Reći istinu ili dati nadu ?

Treba biti ono najteže, pametan.
Raditi na preventivi da se ne bi dolazilo do ovakvih situacija.

S mentalne strane, mnogi ljudi od svoje ozlojeđenosti, nezadovoljstva, straha, mržnje itd. naprave sebi bolest,
sa fizičke strane je jasnije, ljudi lošom ishranom i slabom aktivnošću kvare sebe i stvaraju bolesti,
dakle preventiva.

Što se tiče konkretnog odgovora na temu,
kako kada, zavisi od slučaja do slučaja,
ko želi da zna istinu taj mora da zna i da je prihvati,
ako kažete nekome neku tešku istinu onda bi trebali da ubacite pored toga i jaku pozitivnu alternativu tj. nadu.
 
Malopre mi prijateljica na mailu reče da joj je otac oboleo od raka plućne maramice,
lekari mu daju najviše još godinu dana života.

Oduvek sam bio u dilemi, da li pacijentu treba reći istinu iako je ona ovako strašna,
ili ga držati u nadi bez ovakvih šokantnih prognoza ??


Voleo bih 'čuti' i Vaša mišljenja...

Moj otac je umro od raka pluca. Odmah po uspostavljenoj dijagnozi mu je receno od cega boluje. Treba reci . Covek ce bar pokusati na razne nacine da pobedi bolest, a ovako nema bas nikakve sanse. Tacno je i to da zavisi i od same osobe kako ce prihvatiti istinu ali je gore da covek kopni, a da ne zna sta mu je.
 
Poslednja izmena:
Moj otac je umro od raka pluca. Odmah po uspostavljenoj dijagnozi mu je receno od cega boluje. Treba reci . Covek ce bar pokusati na razne nacine da pobedi bolest, a ovako nema bas nikakve sanse. Tacno je i to da zavisi i od same osobe kako ce prihvatiti istinu ali je gore da covek kopni, a da ne zna sta mu je.

naravno da treba reći od čega čovek boluje, ali mu staviti do znanja dijagnozu koja kaže da ima još malo vremena života,
to je već druga stvar
 
ostaviti mu nadu, ko ima prava da coveku uskrati poslednju stvar iz pandorine kutije?
mada, u ovakvim slucajevima covek u nekom trenutku sam oseti. kevina prijateljica je bolovala od raka i znala je da joj nema spasa, iako su joj svi govorili suprotno. ona me je povremeno cuvala kada sma bila mala, ali mi je bilo skroz bzvz da joj idem u posetu, jer nisam znala sta da joj kazem, a nisam umela da lazem kao ostali/odrasli. bilo mi je bzvz da joj nesto pricam o skoli, decacima i tako to, a zena na samrti, kao da je njoj to bitno.
 
naravno da treba reći od čega čovek boluje, ali mu staviti do znanja dijagnozu koja kaže da ima još malo vremena života,
to je već druga stvar

Ako taj koji je bolestan pita lekara da mu iskreno kaze kakve su prognoze i sta moze da ocekuje i to treba da mu se kaze. Ne verujem da ce doktor reci pacijentu bez da ga ovaj pita "Ej , imas rak pluca i ziveces u vrh glave jos sedam meseci."
Nisi naveo da li su to rekli licno pacijentu ili porodici pacijenta .
 
naravno da treba reći od čega čovek boluje, ali mu staviti do znanja dijagnozu koja kaže da ima još malo vremena života,
to je već druga stvar

Treba reći prije svega i locirati uzrok, ako znamo uzrok onda i postoji neka nada da se pobijedi bolest.
Proricanje života dužine života je čista glupost, postoje ljudi koji su izliječili rak, oni su se borili protiv uzroka, sredili
prije svega sebe mentalno i fizički, svoj život.

Ubijeđen sam čitajući knjige na temu psihologije i iz svog iskustva da uglavnom teške bolesti dolaze zbog nesređenog mentalnog sklopa,
za sve ljude koje poznajem i koje sam poznavao koji su oboleli od raznoraznih teških bolesti nosili su u sebi duboko neku gorčinu i ne zadovoljstvo
koje ih je izjedalo i manifestovalo se na taj način znači 100% je tako od slučajeva koje poznajem.
 

Back
Top