Umjetnički radovi, bilo koje vrste, izlažu se javnom mnjenju tj. kritici i od toga, u glavnom, zavisi uspješnost umjetnika i njegove umjetnosti. Prvi kritičar je naravno sam umjetnik. Mnogi mladi stvaraoci su prestrogi kritičari svoje umjetnosti. U stvari, imaju previsoke nivoe vrednovanja svojih radova. Tako, ako su tokom rada ili po završetnu nezadovolnji svoji radom, jer im se čini da to nije ono što su željeli, oni jednostavno unište svoje radove. Gdje je tu problem? U suštini - perfekcionizam. Mladi umjetnik, nedovoljo iskusan, već na samom početku bi da napiše
Na Drini ćuprija, da naslika
Mona Lizu, da komponuje
Devetu simfoniju, da ekranizuje
Rubljova... No, umjetnost nije nešto što se radi na silu i na prečac se postižu vrhunski rezultati. Umjetnik i njegova umjetnost se izgrađuju postepeno, strpljivo, marljivo... Kao i kod bilo kojih drugih poslova počinje se od malih stvari, sitnica. Vremenom će perfekcionizam sam doći. Danas po gotovu sve što se uradi može biti umjetnost. (
Sve što dotakne umjetnik postaje umjetnost. S.Dali).
Ipak moram napomenuti da ne može svak biti umjetnik. Ali ne treba zbog toga biti razočaran. Jednostavo treba naći zadovoljstvo u poslovima koji idu od ruke. I sa time biti srećan.
Za
Negativegirl
Ne treba da uništavaš svoje radove. Izloži ih javnoj kritici. Možeš i ovdje na blogu. Ja ovdje pratim napredak mnogih mladih književnih stvaraoca. (Neki po godinama i nijesu baš mladi.

)