San

Soradze

Elita
Moderator
Poruka
21.167
Večeras sam sanjala divan san. Sanjala sam moja dva sina. Moja dva lepotana, sada već sa prošaranim, prosedim glavama. U snu su bili mlađi, a odrasli, lepi i nasmejani.
Probudila sam se srca prepunog ljubavi, srećna, sa osmehom koji je titrao na usnama. Prvo što sam pomislila je da ih se nisam dovoljno naljubila i nagrlila dok smo još živeli zajedno. A, jesam ih ljubila! Stalno, puno, volela sam ih silno, obožavala. Lila sam svoju ljubav u njih svakog trena, bez prestanka, od kada su stigli na ovaj svet, dok su rasli, kada su porasli, kada su živeli samnom i kada su otišli u svet.

A ljubav? Ljubav se umnožavala. Nije se trošila, uvećavala se, rasla, dobila strukturu, boju i zvuk. Ivanova je osunčano, prozirno plava, protkana srebrnim nitima, Nenadova je svetlo zelena, zlatastog odsjaja. Isprepletane su u meni i oko mene, zveckaju tonom triangla.

Znam da ovu ljubav neću moći potrošiti i ostaviti u ovom životu. Znam da ću, kada krenem na drugu obalu, ohrabrena onim što sam stekla i što je ostalo u meni, poneti isprepletenu plavu i zelenu, sa zvukom triangla. Možda je smisao života stvaranje besmrtnih ljubavi duginih boja ozvučenih nebeskom muzikom, kojima se ulepšava ništavilo.


:heart2: :heart2: :heart2:
 

Back
Top