Plutarh
Gost
- Poruka
- 2.359
Dostojevski:Po mom mišljenju, da su Keplerova i Newtonova otkrića, zbog ne znam kakvih kombinacija, mogla biti obznanjena ljudima jedino tako da se žrtvuje život jednog čovjeka, ili desetero, stotine ili ne znam koliko ljudi, koji su ometali to otkriće ili mu stajali na putu, onda je Newton imao pravo i, štoviše, bio je dužan ... da ukloni tih desetero ili stotinu ljudi kako bi svoja otkrića mogao obznaniti cijelom čovječanstvu. Odatle, međutin, nipošto ne slijedi da je Newton imao pravo ubijati koga god hoće, svakog tko naiđe, ili krasti svaki dan na tržnici. Nadalje, koliko se sjećam, razvijam u tom svom članku ideju da su svi... pa, recimo, i zakonodavci i vode čovječanstva, počev od onih najstarijih pa preko Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona i tako dalje, da su svi oni odreda bili zločinci već samim time što su, dajući nov zakon, kršili stari zakon koji je društvo bilo baštinilo od svojih predaka i poštivalo kao svetinju, pa nisu prezali ni od krvi, samo ako im je krv (ponekad posve nedužna i junački proljevena za stari zakon) mogla pomoći. Značajno je, štoviše, da su ti dobrotvori i vođe čovječanstva mahom bili strašni krvoloci. Ukratko, dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki ljudi nego i oni koji se koliko-toliko izdižu iznad prosjeka, to jest koji su, štoviše, koliko-toliko sposobni da kažu nešto novo, moraju, po samoj svojoj prirodi, biti svakako zločinci — tko više, tko manje, naravno. Inače im je teško da se izvuku iz kolotečine, a dakako da ne mogu pristati da ostanu u kolotečini, i opet po samoj svojoj prirodi, čak mislim da i ne smiju. Ukratko, vidite da tu i nema zasad ničeg osobito novog. To je već tisuću puta štampano i pročitano. A što se tiče moje podjele ljudi na obične i neobične, slažem se da je ta podjela donekle proizvoljna, ali ja ne inzistiram na točnim ciframa. Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem, na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, to jest one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ. Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se ove dvije osnovne vrste prilično jasno razlikuju: prvu vrstu, to jest materijal, sačinjavaju, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to predodređeni, i to ih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako, relativni i različiti; ponajčešće zahtijevaju, u vrlo raznolikim iskazima, da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da prekorači i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi, u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti. Samo u tom smislu govorim u svom članku o njihovu pravu na zločin. (Sjećate se da smo i pošli od pravnog pitanja.) Uostalom, nema pravog razloga za zabrinutost: masa im gotovo nikad ne priznaje to pravo, pogubljuje ih i vješa (manje-više) i tako, posve pravilno, ispunjava svoju konzervativnu misiju, samo što buduća pokoljenja te iste mase uzdižu one pogubljene na pijedestal i klanjaju im se (manje-više). Prva je vrsta svagda gospodar današnjice, a druga vrsta gospodar sutrašnjice. Oni prvi održavaju svijet i brojčano ga produžuju, a drugi ga pokreću i vode prema cilju. I jedni i drugi imaju posve jednako pravo na postojanje. Ukratko, kod mene svi imaju podjednako pravo i — vive la guerre éternelle [Živio vječni rat!] - dakako, do Novog Jeruzalema!
ipak ih ne pogube uvijek; naprotiv ...
— Trijumfiraju još za života? Pa da, neki još za života postignu svoj cilj, i onda...
Nego, recite vi meni ovo: po čemu se ti neobični ljudi razlikuju od običnih? Ima li možda kakvih znakova pri rođenju? Pitam vas to zato što bi tu bilo potrebno malo više točnosti, više, da tako kažem, vanjske određenosti: oprostite na ovoj prirodnoj zabrinutosti praktična i dobronamjerna čovjeka, ali ne bi li tu trebalo, recimo, uvesti posebno odijelo, da se nešto nosi, neko obilježje ili tako nešto? ... Jer, priznajte i sami, ako nastane zbrka pa jedan iz jedne vrste uobrazi sebi da pripada onoj drugoj vrsti i počne »uklanjati sve zapreke« pred sobom, kao što ste se vi vrlo zgodno izrazili, onda će tu...
— O, pa to vrlo često biva! Ta je vaša primjedba još duhovitija od one prve...
— Hvala vam lijepa ...
— Nema na čemu, ali morate uzeti u obzir da tu pogrešku mogu počiniti samo oni iz prve vrste, to jest »obični« ljudi (kao što sam ih ja, možda vrlo nezgodno, nazvao). Uza svu njihovu urođenu sklonost poslušnosti, mnogi od njih, zahvaljujući obijesnoj naravi koja nije uskraćena čak ni kravi, rado uobraze sebi da su napredni ljudi, »rušitelji«, pa se upinju da izgovore »novu riječ«, i to posve iskreno. A one koji su doista novi vrlo često uopće ne primjećuju, čak ih i preziru, kao nazadne i zatucane ljude. Ali tu, po mom mišljenju, ne može biti ozbiljne opasnosti i zaista nema razloga da se zabrinjavate jer oni ipak nikad daleko ne doguraju. Kad se zanesu, treba im, dakako, ponekad dati po prstima da upamte gdje im je mjesto, ali ništa više od toga; tu ne treba čak ni izvršitelja: ti će ljudi sami sebi dati po prstima jer su vrlo ponizni; neki će učiniti tu uslugu jedan drugome, a drugi će sami sebi, svojim rukama... Uz to se javno posipaju pepelom, što je lijepo i poučno, ukratko, nema razloga da se zabrinjavate... Takav je zakon.
— E pa, bar ste me u tom pogledu donekle umirili, ali evo jedne druge nevolje: recite mi, molim vas, ima li mnogo takvih ljudi koji imaju pravo da druge kolju, tih »neobičnih« ljudi? Ja sam, naravno, spreman da im se pokorim, ali priznajte i sami da je ipak malo škakljivo ako ih ima zaista mnogo, a?
— O, ne morate se ni zbog toga zabrinjavati —produži Raskolj-nikov istim onakvim tonom. — Općenito se vrlo malo, zapravo je čudo koliko se malo rađa ljudi koji donose neku novu misao, koji su koliko-toliko sposobni da kažu bar nešto novo. Samo je jedno jasno, da je redoslijed rađanja ljudi svih tih vrsta i podvrsta zacijelo vrlo pouzdano i točno određen nekim prirodnim zakonom. Taj nam je zakon, naravno, zasad nepoznat, ali ja vjerujem da postoji i da će se možda jednom i otkriti. Golema masa ljudi, materijal, samo radi toga i postoji na svijetu da bi se napokon, nekim naporom, nekim zasad tajnovitim procesom, putem nekakvog ukrštanja rodova i rasa, napregnuo i donio napokon na svijet makar i na tisuću jednog koliko-toliko samostalnog čovjeka. A na deset tisuća možda se rađa jedan koji je još malo samostalniji (govorim onako približno, odoka). Na sto tisuća — jedan još samostalniji. Genijalan čovjek dolazi na milijune ljudi, a veliki geniji, vrhunci čovječanstva, možda se rađaju na više tisuća milijuna ljudi na zemlji. Jednom riječju, nisam mogao zaviriti u retortu u kojoj se sve to zbiva. Ali određeni zakon bezuvjetno postoji i mora postojati; tu ne može biti nikakve slučajnosti.
Recimo, što će biti ako neki čovjek ili mladac uobrazi sebi da je Likurg ili Muhamed ... budući Muhamed, dakako ... pa počne rušiti sve zapreke koje stoje pred njim ... Dalek je, recimo, put pred njim, a za taj put treba novaca... pa počne grabiti novac za taj put ... znate?
- Moram priznati - mirno odgovori - da zaista mora doći i do takvih slučajeva. Pogotovo priglupi i tašti ljudi hvataju se na tu udicu; osobito mladež.
Eto, on je — tu mahne glavom na Razumihina — maloprije rekao da ja odobravam prolijevanje krvi. Pa šta onda? Društvo se osiguralo i više nego što treba progonstvima, zatvorima, sucima istražiteljima, robijom, i što se onda bojite? Samo potražite lopova!...
— A ako ga nađemo?
— Pravo mu budi.
— Bar ste dosljedni. Pa dobro, a što je s njegovom savjesti?
— Što se još za nju brinete?
— Pa onako, iz humanosti.
— Tko je ima, neka pati ako misli da je pogriješio. To mu je i kazna, pored robije.
— Dobro, a oni koji su doista genijalni — zapita Razumihin mršteći se — oni, mislim, kojima je dano pravo da kolju, ti ne moraju uopće patiti, čak ni zbog krvi koju su prolili?
— Čemu ta riječ: moraju? Tu nema ni dopuštenja ni zabrane. Neka pati ako mu je žao žrtve ... Patnja i bol nedjeljivi su od široke svijesti i duboka srca. Meni se čini da uistinu veliki ljudi moraju osjećati silnu tugu na ovom svijetu — doda iznenada zamišljeno, štoviše, tonom koji nije odgovarao cijelom razgovoru.
Sa'ce picololeone da naleti, sigurno trazi sikiru ...
Poslednja izmena:
