Što to bi s opatom Držihom i Dobrovitom te Zloboslavom? Nedavno je pronađen srednjovjekovni tekst isklesan u kamenu sljedećeg sadržaja:
Tumačenje teksta
U ovom se srednjovjekovnom zapisku iz godine 1111. spominju Dobrovit, Držiha i Zloboslav (svi opati) te nečiji kralj po imenu Zvonimir. Važno je uočiti da oni sebe spominju, tj. svaki spominje samog sebe i govori u svoje ime.
Držiha očito bijaše vičan lijepom klesarstvu, ali ne bijaše toliko dobar u stihovima – te se zato tu ubacuje opat Dobrovit koji naglašava da je on nadopunjavao Držihovo pisanje – stavljao je poluglasove koje je ovaj ispuštao te dodavao znake pravopisne. U zadnjem stihu stoji da je opat Držiha pisao in continuo (bez razmaka između riječi), no opat Dobrovit kaže da je stavljao pravopisne znakove. Izgleda da tu dolazimo do prve kontradikcije – naime, ne može se u jednom te istom tekstu (pa bio on i klesan) pisati i in continuo te istodobno stavljati pravopisne znakove! (Naime, kamo biste pravopisne znakove ugurali ako nemate mjesta između riječi?) Tko laže – opat Dobrovit, koji kaže da stavlja interpunkciju, ili opat Držiha, koji piše kako piše, bez razmaka? Ni jedan. Držiha je počeo klesati riječi in continuo, a u posao mu se ubacivao Dobrovit, pišući po svojem – te su tako jedan drugome smetali.
Držiha kaže da nije pisao ni oblim tipom slova, ni uglatim nego se odlučio za prijelazni tip – a dodamo li tome da je izostavljao poluglasove, nameće nam se jasan zaključak – Držiha je htio da taj njegov zapis ostane skriven, tajan, teško razumljiv, a Dobrovit je radio suprotno – otkrivao, dodavao poluglasove i pravopisne znakove – i tako dotjerivao klesanje onog prvog. To je prva pravopisna problematika (i polemika!) u našoj književnosti! Držiha je predstavnik (sigurno ne jedini) pisanja in continuo (a prednosti takvog načina pisanja su: štedi se prostor na kamenu, brže je), a Dobrovit je predstavnik i zagovaratelj interpunkcije (prednost: rečenice su razumljivije).
Dakle, između dvojice pjesnika – opata Držihe (Držiha dolazi od riječi držati, npr. držati dlijeto) i opata Dobrovita (= dobro vidi) došlo je do uzbudljivog sukoba! Kako je završio taj sukob? Pa tragično! A kako? Opat Držiha je ubio opata Dobrovita zbog miješanja u njegov posao. Ne, nije to nasumična pretpostavka ili fantastično maštanje – kad je iskopana ova ploča, u jami su nađena i dva kostura te jedno dlijeto... I tako je završila prva pravopisna polemika u Hrvata! Tužno. (Da su postojala dva tabora, dvije suprotstavljene strane s različitim pogledima na pravopis, to pokazuju mnogobrojni ulomci – Jurandvorski ulomci npr. – na nekim od njih su zabilježene riječi, a na nekima pravopisni znaci. Nije sačuvan ni jedan veći odlomak. To dokazuje da je jedna strana drugoj razbijala njihove spomenike. Naime, ti su ulomci djelovi većih cjelina, možda i ploča, ali su uništeni.)
Ovdje nastavljamo s analizom teksta...
Dolazimo do glavnog dijela teksta gdje se spominje nečiji kralj Zvonimir (u originalu se vide samo prvo i posljednje slovo Z...r, ostalo je nečitko, no iz toga se vrlo lako izvodi cijelo ime). Kralj Zvonimir veliki je darovatelj – on daruje crikvi švete Lučije tu klesanu ploču na kojoj je zabilježeno i njegovo ime i titula (kralj).
Stihovi se nastavljaju, poetično teku dalje, i dolazimo do kletve – naime, kažu stihovi, tko bi ovu darovnicu porekao, teško bi se zarekao te ako je taj netko toliko vičan, neka iskleše drugu ploču! Vrlo snažno i vrlo zloguko...
U zadnjoj trećini zapisa pojavljuje se još jedna osoba: opat Zloboslav, najtajanstvenija i najmračnija osoba u ovome tekstu – naime, on kaže da je svojih devetero braće zazidao u crkvu (...svoju bratju devetiju u crikvu zazidah...)! Što je bio uzrok tome, da on, Zloboslav, svoju subraću žive zazida u crkvu i pusti ih da umru? Možemo samo nagađati... Ostale su nam samo pretpostavke... Je li štogod to devetero zgriješilo, pa je Zloboslav, po svojim uvjerenjima, bio prisiljen kazniti zlobnike? Jesu li možda oni virkali u tekst ploče (a to nisu smjeli) te vidjeli što je trebalo ostati skriveno njihovim očima? Možda je Zloboslav bio u ortakluku s Držihom koji je ubio Dobrovita? Zašto je Zloboslav opisao svoj teški grijeh? Je li ga mučila savjest? Pitanja se sama od sebe postavljaju, ali ne i odgovori... Teško je ovdje bilo što sa sigurnišću utvrditi... Sve je prekrila tama vremena...
Na kraju ploče, u posljednjim stihovima, javlja se opet – Držiha – ne ubacuje se više Dobrovit – pa možemo sasvim pouzdano utvrditi da je Držiha na svojeg subrata već okrenuo dlijeto... A posljednji stih nam govori – ovdje je kraj, kamen je ispisan, isklesan, (ne)djelo je učinjeno... Držiha se čak nije ni potpisao...
Ja opat Držiha dlijeto držaše
I kamen klesaše.
Ja opat Dobrovit dodavah poluglasove
I stavljah znake pravopisne.
I ne htjede ja pisaše oblatim,
I ne htjede, ne, pisaše uglatim
No ja pisaše prijelaznim slovesima.
Jer slovesa prijelazna
Zgodna su i svima najnerazumljivija.
I kralj Zvonimir reče:
U dane ja švoje
Ja dajem ovi kamen crikvi švete Lučije.
I ako to tko poreče,
Nek drugu ploču iškleše!
A ja opat Zloboslav
Svoju bratju devetiju u crikvu zazidah.
Ja opat Držiha in continuo pisaše,
I, pisao, dok do kraja kamena ne došao.
(Pa se ne potpisao.)
Kao što su priopćili iz HAZU-a, kameni blok s navedenim tekstom pronađen je u temeljima nepravomoćno sagrađene kuće u Hvarskoj uvali u Baški na otoku Krku te je nazvan Baškanskom plohom. Kameni blok (težine oko 500 kg) helikopterom je prebačen u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu gdje se istražuje.Tumačenje teksta
U ovom se srednjovjekovnom zapisku iz godine 1111. spominju Dobrovit, Držiha i Zloboslav (svi opati) te nečiji kralj po imenu Zvonimir. Važno je uočiti da oni sebe spominju, tj. svaki spominje samog sebe i govori u svoje ime.
Držiha očito bijaše vičan lijepom klesarstvu, ali ne bijaše toliko dobar u stihovima – te se zato tu ubacuje opat Dobrovit koji naglašava da je on nadopunjavao Držihovo pisanje – stavljao je poluglasove koje je ovaj ispuštao te dodavao znake pravopisne. U zadnjem stihu stoji da je opat Držiha pisao in continuo (bez razmaka između riječi), no opat Dobrovit kaže da je stavljao pravopisne znakove. Izgleda da tu dolazimo do prve kontradikcije – naime, ne može se u jednom te istom tekstu (pa bio on i klesan) pisati i in continuo te istodobno stavljati pravopisne znakove! (Naime, kamo biste pravopisne znakove ugurali ako nemate mjesta između riječi?) Tko laže – opat Dobrovit, koji kaže da stavlja interpunkciju, ili opat Držiha, koji piše kako piše, bez razmaka? Ni jedan. Držiha je počeo klesati riječi in continuo, a u posao mu se ubacivao Dobrovit, pišući po svojem – te su tako jedan drugome smetali.
Držiha kaže da nije pisao ni oblim tipom slova, ni uglatim nego se odlučio za prijelazni tip – a dodamo li tome da je izostavljao poluglasove, nameće nam se jasan zaključak – Držiha je htio da taj njegov zapis ostane skriven, tajan, teško razumljiv, a Dobrovit je radio suprotno – otkrivao, dodavao poluglasove i pravopisne znakove – i tako dotjerivao klesanje onog prvog. To je prva pravopisna problematika (i polemika!) u našoj književnosti! Držiha je predstavnik (sigurno ne jedini) pisanja in continuo (a prednosti takvog načina pisanja su: štedi se prostor na kamenu, brže je), a Dobrovit je predstavnik i zagovaratelj interpunkcije (prednost: rečenice su razumljivije).
Dakle, između dvojice pjesnika – opata Držihe (Držiha dolazi od riječi držati, npr. držati dlijeto) i opata Dobrovita (= dobro vidi) došlo je do uzbudljivog sukoba! Kako je završio taj sukob? Pa tragično! A kako? Opat Držiha je ubio opata Dobrovita zbog miješanja u njegov posao. Ne, nije to nasumična pretpostavka ili fantastično maštanje – kad je iskopana ova ploča, u jami su nađena i dva kostura te jedno dlijeto... I tako je završila prva pravopisna polemika u Hrvata! Tužno. (Da su postojala dva tabora, dvije suprotstavljene strane s različitim pogledima na pravopis, to pokazuju mnogobrojni ulomci – Jurandvorski ulomci npr. – na nekim od njih su zabilježene riječi, a na nekima pravopisni znaci. Nije sačuvan ni jedan veći odlomak. To dokazuje da je jedna strana drugoj razbijala njihove spomenike. Naime, ti su ulomci djelovi većih cjelina, možda i ploča, ali su uništeni.)
Ovdje nastavljamo s analizom teksta...
Dolazimo do glavnog dijela teksta gdje se spominje nečiji kralj Zvonimir (u originalu se vide samo prvo i posljednje slovo Z...r, ostalo je nečitko, no iz toga se vrlo lako izvodi cijelo ime). Kralj Zvonimir veliki je darovatelj – on daruje crikvi švete Lučije tu klesanu ploču na kojoj je zabilježeno i njegovo ime i titula (kralj).
Stihovi se nastavljaju, poetično teku dalje, i dolazimo do kletve – naime, kažu stihovi, tko bi ovu darovnicu porekao, teško bi se zarekao te ako je taj netko toliko vičan, neka iskleše drugu ploču! Vrlo snažno i vrlo zloguko...
U zadnjoj trećini zapisa pojavljuje se još jedna osoba: opat Zloboslav, najtajanstvenija i najmračnija osoba u ovome tekstu – naime, on kaže da je svojih devetero braće zazidao u crkvu (...svoju bratju devetiju u crikvu zazidah...)! Što je bio uzrok tome, da on, Zloboslav, svoju subraću žive zazida u crkvu i pusti ih da umru? Možemo samo nagađati... Ostale su nam samo pretpostavke... Je li štogod to devetero zgriješilo, pa je Zloboslav, po svojim uvjerenjima, bio prisiljen kazniti zlobnike? Jesu li možda oni virkali u tekst ploče (a to nisu smjeli) te vidjeli što je trebalo ostati skriveno njihovim očima? Možda je Zloboslav bio u ortakluku s Držihom koji je ubio Dobrovita? Zašto je Zloboslav opisao svoj teški grijeh? Je li ga mučila savjest? Pitanja se sama od sebe postavljaju, ali ne i odgovori... Teško je ovdje bilo što sa sigurnišću utvrditi... Sve je prekrila tama vremena...
Na kraju ploče, u posljednjim stihovima, javlja se opet – Držiha – ne ubacuje se više Dobrovit – pa možemo sasvim pouzdano utvrditi da je Držiha na svojeg subrata već okrenuo dlijeto... A posljednji stih nam govori – ovdje je kraj, kamen je ispisan, isklesan, (ne)djelo je učinjeno... Držiha se čak nije ni potpisao...
Poslednja izmena:
