Edvard Kardelj
Vojne misije i suradnja sa saveznicima
Direktne i zvanične veze naše Narodnooslobodilačke vojske sa pojedinim komandama i Vrhovnom komandom britanske vojske, a preko njih i sa vladom Velike Britanije, počele su, kao što sam već rekao, znatno ranije, to jest prije nego što je došlo do sastanka između Tita i Čerčila.
Čerčil.[1] je bio veoma osjetljiv na to da se vojne misije i suradnja između Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i britanske i drugih savezničkih armija tretiraju kao oblik političke suradnje između britanske vlade i jugoslovenske revolucionarne vlade. Razume se, on je bio protiv takve saradnje prije svega iz obzira prema jugoslovenskoj izbjegličkoj vladi i kralju Petru, iako smo mi već tada znali - a kasniji podaci su to samo potvrdili - da je Čerčil, u stvari, sve te veze ipak držao u svojim rukama i sam odlučivao o njima kao predsjednik britanske vlade. Na taj način je to razlikovanje o oblicima suradnje bilo isto tako formalističko kao što je Staljin pokušavao da svoju funkciju generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza odvoji od funkcije šefa sovjetske države.
Kad je Čerčil konačno shvatio da mora pregovarati sa rukovodstvom narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, odlučio je da uspostavi i direktnu zvaničnu vezu sa našim Vrhovnim štabom. U Savezničkoj komandi u Kairu formirano je više grupa koje su upućene na partizansku teritoriju, kao neke vrste prethodnica.[2]
Pošto je Saveznička komanda u Kairu primila izvještaje tih grupa, u Jugoslaviju je upućena prva britanska vojna misija sa zadatkom da uspostavi neposrednu vezu sa Narodnooslobodilačkom vojskom[3]. Džonsa je prihvatio Glavni štab Hrvatske, a posebno je mnogo razgovora sa njim vodio Vladimir Bakarić, koji je tada bio politički komesar Glavnog štaba Hrvatske. Džons ga je informirao - razume se, u okviru instrukcija koje je dobio - kako o sadržaju tako i o obujmu svojih ovlašćenja.
Osim toga, preko veza koje je Bakarić imao sa Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačke vojske, Džons je sredio[4] sve za dolazak Ficroja Maklina, glavnog savezničkog predstavnika pri Vrhovnom štabu.[5] Sa Maklinom ili uskoro poslije njega došli su i drugi britanski i američki oficiri za vezu, i to prvo kod Vrhovnog štaba, a potom i kod glavnih i drugih štabova Narodnooslobodilačke vojske na području Jugoslavije.
Nekoliko nedjelja kasnije spustila se i sovjetska vojna misija pri Vrhovnom štabu, a zatim i pri drugim štabovima u Jugoslaviji, rekao bih, po istom postupku kao i u prvom slučaju.
Ova relativno brojna i šarena vojska u različitim uniformama koja se u relativno kratkom vremenu spustila na našu oslobođenu teritoriju imala je, razume se, različite interese, a i ljudi su bili različiti. Sa ideološkog i vojnog stanovišta, rekao bih, sovjetskih oficiri su imali neusporedivo povoljnije uvjete za uspostavljanje neposrednih i prijateljskih veza sa našim partizanima i komandantima jedinica naše vojske. Međutim, konkretna pomoć u oružju i opremi bila je nešto izdašnija, a i ranije je počela da pristiže, sa strane zapadnih saveznika[6], što je omogućilo da se, usprkos dubokim klasnim, ideološkim i političkim razlikama sa zapadnim vladama, uspostave korektni i posebno vrlo tolerantni odnosi između ovih misija i naše vojske, tako da nije došlo, bar koliko se ja sjećam, ni do jednog ozbiljnijeg konflikta između naših vojnika i oficira iz vojnih misija zapadnih zemalja. Razumije se, političkih diskusija, prepirki i sporova je bilo koliko hoćete, i to na svim nivoima, od partizanske čete do Vrhovnog štaba, a isto tako i političkih i ideoloških satira na svim partizanskim priredbama i u partizanskim kazalištima, pogotovo na račun »drugog fronta«[7], koji zapadne velesile nikako nisu htjele da otvore. Ali sve to imalo je više oblik političkog pritiska na zapadne sile nego oblik grubih političkih sukoba.
Naravno, mi smo predstavnicima zapadnih sila rekli veoma otvoreno svoje mišljenje, ne samo o drugom frontu nego i o mogućnosti njihove podrške i pomoći Narodnooslobodilačkoj vojsci u oružju i opremi. Na sve to dobivali smo uljudne odgovore kao što su uljudni bili i naši zahtjevi, budući da od njih nismo mogli iznuditi oružje. Pri svemu tome posebno je bilo značajno to da se u to vrijeme bitno povećala pomoć Sovjetskog Saveza u oružju i opremi za našu vojsku. Zaostajanje u njihovoj pomoći ranije osjećali smo ne samo kao slabost naše suradnje sa Sovjetskim Savezom u materijalnom pogledu nego i kao negativan politički faktor, jer naši partizani su bili uvjereni da će, uspostavljanjem direktne veze sa vrhovima sovjetske armije, za nas biti široko otvoreni magacini sovjetskih vojnih arsenala.
I tako smo se, posle svih tih razgovora, diskusija i prepirki, na kraju, ipak, morali vratiti na staru narodnu izreku koju je Tito, kao pravilo, stalno ponavljao: »Uzdaj se u se i u svoje kljuse.« Jer stalno odugovlačenje u slanju oružja sa Zapada, a djelomično i sa Istoka, nismo mogli da ne povezujemo sa pitanjem o kojem sam ranije govorio. Naime, podjela utjecaja u Jugoslaviji na principu »fifti-fifti« na sastanku u Moskvi, a nešto kasnije i na Jalti bila je ako ne zvanično, onda bar prešutno prihvaćena i priznata.[8]
U odmjeravanju koliko će oružja zapadne vlade dati Narodnooslobodilačkoj vojsci u to vrijeme, centralno mjesto zauzimalo je svakako, pitanje: u kojoj mjeri će time biti ojačana moć partizana, odnosno u kojoj mjeri će to uticati na dalji razvoj odnosa vojne i političke moći između partizana i četnika. Zato je njihova pomoć u oružju bila uvijek dozirana tako da nam, kako smo tada govorili, »drže usta točno iznad nivoa vode«. Sovjetska strana, razume se, nije imala ni isti interes, ni istu namjeru, niti je vodila takvu politiku. Ali sporazum o »fifti-fifti« utjecaju u Jugoslaviji je postojao i Staljin je na svaki način hteo da se zapadnim saveznicima prikaže kao lojalan partner, da bi u nekom drugom pitanju mogao isto tako tražiti lojalnost prema sebi.
Budući da su savezničke misije došle sa već unaprijed ograničenim ovlašćenjima, to jest samo sa zadatkom da reguliraju pomoć u oružju, opremi i hrani Narodnooslobodilačkoj vojsci, i za nas su ta pitanja bila u centru svih razgovora i pregovora sa vojnim misijama zapadnih država, pa i sa misijom Sovjetskog Saveza, pri čemu je na sovjetskoj strani manje bila u pitanju dobra ili loša volja, a više određena zavisnost, odnosno ocjena u kojoj mjeri Sovjetski Savez može da podržava revolucionarnu Jugoslaviju oružjem, opremom i drugim, a da time znatnije ne oslabi unutrašnje jedinstvo antihitlerovske koalicije.
U završnim fazama rata, pomoć u oružju i opremi koju je naša armija dobila od sovjetske vlade postala je kako po kvalitetu tako i po kvantitetu izvanredno značajna. Teško je zamisliti da bi naša armija bez te pomoći mogla izvršiti zadatke koje je izvršila, počevši od sremskog fronta, pa sve do Trsta i Koruške.
Usporedno s tim raslo je, na neki način, nepovjerenje zapadnih sila prema Jugoslaviji. Jugoslavija je tako, u stvari, bila neprestano pod pritiskom dviju politika: zapadne - čiji je glavni cilj bio da stvori uvjete za nekakav, bilo kakav, sporazum između londonske kraljevske vlade i revolucionarne jugoslovenske vlade u zemlji, i sovjetske politike - koja se uglavnom plašila naše prevelike samostalnosti u odnosu na zapadne sile, da ove ne bi, u borbi za vlastite interese, došle u sukob sa sovjetskim interesima. Te konflikte i sukob interesa između velikih sila danas nije teško razumeti ako se imaju u vidu suprotnosti koje su potresale antihitlerovsku koaliciju. Ali takvo stanje u odnosima velikih stavljalo je Jugoslaviju u izvanredno tešku situaciju.
Najzaoštrenija i najopasnija situacija nastala je kad su se dvije vojske našle na reci Soči i u Trstu. Naša vojska je došla na Soču prije zapadnih armija. Kod nas su tada postojala razmišljanja da bi možda bilo mudro porušiti mostove na Soči i čvrsto se utvrditi na njenim obalama. Međutim, svi raniji Čerčilovi stavovi u pogledu Trsta, njegove i Aleksanderove izjave u pogledu otvaranja takozvanih Ljubljanskih vrata itd., a posebno činjenica da se u pogledu Soče i Trsta sovjetska vlada ni rječju nije izjasnila ni u našu ni u englesku korist, stavili su nas pred tešku dilemu. Nismo mogli računati da ćemo u tom pitanju dobiti odlučnu podršku Sovjetskog Saveza, a imajući u vidu prethodne sporazume, pitali smo se - čak i ako je dobiveno - do koje mjere će ići ta pomoć, to jest koliko će biti snažna i odlučna ta podrška. U takvoj situaciji nismo smeli isključiti mogućnost da Čerčil može izazvati sukob na Soči i da ga može proširiti na cijeli problem otvaranja Ljubljanskih vrata, što bi za nas, posebno za Sloveniju, bilo katastrofalno. Naprotiv, takva mogućnost činila nam se veoma vjerojatnom.
Razume se, i Čerčilu bi sa političkog stanovišta bilo teško da se upusti u takvu akciju. Ali mogao je biti siguran da u tom trenutku, kada su sovjetske armije prodirale u srednju Evropu i Njemačku, sovjetska pomoć Jugoslaviji, ma kolika bila, ne bi prešla granicu koja održava osnovno jedinstvo antihitlerovskih snaga. U takvoj situaciji - ako nismo htjeli da se izložimo vrlo opasnoj avanturi nismo mogli da se odlučimo za drugo nego da preuzmemo vlast u Trstu i u drugim novooslobođenim krajevima, sve do Monfalkona (Tržič), tako da nismo mogli spriječiti prelazak savezničkih trupa preko Soče. Da smo pravilno postupili, potvrdio je nešto kasnije Čerčilov grubi ultimatum[9] Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, u kojem je zahtijevao da se ona povuče ne samo sa područja Trsta nego i sa širokog područja - koje je on sam odredio - od Pule do Soče. Na taj ultimatum sovjetska vlada je šutila i mi nismo mogli da učinimo ništa drugo nego da ga prihvatimo, jer bismo, inače, mogli izgubiti još mnogo više.
