Jean Jacques Rousseau
Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kojem me nitko neće slijediti. Hoću svojim bližnjima potpuno istinito prikazati jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja.
Ja sam. Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio: usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kad ljudi pročitaju ono što sam napisao moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me salila. Neka trublja sudnjeg dana zaječi kad hoće, ja ću s ovom knjigom u ruci stati pred najvišeg suca.
Reći ću glasno:
Evo što sam radio, što sam mislio, što sam bio.Govorio sam jednako iskreno o dobru i o zlu. Nisam prešutio ništa nevaljalo, nisam dodao ništa što bi za mene bilo povoljno, a ako sam slučajno gdje upotrijebio po koji nevažan ukras, učinio sam to samo za to da ispunim prazninu koja bi nastala kada bi me pamćenje izdalo.
Mogao sam uzeti da je istinito ono za što sam znao da bi moglo biti istinito, ali nikada za ono za što sam znao da je lažno. Prikazao sam sebe onakvim kakav sam bio: koji put vrijedan prezira i podao, koji put dobar, plemenit i uzvišen. Otkrio sam svoju unutrašnjost tako kao što si je vidjelo ti, vječno biće !
Sakupi oko mene nebrojeno mnoštvo mojih bližnjih, neka slušaju moje ispovijesti, neka škrguću zubima zbog mojih sramotnih djela, neka se crvene zbog mojih nevolja. Pa neka svaki od njih jednako iskreno otkrije svoje srce pred tvojim prijestoljem i neka ti samo jedan od njih kaže, ako se usuđuje:
ja sam bio bolji od tog čovjeka....