Romantčne boje mašte moje

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
6be120e40b2c4ba525bc885ae4040b54a845c826.jpg
 
Zašto je Ana uopšte putovala u Italiju na naučni skup? Nije ona bila jedna od onih istočnoevropskih princeza. Na primer, kći nekog profesora, pa da nasledi katedru. Nije ona bila ni zaludjena naučnica, pa da se utopi u poslu i odbaci stvaran svet. Ana je došla s mužem ovamo. Da kupuje, da se isprobava po italijanskim prodavnicama, kako vole skoro sve žene? Ni to nije. Nisu oni imali novca za to u ona vremena. Pa zašto je onda išla? Možda zbog druženja.Ana je umorna, zapliće jezikom.A
pre nekoliko godina, Ana je bila pionirka. Teško ju je zamisliti u beloj košulji. Da li je tada bila devojčica pauk?
Sad je Ana prihvatila novi svet, svet slobode i demokratije. Da smo u Kairu ili Bagdadu, ovi Arapi bi je spustili na njeno pravo mesto u poretku stvari. Ovde su zakoni, na žalost, drugačiji, to ih iritira. Ana to zna, vešto koristi njihovu zbunjenost i dominira razgovorom.
Za Anu je taj razgovor kao koncert. Za Anu i orkestar. Za solistkinju koja vodi ostale instrumente. Brkati muškarci u frakovima sviraju kontrabase, trube i tube. Povremeno bubanj. Debeli Egipćanin, šarmantni Jordanac. Rusi su pali ispod stola, istekli sa rekom alkohola.Odlazi...
Ana u liftu više nije žena pauk.
Ana u liftu je meka. Njene oči su tople.
Ana u liftu diše duboko.On je kraj nje.
Lift je stao, Ana pruža ruku.
Njena ruka je znojava i topla. Nokti se jedva kreću.
Ona želi da zgrabi njegovu ruku.
Ruke imaju svoju dinamiku, svoje ciljeve, svoje želje i nadanja. Ruke ne zanima ako ti je neko dosadan ili politicki korektan. Ruke su svoje, slobodne, a mi smo robovi uma.
Ana mu kaže: "Sa srećom".
"Sve najboilje ti želim", kaže.
Sekundu se još gledamo. Vrata se zatvaraju, lift ubrzava na gore.
Mi više ne vidimo jedno drugo.
I više se nikada u životu nećemo sresti.
tumblr_mste67Lyog1rlb3hco1_1280.jpg
 
Vetar je duvao kao lud i raznosio lišće na sve strane. Smejala se gledajući kako se poigrava sa prolaznicima… Sredovečna gospodja ostala je bez šešira koji je nestašno leteo niz ulicu, zaustavivši se u hladnoj seni jednog haustora… Gospodja je bila toliko uplašena kao da joj iz ruke beži poslednjih deset godina života. Ne bojte se, gospodjo, to je samo šešir, sličan hiljadama drugih šešira, smešno male vrednosti, lako ga je zameniti. Život čine toliko drugih, vrednih stvari, kojih nismo ni svesni, i prema kojima se ponašamo bahato. Ali ljudima su bitne opipljive stvari, i uvek je na nekom drugom, petom ili sedmom mestu prijateljstvo, ljubav, zdravlje… možda i osmeh, zagrljaj, blaga reč… i sve to tako nebitno zvuči dok ne zatreba, dok ne zafali u našem životu makar jedan mali osmeh da osvetli mrak u našim očima.

Ali ona je znala to, toliko toga je prošlo kroz njeno srce, toliko toga joj skliznulo iz ruku, mnogo vrednije od gospodjinog šešira… Ona je znala kako to odzvanja duša bez topline, baš kao prazna posuda. Znala je to i gotovo se stresla setivši se… Ona ista gospodja je pogleda i potpuno saučesnički reče: Prokleti hladni vetar … Ona se nasmeja uštogljeno, nemate vi pojma, gospodjo, o hladnoći. Jer znala je da ova košavica nije nimalo strašna koliko ume da bude tornado uspomena.

Prešla je ulicu, saobraćaj je bio čudno gust, kolona automobila, nervozni vozači… i svi negde jure, žure… U prodavnicu, poštu, na trafiku, na posao. Život je ono što prolazi dok mi razmišljamo o njemu. Život je samo igra dok mi razmišljamo o njemu kao o komplikovanim pravilima berze. Život je u nama, a ne oko nas.

I stala je. Tek tako, nasred ulice. Celih treperavih pet sekundi. Jer on je bio u autu. Tik ispred nje. Danima je bežala od njegovog pogleda. Noćima se molila da ga ne sanja. Provirivala drhtavo izvan okvira naočara tražeći obrise njegove ličnosti. I gotovo je ubedila sebe da ne postoji, da je bio samo snovidjenje letnjih večeri, iluzoran kao polarna svetlost. Ali taj bol u pleksusu potvrdio je njegovo postojanje. I postojanje njenih osećanja. I njihovu iluziju da je moguće živeti zajedno, a bezbrižno…. Vidite li sad, gospodjo, kao je beznačajan vaš šešir…

Prešla je ulicu. On je nastavio dalje. Vetar je i dalje duvao na sve strane sveta i raznosio čestice srušenih iluzija dvoje ljudi bez budućnosti…
tumblr_mjzg1o8uDy1r7huino1_640.jpg
 
"...postoji samo jedan grijeh, jedan jedini. A to je krađa. Svaki drugi grijeh neka je vrsta krađe. ... Kada ubiješ čovjeka, kradeš život", rekao je Baba. "Kradeš pravo njegove žene na muža, otimaš njegovoj djeci oca. Kada slažeš, kradeš nečije pravo na istinu. Kada varaš, kradeš pravo na pravdu."

Lovac na zmajeve - Haled Hoseini (Khaled Hosseini) Fenomenalna knjiga, fenomenalan pisac.
 
"Daljina, mrzim tu reč. Ispod istog smo neba, udišemo isti vazduh, gledamo isto sunce i isti mesec...
Ne plašim se daljine, plašim se navike na nju.
Ti nikada nećeš biti dovoljno daleko , daljina je samo izgovor...smešiš mi se kao da govoriš jednom će sve ovo biti juče.
Ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret, rekao je Meša Selimović. Hajde da pobegnemo negde daleko!
Sva lepota ovog sveta za mene je skrivena u tvojim plavim očima. Znaš, pitali su jednog mudraca koja je žena najlepša, on se samo nasmejao i rekao ,,ona koja voli,,! I ako uopšte znam da volim onda je to tvoja zasluga.
Daljina, sastoji se od samo šest slova i mnogo boli. Sve je tako prazno...ona nas kida i slama.
Pada mrak, kilometri me od tebe dele.
Negde se čuje muzika, da li ti to slušaš Balaševića? Ili Zvonka...
Znaš kako si našao jedan Balaševićev citat, poslao si mi onako, svideo ti se a za mene je to bio znak da mi poznaješ dušu..."

Good Whiskey Blues Full Moon On The Main Street |wwww.RelaxingBlues.com​

 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top