Nepozvani Junak
Domaćin
- Poruka
- 3.636
Zašto gotovo niko u svoj CV neće da stavi učešće u ratovima; kako se danas promišlja vlastiti boravak na ratištu; ko sve pati od postraumatskog sindroma; kakav je društveni položaj ratnih veterana i zbog čega su oni stigmatizovani i marginalizovani
Predsjednik Srbije, lideri pojedinih stranaka, poneki poslanik, biznismen nižeg i srednjeg ranga, nekolicina javnih ličnosti, a najviše radnika i seljaka, tog tako običnog i prostog biračkog tijela, imaju jednu dodirnu točku sa Ljubišom Bogdanovićem, masovnim ubojicom iz Velike Ivanče – svi oni su učesnici nekog od ratova devedesetih. Da li je najveći zločin u dvadeset prvom vijeku u Srbiji posljedica posttraumatskog sindroma sa nekog ratišta u Slavoniji iz 1991, nikad se neće saznati. Nagađa se i još nešto – koliko, uopće, ima ratnih veterana u Srbiji. Procjena je, inače, između četiristo i sedamsto hiljada.
"Kao što ne znamo tačan broj veterana tako ne postoji ni zvanična evidencija broja građana koji su kao vojna lica učestvovali u ratovima devedesetih, kao ni broja poginulih, ranjenih ili nestalih", kaže za "Vreme" dr Olivera Marković, koja je 2012. obranila doktorsku disertaciju "Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja".
Zna se, međutim, nešto drugo. A to je da će malo tko u svom CV-ju navesti da je bio na ratištu – od Slovenije preko Hrvatske i Bosne do Kosova; da zvaničnici u širokom luku izbjegavaju veteranske skupove; da učesnici ratova, svojim pukim postojanjem, kao u krivom ogledalu, podsjećaju društvo na vlastite krvave zablude i stranputice jednog košmarnog i traumatičnog vremena potisnutog u neku vrstu kolektivne amnezije.
"To je zbog toga što u Srbiji ne postoji odnos prema ratu i odgovornosti za rat", kaže za "Vreme" Noa Treister iz Centra za kulturnu dekontaminaciju čiji se program "Imenovati to ratom" bavi čitavim nizom aktivnosti vezanih za položaj i probleme ratnih veterana. "Kao što ovde niko nije objavio da je rat počeo, tako niko nije ni rekao da je rat završen."
Ima i razloga zbog čega jeste tako kako jeste.
"Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće", piše u svojoj disertaciji dr Marković. "Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živeli, već su odatle nasilno proterani u svoju matičnu državu. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani."
SVI ONI: Ova marginalna društvena grupa unutar sebe je izuzetno heterogena. Na ratištima, u blatu i rovovima, u tenkovskim i artiljerijskim posadama, za mitraljeskim i snajperskim nišanima našli su se dobrovoljci i vojnici na služenju redovnog roka, sredovječni rezervisti i pripadnici paravojnih formacija, ljudi sa i bez mogućnosti izbora. Neki od njih su vjerovali da brane Jugoslaviju po mjeri Slobodana Miloševića i Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, drugi su ujedinjavali sve Srbe u jednu državu u okviru granica Velike Srbije Vojislava Šešelja, treći su, uhvaćeni u matricu rata i etničkog čišćenja, nastojali da sačuvaju svoje porodice i domove, četvrti su, naprosto, nasilno mobilizirani... Bilo je svega: grupa dobrovoljaca, bučnih i bahatih velikih Srba, čije bi se grupe nakon prvog rafala razbježale na sve četiri strane da ih nitko više ne okupi, zatim mobiliziranih mladića, stavova identičnih tadašnjem antiratnom pokretu, kao i izuzetno požrtvovanih, discipliniranih i hrabrih vojnika; pljačkaša, palikuća i zlikovaca čiji je sadizam dočekao svojih pet minuta i velikog broja onih koji su uspjeli da sačuvaju svoju ljudskost uprkos svemu i, premda mnoge zločine nisu mogli ili uspjeli spriječiti, imaju čistu savjest da ni u čemu takvom nisu učestvovali; avanturista i sociopata za koje su nekažnjena ubojstva i razaranje predstavljali ispunjenje svih životnih snova i najvećeg dijela boraca čiji je jedini cilj bio da sačuvaju vlastitu i glavu svojih suboraca. Kako onda, tako i danas. Poput svih ostalih građana, ima dobro situiranih veterana sa uspješnim karijerama i neuporedivo više onih s prosječnim primanjima i socijalnim statusom, nezaposlenih i ljudi na samoj ivici siromaštva.
"Izgubili su u ratu, izgubili su i u tranziciji", kaže za srpske veterane Noa Treister. Većina njih dijeli i još nešto. Dok su trajale, učesnici su borbe gradirali kao "sranje", "teško sranje", "neopjevano sranje"... Danas su ti događaji "akcije", "bitke", "operacije". Sve to ubijanje i sakaćenje, sva ta krv i razaranja iz devedesetih, kod jednog dijela veterana samo je mutno, davno sjećanje potisnuto svakodnevicom, brigom da se nađe ili zadrži posao, školuju dijeca. Drugi dio u svojoj svijesti i dalje živi u tranšeama, minskim poljima i po vatrenim točkama odakle, koliko god da se trude, nikako ne mogu da iziđu. Konačno, za najveći broj veterana, iskustva iz rata negdje na pola puta između zaborava i neprestalnog košmara, nešto poput hladne ruke iz groba što ih s vremena na vrijeme s leđa dotiče po ramenu.
"Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive", stoji u disertaciji dr Marković. "Mnogi veterani govore o osećanju usamljenosti, kako u ratu, tako i nakon povratka kućama. Naime, njihovo iskustvo je jedinstveno i zato ih teško mogu razumeti oni koji nemaju ratno iskustvo, što stvara osećaj socijalne isključenosti. Kada tome dodamo da se veterani veoma često nalaze u deprivilegovanim socijalnim grupama kao što su nezaposleni,
korisnici socijalne pomoći ili oni koji žive na periferiji društva i rubu egzistencije, onda ovde imamo kombinaciju relacijske i distribucijske (materijalne) isključenosti. Postoji niz ličnih karakteristika i (ne)sposobnosti kod samih ratnih veterana koji utiču na nizak nivo adaptacije, budući da vojske i ratovi, kroz vekove, apsorbuju upravo ekonomski i socijalno niže slojeve stanovništva."
ISKUSTVA: Ma koliko da je društvo nezainteresirano za sudbinu i probleme ratnih veterana, ono je i te kako svjesno njihovog postojanja. Svatko pozna nekog tko je bio na Vukovaru, Sarajevu, u Krajini, na Kosovu... Svatko također zna i da su svi ti ljudi imali problema sa ponovnim uključivanjem u društvo kada su se vratili. Jer, počelo je odmah.
Zoran Trifunović je kao 25-godišnjak nakon nekoliko tjedana skrivanja mobiliziran rane jeseni 1991. u Jugoslavensku narodnu armiju; iz svog stana u Beogradu, u dva ujutro, odveden je u Vukovar. Vratio se početkom sljedeće godine. Dan za danom je odmicao, mjesec i po dana je prošlo, a on nije spavao – ni sata, ni minuta. Nije govorio mnogo. Porodica je nekako izvukla iz njega da je istrčavao iz borbenog oklopnog vozila u koje su, usred paljbe, ubacivali ranjene i mrtve bez razlike; da su dvojica njegovih suboraca poginula, a on bez ozljeda preživio direktan pogodak topovske granate u kući gdje su se zatekli; da je dva dana ležao nepomičan u neobranim kukuruzima između vatrenih linija; da je iz ogorčenja tokom "čišćenja" pucao po stanovima i kućama u sve ono što su "lešinari", pljačkaši, mogli da razvuku... Zoran Trifunović je dva puta pokušao da sebi oduzme život. Treći put je uspio. Svi napori porodice da mu obezbjede stručnu pomoć uključujući hospitalizaciju, ostali su bez uspjeha... Veterani i njihove traume jednostavno nisu zanimali državu.
Slučaj Gorana Trifunovića nije usamljen. Koliko je ratnih veterana u Srbiji izvršilo samoubojstvo? Ne zna se, kao što se ne zna ni broj žrtava rata. Neke procjene govore o više od šest stotina...
"Ranjen sam 15. aprila 1999. na Kosovu", kaže za "Vreme" Ivan Lazić iz Vranja, bivši vojnik po ugovoru. "Bilo nas je osmorica. Od avionske bombe sedmorica su poginula, a ja sam teško ranjen."
Košmari su Lazića počeli da prate još dok je ležao na Vojnomedicinskoj akademiji: "Iz noći u noć sanjam da me hvataju živog; tri godine sam bio na srpsko-albanskoj granici i to mi je bio najveći strah. Razgovarao sam sa psihijatrom na VMA, dali su mi tablete... Međutim, noćne more su me pratile i po otpuštanju sa lečenja. Postajalo je sve gore i gore. Posle venčanja i rađanja dece, u košmarima su hvatali i moju porodicu."
Ivan Lazić nije posegao za alkoholom – uostalom, kao ni prije ranjavanja i posttraumatskog sindroma. Ostali, međutim, i te kako jesu.
"Alkohol nam je punio stomake, alkohol nas je lečio", objašnjava Ljudevit Kolar, također ratni veteran. "Siguran sam da se devedeset odsto slučajeva posttraumatskog sindroma počinje manifestovati kroz piće i drogu. I, naravno, nastavlja... Poseban problem je i što ovde niko nije hteo ili mogao to da prepozna."
Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma.
"Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dve pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama", piše dr Marković u svojoj disertaciji. "Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema deci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja dece jer se pre svega plaše od prekomerne upotrebe sile. Pored toga govore da imaju ‘kratak fitilj’, neretko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima."
Predsjednik Srbije, lideri pojedinih stranaka, poneki poslanik, biznismen nižeg i srednjeg ranga, nekolicina javnih ličnosti, a najviše radnika i seljaka, tog tako običnog i prostog biračkog tijela, imaju jednu dodirnu točku sa Ljubišom Bogdanovićem, masovnim ubojicom iz Velike Ivanče – svi oni su učesnici nekog od ratova devedesetih. Da li je najveći zločin u dvadeset prvom vijeku u Srbiji posljedica posttraumatskog sindroma sa nekog ratišta u Slavoniji iz 1991, nikad se neće saznati. Nagađa se i još nešto – koliko, uopće, ima ratnih veterana u Srbiji. Procjena je, inače, između četiristo i sedamsto hiljada.
"Kao što ne znamo tačan broj veterana tako ne postoji ni zvanična evidencija broja građana koji su kao vojna lica učestvovali u ratovima devedesetih, kao ni broja poginulih, ranjenih ili nestalih", kaže za "Vreme" dr Olivera Marković, koja je 2012. obranila doktorsku disertaciju "Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja".
Zna se, međutim, nešto drugo. A to je da će malo tko u svom CV-ju navesti da je bio na ratištu – od Slovenije preko Hrvatske i Bosne do Kosova; da zvaničnici u širokom luku izbjegavaju veteranske skupove; da učesnici ratova, svojim pukim postojanjem, kao u krivom ogledalu, podsjećaju društvo na vlastite krvave zablude i stranputice jednog košmarnog i traumatičnog vremena potisnutog u neku vrstu kolektivne amnezije.
"To je zbog toga što u Srbiji ne postoji odnos prema ratu i odgovornosti za rat", kaže za "Vreme" Noa Treister iz Centra za kulturnu dekontaminaciju čiji se program "Imenovati to ratom" bavi čitavim nizom aktivnosti vezanih za položaj i probleme ratnih veterana. "Kao što ovde niko nije objavio da je rat počeo, tako niko nije ni rekao da je rat završen."
Ima i razloga zbog čega jeste tako kako jeste.
"Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće", piše u svojoj disertaciji dr Marković. "Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živeli, već su odatle nasilno proterani u svoju matičnu državu. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani."
SVI ONI: Ova marginalna društvena grupa unutar sebe je izuzetno heterogena. Na ratištima, u blatu i rovovima, u tenkovskim i artiljerijskim posadama, za mitraljeskim i snajperskim nišanima našli su se dobrovoljci i vojnici na služenju redovnog roka, sredovječni rezervisti i pripadnici paravojnih formacija, ljudi sa i bez mogućnosti izbora. Neki od njih su vjerovali da brane Jugoslaviju po mjeri Slobodana Miloševića i Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, drugi su ujedinjavali sve Srbe u jednu državu u okviru granica Velike Srbije Vojislava Šešelja, treći su, uhvaćeni u matricu rata i etničkog čišćenja, nastojali da sačuvaju svoje porodice i domove, četvrti su, naprosto, nasilno mobilizirani... Bilo je svega: grupa dobrovoljaca, bučnih i bahatih velikih Srba, čije bi se grupe nakon prvog rafala razbježale na sve četiri strane da ih nitko više ne okupi, zatim mobiliziranih mladića, stavova identičnih tadašnjem antiratnom pokretu, kao i izuzetno požrtvovanih, discipliniranih i hrabrih vojnika; pljačkaša, palikuća i zlikovaca čiji je sadizam dočekao svojih pet minuta i velikog broja onih koji su uspjeli da sačuvaju svoju ljudskost uprkos svemu i, premda mnoge zločine nisu mogli ili uspjeli spriječiti, imaju čistu savjest da ni u čemu takvom nisu učestvovali; avanturista i sociopata za koje su nekažnjena ubojstva i razaranje predstavljali ispunjenje svih životnih snova i najvećeg dijela boraca čiji je jedini cilj bio da sačuvaju vlastitu i glavu svojih suboraca. Kako onda, tako i danas. Poput svih ostalih građana, ima dobro situiranih veterana sa uspješnim karijerama i neuporedivo više onih s prosječnim primanjima i socijalnim statusom, nezaposlenih i ljudi na samoj ivici siromaštva.
"Izgubili su u ratu, izgubili su i u tranziciji", kaže za srpske veterane Noa Treister. Većina njih dijeli i još nešto. Dok su trajale, učesnici su borbe gradirali kao "sranje", "teško sranje", "neopjevano sranje"... Danas su ti događaji "akcije", "bitke", "operacije". Sve to ubijanje i sakaćenje, sva ta krv i razaranja iz devedesetih, kod jednog dijela veterana samo je mutno, davno sjećanje potisnuto svakodnevicom, brigom da se nađe ili zadrži posao, školuju dijeca. Drugi dio u svojoj svijesti i dalje živi u tranšeama, minskim poljima i po vatrenim točkama odakle, koliko god da se trude, nikako ne mogu da iziđu. Konačno, za najveći broj veterana, iskustva iz rata negdje na pola puta između zaborava i neprestalnog košmara, nešto poput hladne ruke iz groba što ih s vremena na vrijeme s leđa dotiče po ramenu.
"Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive", stoji u disertaciji dr Marković. "Mnogi veterani govore o osećanju usamljenosti, kako u ratu, tako i nakon povratka kućama. Naime, njihovo iskustvo je jedinstveno i zato ih teško mogu razumeti oni koji nemaju ratno iskustvo, što stvara osećaj socijalne isključenosti. Kada tome dodamo da se veterani veoma često nalaze u deprivilegovanim socijalnim grupama kao što su nezaposleni,
korisnici socijalne pomoći ili oni koji žive na periferiji društva i rubu egzistencije, onda ovde imamo kombinaciju relacijske i distribucijske (materijalne) isključenosti. Postoji niz ličnih karakteristika i (ne)sposobnosti kod samih ratnih veterana koji utiču na nizak nivo adaptacije, budući da vojske i ratovi, kroz vekove, apsorbuju upravo ekonomski i socijalno niže slojeve stanovništva."
ISKUSTVA: Ma koliko da je društvo nezainteresirano za sudbinu i probleme ratnih veterana, ono je i te kako svjesno njihovog postojanja. Svatko pozna nekog tko je bio na Vukovaru, Sarajevu, u Krajini, na Kosovu... Svatko također zna i da su svi ti ljudi imali problema sa ponovnim uključivanjem u društvo kada su se vratili. Jer, počelo je odmah.
Zoran Trifunović je kao 25-godišnjak nakon nekoliko tjedana skrivanja mobiliziran rane jeseni 1991. u Jugoslavensku narodnu armiju; iz svog stana u Beogradu, u dva ujutro, odveden je u Vukovar. Vratio se početkom sljedeće godine. Dan za danom je odmicao, mjesec i po dana je prošlo, a on nije spavao – ni sata, ni minuta. Nije govorio mnogo. Porodica je nekako izvukla iz njega da je istrčavao iz borbenog oklopnog vozila u koje su, usred paljbe, ubacivali ranjene i mrtve bez razlike; da su dvojica njegovih suboraca poginula, a on bez ozljeda preživio direktan pogodak topovske granate u kući gdje su se zatekli; da je dva dana ležao nepomičan u neobranim kukuruzima između vatrenih linija; da je iz ogorčenja tokom "čišćenja" pucao po stanovima i kućama u sve ono što su "lešinari", pljačkaši, mogli da razvuku... Zoran Trifunović je dva puta pokušao da sebi oduzme život. Treći put je uspio. Svi napori porodice da mu obezbjede stručnu pomoć uključujući hospitalizaciju, ostali su bez uspjeha... Veterani i njihove traume jednostavno nisu zanimali državu.
Slučaj Gorana Trifunovića nije usamljen. Koliko je ratnih veterana u Srbiji izvršilo samoubojstvo? Ne zna se, kao što se ne zna ni broj žrtava rata. Neke procjene govore o više od šest stotina...
"Ranjen sam 15. aprila 1999. na Kosovu", kaže za "Vreme" Ivan Lazić iz Vranja, bivši vojnik po ugovoru. "Bilo nas je osmorica. Od avionske bombe sedmorica su poginula, a ja sam teško ranjen."
Košmari su Lazića počeli da prate još dok je ležao na Vojnomedicinskoj akademiji: "Iz noći u noć sanjam da me hvataju živog; tri godine sam bio na srpsko-albanskoj granici i to mi je bio najveći strah. Razgovarao sam sa psihijatrom na VMA, dali su mi tablete... Međutim, noćne more su me pratile i po otpuštanju sa lečenja. Postajalo je sve gore i gore. Posle venčanja i rađanja dece, u košmarima su hvatali i moju porodicu."
Ivan Lazić nije posegao za alkoholom – uostalom, kao ni prije ranjavanja i posttraumatskog sindroma. Ostali, međutim, i te kako jesu.
"Alkohol nam je punio stomake, alkohol nas je lečio", objašnjava Ljudevit Kolar, također ratni veteran. "Siguran sam da se devedeset odsto slučajeva posttraumatskog sindroma počinje manifestovati kroz piće i drogu. I, naravno, nastavlja... Poseban problem je i što ovde niko nije hteo ili mogao to da prepozna."
Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma.
"Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dve pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama", piše dr Marković u svojoj disertaciji. "Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema deci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja dece jer se pre svega plaše od prekomerne upotrebe sile. Pored toga govore da imaju ‘kratak fitilj’, neretko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima."
