Zašto nismo ljudi ?
Čekamo da se sve okanča pa tek onda odlazimo po našem nahođenju, ili pak po moranju.
Ko za nas mari ?....NIko ?
Prolazi vreme, gledamo u kristalne čaše, u kamenje, u slomljena stakla...
sve smo to MI, u našem obitavanju ove Vaseljenje....ima li smisla !?
Ko je još pronašao smisao ?
Postajemo umorni, prepuštamo se, plešemo sami sa sobom, strahujemo da zaspimo,
držimo se grčeviti to za okrajak kreveta i jastuka i zahvalimo se na novom jutru
Ko još može reći da je ispunio svoj put ?....Može samo onaj koji je išao pešice...polako, beznačajno za druge ali uvek je stizao,
a gde, to sam Bog zna.
Idem sad, čuvajte mi mesto za šankom