Evo jednog dovnog članka, kome se da čitati. Neće odgovoriti ni na kakva pitanja koja eventualno imate, ali će vas sigurno malo podsetiti na neke stvari i baciti na razmišljanje.
Pozdrav svima...
Pasivni ofsajd
Gorčin Stojanović | 13.01.2008
Kome je teže?
Pomalo je bezobrazno i uobičajeno balkanski bahato porediti se s najvećim, najjačim i najpoznatijim, ali ne mogu odoleti a da to ne učinim: zbilja, kome je teže, Đukiću ili Kapelu? Na jednoj strani, poređenje nije neumesno: engleski reprezentativni fudbal svakako jeste bolji od našeg, ali ne toliko bolji, kao, recimo, nemački, italijanski ili brazilski - o argentinskom moramo ćutati, mi, ovde - da se, ipak, ne bi moglo razmisliti o situacijama koje su proizvele prethodne neuspešne selektorske avanture. Ne bih više o Klementeu, Đukićev džentlmenski diskurs o prethodniku svakako jeste odraz finog kućnog vaspitanja, ali šteta koju je taj čiča počinio nad nejakim srpskim fudbalom uopšte nije tako mala, kao što namah izgleda. Stampedo fudbalera koji su, u sumanutoj rotaciji, protrčali kroz reperezentacijsku avliju nije doneo ništa što nismo odranije znali - da je Vidić odličan, a da Trišović ne valja, na primer. Za to saznanje nije bio potreban empirijski dokaz; nešto se da dokučiti i putem prostog uvida.
Sa Meklarenom, Englezi nisu prošli ništa bolje. Dapače, finalno urušavanje ionako trošne fasade Gordog Albiona, iza koje odavno nema ničega, bilo je bolnije od našeg tihog odumiranja: na Vembliju, s treskom, od Hrvatske kojoj ta pobeda ništa nije bila potrebna, osim što im je bila neophodna - radi budućnosti njihove igre. Tamo gde smo mi, dežurni skeptici, slutili neuspeh, Englezi su ga mogli videti još na prvim Meklarenovim utakmicama. To što su se pravili Englezi, to je bilo samo stoga što su se nadali da je njihova Federacija još uvek solidna firma; mi takvih nada nemamo.
A onda je došao Kapelo. Od nekoliko mogućnosti, od kojih je potpisniku ona sa Klinsmanom bila najlogičnija, kad je već postalo jasno da plemenita veština vođenja fudbalskog tima više ne uspeva u Premijeršipu, bar ne ovakvom, mardokovski spektakularnom, engleski se fudbalski savez odlučio na najneverovatniju. Jeste, do pre desetak godina bilo je nezamislivo da se fudbalski treneri neostrvskog porekla, a što je još važnije - izrazito neostrvske fudbalske poetike - nađu na klupama klubova ili - bože, sakloni - reprezentacije koja se još živo seća davno iščezle slave. Venger bejaše izuzetkom, baš kao i Ranijeri, sve dok Francuz nije počeo da ređa uspehe. Ali Venger nije učinio ništa loše engleskom stilu nogometa, štaviše, uz poznog Fergusona, dao mu je novi valer, novu notu utemeljenu u onom što zovemo lepota pas-igre, a ono što su u najboljim danima Arsenala na Hajberiju igrali Pires, Ljunberg, povremeno Bergkamp, a pre svih Anri bio je, sada znamo, najlepši fudbal na razmeđi vekova. To što nije bio i najuspešniji, treba zahvaliti pojavama zvanim Zidan, Ronaldo, Ronaldinjo. A, bogami, i Fabiju Kapelu.
Eriksonovo doba engleske reprezentacije, a Šved je tamo stigao, sećamo li se, iz italijanskog fudbala, bilo je vreme neprestanih pokušaja da se tradicija - čvrst start, duge lopte napred - ujedini sa savremenošću svetskog fudbala, obeleženog reformom sistema, pre svega reformom odbrane koja je postala ishodište napada. Povremeni bleskovi genijalnosti - Majkl Oven na SP - srozavani su u blatište osrednjosti, ponekad i zbog odsustva pravog vođe - Bekam je varirao od briljantnosti do mediokritetstva ne samo u igri, nego još više u stavu i ponašanju. Na izvestan način, slučaj Bekam opteretio je ne samo Mančester junajted i Real, nego i engleski nacionalni tim, pa i svetski fudbal u celini. Taj slučaj, koga je Kapelo delimično bio sudionikom, nastavlja se. Engleska bez Bekama igra loše - Meklaren se u to uverio poslednji put na Vembliju, neobjašnjivo ga ostavljajući na klupi, poput slavne budalaštine Aleksa Fergusona, u onoj ključnoj utakmici sa Realom, zbog koje Mančester više nikad nije bio prvakom Evrope. S druge strane, Bekam je stariji gospodin koji svoju lukrativnu harizmu naplaćuje na mestu koje s fudbalom ima samo posredne veze. Teško će biti Kapelu da izostavi Bekama, s kojim već ima nesrećnu istoriju, a teško će mu, s obzirom na sistem igre - u osnovi defanzivan i sasvim suprotan načelima engleskog poimanja fudbala, biti i da ga drži u timu. Mada, i sam se uverio u Bekamove mogućnosti: kada ga je vratio u startnu postavu Reala, Kapelo je konačno uspeo da konsoliduje tim kome nije uspevalo ništa u prethodnim sezonama. Senka onog šuta iz svlačionice koji je zauvek udario beleg na Bekamovom licu - misli se na Fergusonov šut kopačkom u glavu lepog Engleza - još uvek se nadnosi nad engleski fudbalski ponos.
Đukić, da se setimo naše muke, nema veliku istoriju. Jedna ludačka utakmica, ona protiv Švedske, onih sumanutih pet-nula, učinila ga je trenerom, i okončala njegov pripravnički staž. U Partizanu, pak, uspelo mu je da jedan rasturen i u osnovi nedovršen tim učini celinom. To nije malo, ali nije ni više od onog što jeste: umeće pozicioniranja igrača u savremenom fudbalu i veština motivisanja tima koji je izgubio ključni motiv neizlaskom - zbog nepojamne gluposti svojih tobožnjih navijača - na jače mečeve.
Đuka će se boriti sa istom himerom kao i Kapelo. Engleska iluzija o veličini utemeljena je u onoj jednoj svetskoj tituli, sve upitnijoj što vreme prolazi. Đukić, pak, mora da se bori sa dva fantoma. Jedan je vaskoliko srpsko poimanje sopstvene važnosti, drugo je objektivna katastrofa koju je za sobom ostavio njegov prethodnik.
Kome je teže? Ne znam. Ali, znam da će biti zanimljivog fudbala u prijateljskim utakmicama nas koji propuštamo veliko evropsko takmičenje. I to je neka uteha, valjda.
http://www.blic.co.yu/blickomentar.php?id=1171