatski i srpski (i ostala dva) posve su razumljivi i zbog toga što imaju u temelju štokavsko narječje, iako ne homogeno, a uz to i temeljnu gramatiku i leksik, te što su približavani tijekom dvaju stoljeća jezičnim planiranjem.
Dakle, glede komunikacije i većine rječnika slovnice- skoro isto.
No, isto tako su visoko osebujni i individualizirani, noseći povijesni pečat i kulture i jezične zbilje.
Hrvatski se odvaja od triju "štokavskih jezika" jer je nastao oko zapadnoštokavske okosnice uz asimilaciju, ponajviše u rječniku, ali gdjegdje u gramatici, i čakavskih i kajkavskih sastavnica. Srpski, bosanski i crnogorski nemaju to iskustvo.
Zatim- hrvatski ja najprije počeo pisanje na govornom jeziku, negdje u 13. i 14. st., dok ostali jezici, uz par izuzetaka- nisu. Zato hrvatski ima, doduše isprekidani, kontinuitet s tom baštinom koja ga odvaja od tih bliskih jezika.
Na presudnoj, kulturnopovijesnoj razini, zorno se radi o različitim entitetima.
Hrvatski je imao jedan uspješan i jedan neuspješan pokušaj standardizacije. Neuspješan je pokušaj tronarječnoga ča-kaj-što Ozaljskoga kruga u 17. i 18. st. (Zrinski, Belostenec, Vitezović,..) koji je propao zbog pogibije Zrinskih i Frankopana, te uske govorne osnovice i nepostojanja znatna korpusa. Upješni je pak pokušaj vatikanskih planera u doba 1600.-1650., koji se protegnuo dalje, da se stvori jezik oko (zapadne)štokavštine, uz asimilaciju ponajviše čakavskih oblika. To je dalo prvu gramatiku 1604., prvi rječnik 1595., Mikaljin rječnik 1649., vjerka djela iz Trogira, Dubrovnika, Soli/Tuzle, Vareša (Andriolić, Zborovčić, Kašić, Divković, Bandulavić,..) pretiskivana 10-20 puta i u širokoj porabi preko 200-250 godina. To je štokavsko ikavski i ijekavski jezik, a njekad i čakavski, a štokavski protkan čakavskim, a gdjegdje i kajkavskim.To nije bilo povezano ni s kakvim nacionalnim pokretom, nego je stvoren praktički raširen jezik kojeg je onda nacionalni pokret Iliraca u 19. st. dobio kao gotov jezik, samo je promijenio grafiju. Također, Ilirci su se u duhu građanskoga društva bacili na dubrovačku umjetničku književnost, iako je ova navedena liturgijska odigrala daleko važniju ulogu u standardizaciji od Gundulića i ostalih.
Kod Srba je proces bio da su poslije seoba u 18. st. počeli, u odporu prema katolizaciji, razvijati jezik protkan ruskim, pa sve više narodni srpski istočnoštokavski uz rusizme, no tu je počela borba s karadžićevskim folklornim jezikom kod su obrazovani srpski krugovi smatrali govedarskim i seoskim. Među relativno normalnim srpskim suvremenim filolozima postoje dvojbe- za njeke je početak srpskog modernoga jezika u slavenosrpskom Obradovića i dr., a za druge je u Karadžićevoj folklornoj stilizaciji. Svakako, moderni srpski je povezan s nacionalnom- vjerskom individualizacijom, prvo u austrijskoj monarhiji, a onda s oslobodilačkom borbom protiv osmanske vlasti.
I onda slijede sporovi i suradnja Hrvata i Srba od oko sredine 19. st., što je trajalo, a dijelom traje i danas.
Bilo kako bilo, jugocentrično orijentirani djelatnici stalno naglašavaju razumljivost tih jezika- po njima, zajedničkog- no izbjegavaju kad ih se upita može li se napisati suvisla povijest toga zajedničog jezika, a koja bi uključivala i slavenosrpski (za Hrvate strana situacija), te Ozaljski krug i hrvatsku čakavsko-štokavsku renesansku pismenost i književnost (za Srbe, Bošnjake i Crnogorce- stranu).
Formalno je postjugoslavenski projekt propao 2017., s propašću Deklaracije o zajedničkom jeziku, a na široj razini, za ljude koji ne poznaju jezični problematiku- s Thompsonovim koncertom.
https://direktno.hr/direkt/zbogom-j...icar-najavio-raskid-sa-starim-idejama-376447/
Zbogom Jugoslaviji: Thompson je uspio, poznati povjesničar najavio raskid sa starim idejama