Prvi put do mene je ovaj snimak stigao igrom slučaja (mada slučajnosti nema) baš u trenutku kada sam koračala stenovitom stazom prihvatanja svog tela. Nakon gledanja, suze su tekle niz obraze a stomak se grčio od bola. Prepoznala sam se. U njima.
Sada, kada sam ga nakon nekoliko godina opet pogledala, suza nema. I stomak se nije zgrčio. Šta se promenilo? Promenila sam se ja. Ne telo. Telo je i dalje, manje više, isto. Samo ga ja gledam drugačijim očima.
U to koliko je ovaj video (a i svi ostali) odlično iskorišćen u marketinške svrhe Dove proizvoda - neću da ulazim. Kao ni u to da li su ljudi u njemu glumci ili je zaista reč o “normalnim” ljudima. Ali, za većinu žena, ovaj video je u nekom periodu života - realnost, a ne izmišljena priča.
Nema veze sa godinama. Godine nisu nikakva garancija. Ne gledamo sebe lepim očima. Na svoje jedinstvenosti bacamo senku srama umesto da ih vidimo kao ono što jesu - unikatnosti date samo nama. Krivimo druge. Roditelje, društvo, decu koja su nam se ko zna kad smejala, partnere koji su od nas tražili savršenstvo… Pokazuje ovaj video da nije uvek samo do drugih. Drugi, kao što je ovde slučaj, mogu da istaknu sve ono lepo na nama ali ćemo mi zatvoriti oči. Gledati samo u ono što na nama “ne valja”. Do nas je. Do naših pogleda. Kakvim očima sebe gledaš?
Ostani sama. Pogledaj video. Izdrži do kraja. Ako suze krenu da teku, ako stomak krene da se grči, ako poželiš da prestaneš da gledaš…. znaj, na pravom si putu. Nešto u tebi zna: došlo je vreme da prihvatiš to predivno telo u kojem si i sebe u njemu.
#MojeTeloNijeSavršenoPaŠta
Expand