Romb

Juče sam bio pametan pa sam hteo da menjam svet. Danas sam mudar pa menjam sebe.

(Фёдор Миха́йлович Достое́вский)

Za Dostojevskog :worth:
Za hakima :heart:
 
prison-n07.jpg


IZ SUPROTNOG UGLA
 
hakim bej;bt239346:
"Svi srecni ljudi na svetu su srecni zato sto zele srecu drugima.
Svi nesrecni ljudi na svetu su nesrecni zato sto zele srecu samo sebi."

Tačno.
Ali ne samo da u sebi želi, jer to onda opet vodi do sebičluka i samoupućenosti, već da to pokazuje drugima. Onda taj neko drugi odgovori i samo onda je srećan zaista srećan jer ima povratnu informaciju.
 
Poslednja izmena:
Dok sedim u svom skučenom oštrom uglu, srećna
sam i zadovoljna.
Mislim da vidim sve i da sve znam.
A kada pročitam nešto ovako lepo i jednostavno,
pomislim da sam najzad sve shvatila, da je lako.

Ali bolje je pročitati još jednom i još jednom.
Uvek ćeš pronaći nešto novo što nisi prvi put
primetio.

Nema težeg posla od ispravljanja sebe, od ispravljanja
svog ugla.
Pokušavaš i pokušavaš, stalo ti je, ali uvek
ostaje nešto što je toliko uraslo u tebe da
menjanje ugla neće to promeniti.

A možda i ne treba, jer to si ti.

Sreća je da se stanari iz drugih uglova trude,
bar povremeno i pomeraju svoje uglove koliko-toliko.
Romb se kreće, menja oblik, ko zna možda postane
i savršen oblik?
Za mene je najjednostavnije da iz svog oštrog ugla
odmah lepo presednem u taj tupi.
Mogu da raširim ruke i iz sve snage rastežem njegove
strane, dok se tupi ugao ne izravna sa horizontom -
pogled je sada nepregledan.
Ali sada se romb preobrazio u pravu liniju!.
Ona klizi pravo u beskonačno.
Kakav li je pogled odande?
To samo Bog zna.
Ja ne bih žurila da to saznam.
 
Setih se ponovo trenera...
Kada si u guzvi, kada radis previse stvari odjednom, kada ne uspevas da stignes sve sto si zapoceo, a vreme curi...
Slucajno odaberi i skoncentrisi se na samo jednu stvar, ulozi najveci napor, i uradi je. Posle toga ce se ostale takoreci same izvrsavati.
Odustanes li od te jedne, propasce sve ostale.
Znam da nije magija, ali ima snagu magije.
Kada neko hoda korak po korak, nikada se nece sapleti.
Nemoj sumnjati dok ne stignes na cilj.
Hrabro koracaj napred.
Kada se domognes cilja, gledaces ga iz drugog ugla.
Mozda ces videti ono sto sada ne mozes.
Ne odustaj.
 
Poslednja izmena:
Od moga pametovanja ponekad stradaju nedužni,
ali najviše strada moja duša, kada shvati kakvu je
štetu napravila.
Kada bi to znali, nedužni bi mi oprostili.
Ali to meni ne pomaže.
I neka,tako mi i treba.
Da pokušam to da ispravim? - Težak posao.
Najbolje je prosto - da umuknem!
 
Moguce je da slicnu dilemu ima leptir koji se plasi da ce masuci laganim krilima pokrenuti lavinu.
A nece.
Mahanjem popravlja svet. Cini ga lepim. Sta se vise od sveta moze ocekivati?
Na kraju stvara zivot.
Ne smemo dozvoliti strahu da vodi. Strah je zao, sebican, pohlepan, zeli sve za sebe.
Ne treba mu ni dozvoliti da se pretvori u nesto drugo, u tugu u koju se najcesce pretvara.
Ne. Treba ga potpuno izbaciti iz svog zivota vec prilikom prvog sledeceg ciscenja.
Treba ga izbaciti kao parazita koji se hrani onim sto nama pripada - lepim mislima.
Posle toga mozda cemo imati osecaj da smo nesto vazno izgubili, ali cemo znati da je strah bio balast.
A taj osecaj da smo nesto izgubili? On je sledeci za izbacivanje, i on to dobro zna.
 
Poslednja izmena:
Flaj, ali ako ne probas da ispravis, i pored sve tezine tog posla, da li ces moci da se nosis sa prljavoscu tog traga koji ostavljas? Mi stalno pravimo neku stetu, nekada namerno, nekada ne, i nije garancija cak i da oprostaj samom sebi moze da donese spokojstvo. Ali ako vidis, cekas da to samo od sebe nekud ode, da tvoj zaborav te stvari gurne u mrak, da li ces biti srecnija? Umuknuti znaci gomilati - zamisli samo taj smrad nakon izvesnog vremena.
A strah ... valjda smo slabiji od leptira.
 
Ali ako si već rešio da laješ na zvezde, počni prvo da laješ na sebe.
Takav je red.

Sa strahom se možeš kako tako nositi, čak ga možeš i savladati.
Kad ti se smuči da drhtiš od straha, razbesniš se i umlatiš ga, pre
nego što on satre tebe.
Neki put čak i ispadneš heroj - nehotice.

Ali šta sa grižom savesti?
Za ono što si učnio, a još gore za ono što nisi, a morao si.
Protiv griže savesti si nemoćan.
To ti je živa rana koja te izjeda, uvlači se u misli, razara san.
Uvek prisutna, ne da mira.
Ponekad se pritaji, čeka trenutak kada si uprkos svemu
sebi dopustio malo sreće - da nasrne još žešće, da ti zagorča.
Da bar hoće da te ubije, bilo bi to ubistvo iz milosrđa.
Ali neće.
Biće sa tobom sve do kraja, kao tvoja najbolja neprijateljica.
I šta sad?
Šta sad kada se ne može ništa više ispraviti ?
Kad ne pomaže ni kajanje, ni molitva, ni bajanje?

Ne znam.

Ali meni je eto laknulo.
 
Neko laje na zvezde.
Neko ih nemo posmatra.
Neko im krilima mase.

A ja njacem.
Toliko glasno da sam siguran da me cuju.
Samo ne razumeju. Ali to vise nije moj problem, nego njiov.

Sve se moze ispraviti. Cak i kada neispravljivo samo prihvatimo kao takvo, tada vidimo da je i ono pravo.
Mozda je takvo oduvek bilo, ali nismo iz pravog ugla gledali.
tumblr_mmhih8VhZQ1qfgc0oo1_400.gif
 
Ali ima nešto još moćnije i od lajanja i od njakanja -
smejanje.
Smeh je uvek pobednik.
Nema te nevolje, te bede, tog zla, koju smeh neće izvrći ruglu.
A tek onaj lepi radosni smeh koji nam ulepšava život svakoga
dana.
Smeh je lek, protiv svih bolesti.

Treba isprobati, ako već nisi,smeh pomaže najbolje kad se podsmevaš
samom sebi.
Dobar je i protiv one opake "griže".
Dobar je, kada ti kažem.
Probaj.
 
A zvezde žmirkaju s nebesa.
Da li se to rugaju tim sićušnim stvorenjima,
tim lajavcima i tim njakalicama,
tim beznačajnim umišljenim punoglavcima,
koji ih posmatraju odozdo a ipak sa visine,
tako drskim, tako radoznalim, i ne baš naročito
pametnim?
Ne, ne rugaju se.
Ali i ne mare.
 
Ljudi su slaba i krhka bica, radije bi gumicom obrisali ili bar zamriljali probleme nego da sami rade nesto...
Razocaran sam u ljude previse da bi verovao da je neko sposoban za tako nesto...
 

Back
Top