
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
SEČA VENA
Evo dodje leto opet
Vrelo, znojno i žamorno
Vreme jeste baš za odmor
A ići će ko uzmogne
I kom sudba pripomogne.
Ja je pitam za malecki
Tini-mini odmor jedan
A aždaja odgovara:
Ajde Ljiljka ne budali
Kakav odmor, šta ti fali
Imaš svega bestidnice
Heftalice, spajalice,
Imaš klimu kakvu ’oćeš
A ti bi da nekud podješ.
Ali......(kažem ja jureći sekund kad vata vazduh)
Kad bi odmor nama dali
Da idemo da nas vali
Morski nose, zapljuskuju
Vreo pesak da nas gori
Da u svakoj bude pori
I na plaži pretrpanoj
Piska, vriska
Misli stiska.
Ali......(kažem ja....ova beštija i ne diše)
U planinu medj zverinje
Ni u snu taj naum nemam
Bože blagi, svašta s tobom
Medju bube i urlike
A po stenju golemome
Da se verem kao koza
Mozak ti je kao boza.
Ali........(kažem ja.......ne vata vazduh, ali definitivno)
U banju li ja da idem?
Međ’ matore i bolesne
Tamo ti bi da me smestiš
I u blatu da se valjam
I u devet ajd u krevet.
Ej narode, mili rode
Jel videste kakva jeste
Tugo moja, oj živote
Što mi dade ’vako breme
Idem sad da sečem vene
Njojzi......a ne mene.
OJHAAAA






Cuj Ljiljo, ako ne da odmor, ta tvoja direktorka tebi...ajde da je ja pitam, mozda te pusti?
divne li pesničke vedrine i vratolomije kakve samo ti umeš da praviš.


Sva sreća pa sam izdržljiva 