Imam nešto drugačiji stav prema ovom pitanju od jednostranog optuživanja zviždanju upravo himni francuskoj, Marseljezi koju je naš narod decenijama gromoglasno pevao.
Francuska je bila u srcu srpskog naroda još iz vremena Napoleona Bonaparte koji je rekao da je od njega veći vojskovodja Karadjordje jer se sa jednim tako malim narodom iza sebe suprotstavio takvoj sili kao što je Otomansko carstvo.
Francuskoj je srpski narod ostao večno zahvalan za spas svoje vojske na Krfu.
Francuskoj  i De Golu se srpski narod krišom klanjao. De Gol nikada nije Titu oprostio pogubljenje Draže Mihajlovića, njegovog prijatelja i školskog druga sa vojne akademije. De Gol se sa Titom nikada nije sastao. Srpski narod to nije zaboravio.
Mi smo mali ali ponosan narod. Mi nemamo drugi način da "zahvalimo" Francuskoj za izdaju ove vernosti. Otvaram svoje srce i  punim pluća zviždim Marseljezi za izdaju. 
To je jedino mesto gde su čuli naš glas. Na sve naše jauke ostali su do sada gluvi. Neka ih boli zvižduk bar onoliko koliko nas bole nevine žrtve njihovog bombardovanja. Neka ih boli bar onoliko koliko nas boli "njihovo"Kosovo. A u Beograd ne moraju ni da dodju.
 Naša poruka je jasna. Ako nas ne slušate u Evropskom Parlamentu, ako nas ne slušate u medjunarodnom sudu pravde, ako nas ne slušate u Ujedinjenim Nacijama, slušajte nas na stadionu da va više boli.
Toliko od mene a još se spremam da ove godine odem u Pariz i da se popišam na Ajfelovu kulu. Grdno pogreših što to nisam uradio dok sam tamo studirao sedamdesetih godina. 
