Baka mi je jednom davno kazala da Pola zivota izgledamo onako kako genetika diktira i u zavisnosti koliko se cuvamo i negujemo, a pola zivota izgledamo onako kako smo ziveli, kako nas Bog vidi, kako smo zasluzili. Kao sto je licu potrebna paznja i adekvatna nega, kao sto je telu potrebna ljubav i redovna higijena, kao sto nam od hrane i higijene zavisi [za]Dah, tako nam i dusa trazi negu, higijenu i paznju. Ispraznost ostavlja bore na dusi, odsutnost produhovljenosti koju gradimo decenijama knjigama, razgovorima, slusanjem i pricama ostavlja brazde...zato valjda postoje ljudi koji su Duhovno mladi do kraja zivota, a postoje i oni koji celog zivota sude povrsno, po spoljasnjem izgledu. Pa valjda tako i sebi presude kada vise svojim izgledom ne budu zadovoljni...na zalost. Zakljucaju se u sebe ili dignu ruke od sebe, ponekad i Na sebe. Tuzne su te sudbine...
Ne znam zasto sam se uhvatila u ovu filozofiju. Valjda mi je glava bistra prvi put posle par godina. Vidim stvari u svom obliku i ljude u pravim izdanjima. Vidim sebe, nasmejanu, energicnu, lepu, zadovoljnu, samu. I po prvi put mi ta samoca ne smeta. Bolje je biti sam nego sa pogresnim ljudima. Shvatam svoje mogucnosti Izbora i uzivam u njima. Igram se svojim osecanjima, smeskam se, zivim, radim, prepustam se sitnicama, pisem...sanjam.

O kako je samo vazno Sanjati.
Dobro jutro, ovo iznad nas je Pocetak Naseg Osmeha ...