Realan011
Zainteresovan član
- Poruka
- 238
Ratko Dmitrović: Recite sve o ZORANU ĐINĐIĆU ili umuknite za sva vremena!!!
Piše: Ratko Dmitrović
Pitanje je profanisano i maloumno do mere da mi se gadi, ali ovde moram da ga upotrebim iz razloga što predstavlja stajnu tačku, oslonac bulumente političara, javnih ličnosti i one sive gnjecave mase u kojoj se valjaju samozvani srpski intelektualci, građanske provenijencije. Dakle, pitanje glasi: Kakva bi danas bila Srbija da je Zoran Đinđić živ?
Čuvari imena lika i dela pokojnog Đinđića, a videćemo zašto su takvi, imaju jasan odgovor; tvrde da bi Srbija već bila u Evropi, društvo uređeno, privreda u zamahu, država na putu velike Zoranove vizije…Obično blebetanje dokonih i zaludnih ljudi. Plićak od mozga. Niko ne zna šta bi danas bilo da je nekada bilo. Time se bave zabrađene babe u polumračnim sobama, sa tinjajućim svećama, koje čekaju da im iz predsoblja puste neko čeljade u potrazi za zdravljem, oslobođenjem od vradžbina, sa najmanje pedeset evra u džepu.
Kult Zorana Đinđića stvoren je dejstvom nekontrolisane emocije i vrlo usmerene projekcije. Smrt mladog čoveka, posebno ako je nasilna, a taj čovek bio značajna ličnost, što je slučaj kod pokojnog Zorana, proizvodi kolektivnu emociju sastavljeno od žala, zabrinutosti i misterije. Vremenom dolazi do redukcije i splašnjavanja tih osećanja, i ona se transformišu u najmanje dve teorije, zauvek betonirane u sećanju ljudi, o tome ko je i zbog čega likvidirao čoveka. Prva kaže da je ubistvo posledica zaustavljanja određenih procesa, čiji je nosilac bio ubijeni, dok je po drugoj nasilna smrt došla kao cena načina vladanja i života uopšte. To je što se tiče naroda.
Čuvari imena, lika i dela Zorana Đinđića, ovi što po medijima svakoga marta raznose priču kako je pokojnik imao viziju, znao šta da uradi sa Srbijom, video načine građanskog preporoda zaparloženog srpskog društva, nisu ništa drugo do slikari na platnu sopstvene biografije, narikače nad svojim praznim životima i-a ovi su najopasniji- politički banditi koji svoj nemoral, lopovluk, besčašće kriju iza maske sa likom Zorana Đinđića. Kakvu god kritiku da im uputiš oni kažu da nastavljaju put Zorana Đinđića a gde ćeš na mrtva čoveka.
Nisam bio prijatelj sa Đinđićem, ali dobar poznanik jesam. Razgovarali smo nekoliko puta nasamo i sada bi, kao i njegovi „veliki prijatelji“, mogao da lažem kako mi je on kazao to i to a ja njemu ovo i ovo. Ne pada mi na pamet. Prepričaću iz tih razgovora samo jedan (vrlo indikativan) od dva detalja koje sam inače već objavio. Nekoliko dana pred one izbore na kojima je Koštunica pobedio Miloševića u prvom krugu (DOS je lagao da je pobeda apsolutna i zbog toga je zapaljena Skupština Srbije, da izgori izborni materijal, da se ne ide u drugi krug) sedeo sam sa Đinđićem u Krunskoj ulici...
http://www.intermagazin.rs/ratko-dmitrovic-recite-sve-o-zoranu-dindicu-ili-umuknite-za-sva-vremena/
Piše: Ratko Dmitrović
Pitanje je profanisano i maloumno do mere da mi se gadi, ali ovde moram da ga upotrebim iz razloga što predstavlja stajnu tačku, oslonac bulumente političara, javnih ličnosti i one sive gnjecave mase u kojoj se valjaju samozvani srpski intelektualci, građanske provenijencije. Dakle, pitanje glasi: Kakva bi danas bila Srbija da je Zoran Đinđić živ?
Čuvari imena lika i dela pokojnog Đinđića, a videćemo zašto su takvi, imaju jasan odgovor; tvrde da bi Srbija već bila u Evropi, društvo uređeno, privreda u zamahu, država na putu velike Zoranove vizije…Obično blebetanje dokonih i zaludnih ljudi. Plićak od mozga. Niko ne zna šta bi danas bilo da je nekada bilo. Time se bave zabrađene babe u polumračnim sobama, sa tinjajućim svećama, koje čekaju da im iz predsoblja puste neko čeljade u potrazi za zdravljem, oslobođenjem od vradžbina, sa najmanje pedeset evra u džepu.
Kult Zorana Đinđića stvoren je dejstvom nekontrolisane emocije i vrlo usmerene projekcije. Smrt mladog čoveka, posebno ako je nasilna, a taj čovek bio značajna ličnost, što je slučaj kod pokojnog Zorana, proizvodi kolektivnu emociju sastavljeno od žala, zabrinutosti i misterije. Vremenom dolazi do redukcije i splašnjavanja tih osećanja, i ona se transformišu u najmanje dve teorije, zauvek betonirane u sećanju ljudi, o tome ko je i zbog čega likvidirao čoveka. Prva kaže da je ubistvo posledica zaustavljanja određenih procesa, čiji je nosilac bio ubijeni, dok je po drugoj nasilna smrt došla kao cena načina vladanja i života uopšte. To je što se tiče naroda.
Čuvari imena, lika i dela Zorana Đinđića, ovi što po medijima svakoga marta raznose priču kako je pokojnik imao viziju, znao šta da uradi sa Srbijom, video načine građanskog preporoda zaparloženog srpskog društva, nisu ništa drugo do slikari na platnu sopstvene biografije, narikače nad svojim praznim životima i-a ovi su najopasniji- politički banditi koji svoj nemoral, lopovluk, besčašće kriju iza maske sa likom Zorana Đinđića. Kakvu god kritiku da im uputiš oni kažu da nastavljaju put Zorana Đinđića a gde ćeš na mrtva čoveka.
Nisam bio prijatelj sa Đinđićem, ali dobar poznanik jesam. Razgovarali smo nekoliko puta nasamo i sada bi, kao i njegovi „veliki prijatelji“, mogao da lažem kako mi je on kazao to i to a ja njemu ovo i ovo. Ne pada mi na pamet. Prepričaću iz tih razgovora samo jedan (vrlo indikativan) od dva detalja koje sam inače već objavio. Nekoliko dana pred one izbore na kojima je Koštunica pobedio Miloševića u prvom krugu (DOS je lagao da je pobeda apsolutna i zbog toga je zapaljena Skupština Srbije, da izgori izborni materijal, da se ne ide u drugi krug) sedeo sam sa Đinđićem u Krunskoj ulici...
http://www.intermagazin.rs/ratko-dmitrovic-recite-sve-o-zoranu-dindicu-ili-umuknite-za-sva-vremena/