Jednom prilikom sam četiri dana pijančio i nisam išo kući iz kafane, ko neki šaman, nisam ni jeo ni pio vodu, samo ljutu ljutinu i mnogo cigara, javilo mi se upravo to, da jedini smisao može da bude povratak u roj. U neko stanje da postojimo kroz mnoštvo, zbirna inteligencija ko one živuljke sa drveta u filmu Avatar, bez potrebe da budemo svesni sebe kao jedinke a opet svesni sveukupne stvarnosti.Svašta mi se tad razjasnilo al sam sve zaboravio i to ne slučajno, nego namerno.
Sećam se da sam izabrao da zaboravim.
Večnost sa svešću o sebi kao jedinki bila bi, verujem, pakao.
A konačnost je nešto u šta ne mogu da verujem
Sećam se da sam izabrao da zaboravim.
Večnost sa svešću o sebi kao jedinki bila bi, verujem, pakao.
A konačnost je nešto u šta ne mogu da verujem