Sah

SVIĐAŠ MI SE KADA ĆUTIŠ


Sviđa mi se kada ćutiš, jer kao da te nema,
a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
Izgleda da su ti oči uzletele
i da je poljubac zatvorio tvoja usta.

Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
Leptiru sna, nalik si duši mojoj,
nalik si reči melanholičnoj.

Sviđa mi se kada ćutis i kao da si daleko.
I kao da jadikuješ, leptiru što gugučeš.
Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
pusti me da zaćutim ćutnjom tvojom.

Pusti me govoriti i ćutnjom tvojom,
poput svetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
Poput noći si, sutljiva i zvezdana.
Zvezda ja ćutnja tvoja, tako daleka i srdačna.

Sviđa mi se kada ćutiš, jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si umrla.
Potom, reč jedna i osmeh dostatni su.
A ja sam veseo, radujem se, jer to nije zbilja.

ps. Psssssssssssssssssssssssssst! :P
 
Ja pa ja:
Jos jedna novogodisnja proslava. Jos jedno veliko zezanje koje ne treba propustiti, a ja sam ga propustio. I pitam se dokle vise. Koliko ce novih godina proci. Koliko gluposti ispod mosta stvarnosti.
I sta sad. Prvo dan u novoj godini. Sedim za racunarom i igram bilijar, I pobedjujem, za divno cudo. Telefon zvoni. Ne javljam se. Mobilni zvoni i stizu novogodisnji pozdravi.
Zeznuo sam se i javio se na jedan poziv. Standardno pitanje kako je bilo sinoc. Nemam pojma sta da kazem. Jednog dela noci se ni ne secam, kazu da sam izvodio striptiz. Ne verujem. Los uticaj alkohola. Definitivno ne treba mesati votku i pivo.
I sad se osecam grozno. Na TV-u gledam Nothing Hill. I krivo mi je sto nisam Hju Grant. Ali ne. Ja cu ovde sedeti u gacama, slusato muiziku 80-tih i samosazaljevati se.
Jos jedno glupo proslavljanje jos glupljeg praznika, koji u stvari nije ni praznik.
Sinoc sam joj poslao poruku. Kad malo razmislim, to je jedina poruka koja je prosla. Njih 10-ak nije uopste poslato. A siguran sam i da sam je video iz taksija dok sam se vracao. I ona je videla mene.
Malopre je telefon zvonio, a onda i mobilni. Broj pocinje kao njen, ali ne zelim da se javim. Sta da joj kazem. Kako da prokomentarisem poruku.
Ne mogu. Sutra cu razmisljati o tome.
Jos mi je muka i pomalo mi se vrti.
Popicu neki lek, par litara vode i prespavati i narednih 12 sati. Mozda, kad se probudim, sve bude mnogo bolje. Mozda bude 2006-ta.

svidja mi se shto umesh da volish 8)

al nemoj da zbog toga budesh stegnut ili da uzivash u patnji

samo hrabro i bez rezimiranja--mislim da kapirash 8)

a i divlja cje da te izudara pa ti vidi :lol: 8)
 
Evo za japajakalo nešto od 'Gru', nema ljutiš? :oops: Taknuto - maknuto!


Osećam se tako umorno da nije normalno,
samo formalno kažu da ruralno nije urbano,
oko mene sve je turbano zato se i osećam ovako sumorno
a i urbano više nije urbano kao sto je nekad bilo
sad je samo moda pokušaj da se nesto novo proda
a ja teram po svom pravim lom jer ne znaju gde da me svrstaju,
nije mi mesto tamo, nije ovamo,
ja imam priču svoju samo slabo kapiram: "Ramo, Ramo..."
ali slabo kapiram i Gobline, kapiram prepune tribine,
volim bine, obline, Cicolline, punim gasom kroz krivine,
sine obriši sline,
da li misliš da si tvrd samo zato sto si loš,
tekstove kao tvoje bacam u koš, hoćes još,
a brate, hoceš još?"
 
SUSTINA SAHA

Onima koji zele
Da shvate sustinu saha:
To je igra u kojoj se
Vlastita dama voli
Vise nego tudja.

A ipak, kao uvek,
Ovde se neiskreno
Svoja dama vise voli
Ali se uzima - tudja

(J. Sztaudynger)
 
Šahovske figure.
Opisane i premještene u različite smjerove,
puštene na dobro i zlo.
Kao nijem karakter kojemu treba vremena da
istraje u svojoj namjeri, bez podrške.

Te noći boca bijeloga je pukla iz akta
nerazmišljenog, i opet sam se zavukao
u svoju rupu i doživljavao čovječanstvo kao
grešku veliku.

Drugi dan. Za*ebancija na lice.
Kao pušten sa lanca trčim po šumama i
crnim obrađenim poljima koje čekaju
na sjeme.

Ženski lik, te noći, ne može iznenaditi
niti jednim pomakom ustaljene figure.
Mijenjamo polja kao fleke usamljenog mjeseca.

Vinko Bilić
 
Nikad dobar dan, laku noc, srecna Nova godina. Nikada hvala. Nikada da upute rec. Nikada potreba da se govori. Sve ostaje nemo, daleko. To je porodica od kamena, skamenjena u dubini u koju nema pristupa. Svakog dana pokusavamo da se ubijemo, da ubijamo. Ne samo sto ne razgovaramo nego se cak ni ne gledamo. Od trenutka kad se vidimo, ne mozemo da se gledamo. Gledati znaci osecati neku radoznalost, to je propast. Nijedna osoba koju gledamo ne zavredjuje taj pogled. On je uvek obescascuje. Rec razgovor je prognana. Mislim da ona ovde najbolje iskazuje stid i ponos. Svaku zajednicu, porodicu ili neku drugu, smatramo dostojnom mrznje, ponizavajucom. Zajedno nas odrzava stid sto zivot moramo da zivimo.
 

Back
Top