
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
REČI BEZ REČI
Uvek ima reči nerečenih
koje i ne trebaju da budu rečima rečene
Već samo titrajem duše
Il’ užarenog tela
Žarom što sjaji iz oka
Pogledom smelim
Pokretom ruke....
Il’ namernim pravljenjem buke
Da skreneš pažnju na sebe
To mali strasni vrag vreba iz tebe
Uvek ima reči nerečenih
koje i ne trebaju da budu rečima rečene
Već mišlju izrečene
Tiho u sebi dok damari ti zvone
Ti čekaš…..sate ili dane
Da protutnje I da malom vragu svane.
E, onda nastane pesma
O rečima nerečenim
A pevaju je dvoje
Što napokon nadjoše reči svoje
To reči bez reči susreše druge bezrečne reči
I sve što tada treba reći
Rečeno je bez reči.

PS Dobro jutro blogeri......ajmo u potragu za rečima
