Znam neke osobe koje zovu "baba devojka".
Zvuči mi prilično ružno,a mogu misliti koliko je neprijatno onima na koje se taj naziv odnosi.Opisaću jednu od njih,ženu koji dobro poznajem.
"Svaka žena je lepa na svoj način,"-kažu oni koji tvrde da se dobro razumeju u žene,oni koji žele biti pristojni,i oni koji bi mogli živeti od diplomatije,recimo.
Ipak,svi znamo šta je opšteprihvaćen pojam lepote.
Teško da bi za tu ženu mogli reći da je lepa,a svi znamo koliko je lepota bitna ženama.Muškarci su daleko blažih kriterijuma,kada je ženska lepota u pitanju.Svaka žena ,ma koliko njena lepota bila,hm,relativna,može naći nekog muškarca.Doista,to neće biti prototip iz ljubavnog romana,ali biće muškarac,kakav-takav.
Za svoje vreme Radosava je bila veoma obrazovana,iz ugledne i bogate kuće,jedina sestra trojice starije braće,dete blagog oca i drčne majke.
Njen otac je bio na mirazu,"dodeljen" bogatoj mirazdžinki,da održi i uveća veliko i bogato imanje ,zato što njen otac nije imao muške dece.Ohola jedinica,razmažena i surova kakve samo mogu biti bogataške jedinice,odmah stavi uzde i mamuze,i zavede diktaturu.
To je,razume se ,neprirodno stanje i za ženu i za muškarca,a neprirodno stanje rezultira neželjenim epilogom.
Radosava izraste u krupnu devojku,visoku,malo pogrbljenu,ružnjikavih muških crta lica,ali blagih očiju,pomalo melanholičnih,setnih,kao što su ,gotovo uvek,oči onih koji su patili u životu.Ipak,u njenim očima je bilo puno dobrote,blagog osmeha za svakog sagovornika,i razumevanja za svaku živu dušu,životinju i cveće...
Ako mislite da Radosava nije imala prosaca,grdno se varate.No ,njena majka je želela zeta po svom ukusu,ne misleći da li bi Radosava bila srećna sa takvim,ne misleći da li bi takav odabrao Radosavu.Ma koliko Radosava objektivno bila divna,njena majka je ,kao i svaki roditelj,bila veoma subjektivna u proceni svoje kćeri.Retke prosce je odbijala sa gnušanjem,između ostalih i onog što se ni dan-danas nije oženio,i kojeg komšije pominju kad god se povede priča o Radosavi,kiteći tu priču detaljima koji će je ulepšati,onoliko koliko to dozvoljava talenat naratora.
Neka mi oprosti Bog ako se grešim o Radosavinu majku,jer slabo sam je upamtio,pamtim da me terala sa njenih trešanja,ali i da me pozivala da nakupim kruške,i nudila domaćim hlebom premazanim kajmakom,pa nemam jasan stav o njenom karakteru,jer bio sam još suviše mlad da bih dobro procenjivao ljude.
Bilo kako bilo,Radosava ostade neudata,da li zbog majke,da li zbog neodlučnosti,stidljivosti,asocijalnosti,podsvesnih problema,nekih kompleksa....ne znam.
Bog joj nije dao da oseti radost materinstva,a, možda,ni radost ljubavi i strasti.
Godine su,kao što nam to stariji stalno napominju,brzo prolazile ne štedeći svoje dane.
Kao što to obično i biva,ona svu svoju ljubav usmeri na svog jedinog bratanca.Kupovala je voće i slatkiše svakog dana da bi njega obradovala,da bi njemu bilo lepo,jer nije bila rođena da živi samo za sebe,da troši samo za sebe.
Kako da objasnim koliko sam se neprijatno osećao kada je to derište od dvadest godina galamilo na tu ženu od 58 godina,pokazujući tonom i rečima da nema ni malo poštovanja i saosećanja,a,možda,ni ljubavi za nju.Ćutke sam pio vrelu kafu od koje mi je goreo jezik,izbegavajući da gledam u nju,da ne bi u mojim očima videla to što osećam,i u njega-da ne bi pomislio da ga podržavam....jer,to derište ne bi umelo da počita šta o njemu mislim,a nemam prava da se mešam u tuđu porodičnu raspravu.Ona ga umirivala blagim rečima koje nisu dopirale do njegove svesti,i osmehivala se tužno i bespomoćno,osmehom koji nije imao ni trunke prekora za bratanca.
Oduvek je ona radost je nalazila u davanju i delenju,a jedino zadovoljstvo u hrani kojom je,valjda,kompenzovala nedostatak drugih radosti.Komšiluk,kao i uvek,nije imao razumevanja za to,pa su zajedljivo,nekada i prezrivo, komentarisali rastući broj njenih kilograma,i kupovinu nekih časopisa“ljubavnih“kako su ih krstili,neznajući pravi naziv.Nisu mogli da razumeju da ta žena,čitajući tuđe priče,proživljava sve propuštene prilike,i tako,bar malo,nadomešćuje prazninu u sopstvenom životu.
Ljudi su spremni da savim malo svog vremena odvoje za razumevanje drugih,i savim malo svog srca -za saosećanje sa drugima,ali će rado reći,kad to situacija u razgovoru nalaže:
“Žao mi Radosave,eto,ne udade se“ ,i ponavljaće to,često,mehanički,bez ikakvog osećanja....a samo ona zna šta je dobila i izgubila.
Kad hladnoća i sneg uteraju ljude u kuće,i kada Radosavi dođe nekadašnja najbolja drugarica na kafu,jadajući se o onom što nju tišti-o svom starijem i neoženjenom sinu-Radosava će pažljivo slušati,ćutke se blago osmehnuti,slegnuti ramenima i spustiti pogled na svoje ruke spuštene u krilo.
Zvuči mi prilično ružno,a mogu misliti koliko je neprijatno onima na koje se taj naziv odnosi.Opisaću jednu od njih,ženu koji dobro poznajem.
"Svaka žena je lepa na svoj način,"-kažu oni koji tvrde da se dobro razumeju u žene,oni koji žele biti pristojni,i oni koji bi mogli živeti od diplomatije,recimo.
Ipak,svi znamo šta je opšteprihvaćen pojam lepote.
Teško da bi za tu ženu mogli reći da je lepa,a svi znamo koliko je lepota bitna ženama.Muškarci su daleko blažih kriterijuma,kada je ženska lepota u pitanju.Svaka žena ,ma koliko njena lepota bila,hm,relativna,može naći nekog muškarca.Doista,to neće biti prototip iz ljubavnog romana,ali biće muškarac,kakav-takav.
Za svoje vreme Radosava je bila veoma obrazovana,iz ugledne i bogate kuće,jedina sestra trojice starije braće,dete blagog oca i drčne majke.
Njen otac je bio na mirazu,"dodeljen" bogatoj mirazdžinki,da održi i uveća veliko i bogato imanje ,zato što njen otac nije imao muške dece.Ohola jedinica,razmažena i surova kakve samo mogu biti bogataške jedinice,odmah stavi uzde i mamuze,i zavede diktaturu.
To je,razume se ,neprirodno stanje i za ženu i za muškarca,a neprirodno stanje rezultira neželjenim epilogom.
Radosava izraste u krupnu devojku,visoku,malo pogrbljenu,ružnjikavih muških crta lica,ali blagih očiju,pomalo melanholičnih,setnih,kao što su ,gotovo uvek,oči onih koji su patili u životu.Ipak,u njenim očima je bilo puno dobrote,blagog osmeha za svakog sagovornika,i razumevanja za svaku živu dušu,životinju i cveće...
Ako mislite da Radosava nije imala prosaca,grdno se varate.No ,njena majka je želela zeta po svom ukusu,ne misleći da li bi Radosava bila srećna sa takvim,ne misleći da li bi takav odabrao Radosavu.Ma koliko Radosava objektivno bila divna,njena majka je ,kao i svaki roditelj,bila veoma subjektivna u proceni svoje kćeri.Retke prosce je odbijala sa gnušanjem,između ostalih i onog što se ni dan-danas nije oženio,i kojeg komšije pominju kad god se povede priča o Radosavi,kiteći tu priču detaljima koji će je ulepšati,onoliko koliko to dozvoljava talenat naratora.
Neka mi oprosti Bog ako se grešim o Radosavinu majku,jer slabo sam je upamtio,pamtim da me terala sa njenih trešanja,ali i da me pozivala da nakupim kruške,i nudila domaćim hlebom premazanim kajmakom,pa nemam jasan stav o njenom karakteru,jer bio sam još suviše mlad da bih dobro procenjivao ljude.
Bilo kako bilo,Radosava ostade neudata,da li zbog majke,da li zbog neodlučnosti,stidljivosti,asocijalnosti,podsvesnih problema,nekih kompleksa....ne znam.
Bog joj nije dao da oseti radost materinstva,a, možda,ni radost ljubavi i strasti.
Godine su,kao što nam to stariji stalno napominju,brzo prolazile ne štedeći svoje dane.
Kao što to obično i biva,ona svu svoju ljubav usmeri na svog jedinog bratanca.Kupovala je voće i slatkiše svakog dana da bi njega obradovala,da bi njemu bilo lepo,jer nije bila rođena da živi samo za sebe,da troši samo za sebe.
Kako da objasnim koliko sam se neprijatno osećao kada je to derište od dvadest godina galamilo na tu ženu od 58 godina,pokazujući tonom i rečima da nema ni malo poštovanja i saosećanja,a,možda,ni ljubavi za nju.Ćutke sam pio vrelu kafu od koje mi je goreo jezik,izbegavajući da gledam u nju,da ne bi u mojim očima videla to što osećam,i u njega-da ne bi pomislio da ga podržavam....jer,to derište ne bi umelo da počita šta o njemu mislim,a nemam prava da se mešam u tuđu porodičnu raspravu.Ona ga umirivala blagim rečima koje nisu dopirale do njegove svesti,i osmehivala se tužno i bespomoćno,osmehom koji nije imao ni trunke prekora za bratanca.
Oduvek je ona radost je nalazila u davanju i delenju,a jedino zadovoljstvo u hrani kojom je,valjda,kompenzovala nedostatak drugih radosti.Komšiluk,kao i uvek,nije imao razumevanja za to,pa su zajedljivo,nekada i prezrivo, komentarisali rastući broj njenih kilograma,i kupovinu nekih časopisa“ljubavnih“kako su ih krstili,neznajući pravi naziv.Nisu mogli da razumeju da ta žena,čitajući tuđe priče,proživljava sve propuštene prilike,i tako,bar malo,nadomešćuje prazninu u sopstvenom životu.
Ljudi su spremni da savim malo svog vremena odvoje za razumevanje drugih,i savim malo svog srca -za saosećanje sa drugima,ali će rado reći,kad to situacija u razgovoru nalaže:
“Žao mi Radosave,eto,ne udade se“ ,i ponavljaće to,često,mehanički,bez ikakvog osećanja....a samo ona zna šta je dobila i izgubila.
Kad hladnoća i sneg uteraju ljude u kuće,i kada Radosavi dođe nekadašnja najbolja drugarica na kafu,jadajući se o onom što nju tišti-o svom starijem i neoženjenom sinu-Radosava će pažljivo slušati,ćutke se blago osmehnuti,slegnuti ramenima i spustiti pogled na svoje ruke spuštene u krilo.