*Sebe se bojim....*

Prokleto oprana tvoja silueta
opet mi krisom
proganja misli...
Davi me gustina zelja
koje me stezu,
osecam bliskost
pronalazenja u Tebi...

I opet se oslanjam
na svezinu svojih misli,
osluskujem svaki trag na putu...

Nisam sigurna
da li me reci snage samo obmanjuju,
ili to strast vristi u meni....

Sta se sve to desava
zbog mojih vernih strahova?

:aha:
 
...Tristesa,
tako mi Nebesa
ove redove tvoje citam
i sebe pitam
zasto i kako ...
...zasto se ovako lijepe
za moje grudi
ovako rijeci lijepe
...kako da odolim zelji
da i ja osjetim talase
ovako napisane
i
za se
pored mene neka isto
prodju
ovako slozene rijeci...

P.S.
...oprosti mi Triestesa, sto uhvatih se svjezina tvojh rijeci
i potekose potoci proljecnih potoka
proljecnih listanja
i pozeljeh se blistanja
misli...desavanja...osjecanja i vjere

...tvoji vjerni strahovi su tako sintagmirani
da peku
...p e k u ...

Triestesa,-ti ovo lijepo,- istesa, iskova...i, od slova do slova kako stoji , neka nastavi da se cjenim bojama
b o j i ...

Tako...
 

Back
Top