Ptice umiru pevajuci

POLJE SNOVA

Samo sklopi oci tonemo
Poljem snova toplih, daleko
Da, da mogu
zna da bi od sebe pustio je
Kao list da leti usamljena,
Nebom hladnih tudjih uzdaha
Da, da mogu
zna da bi od sebe pustio je

Možda baš sad je u mislima nekim, samo glad,
Njeni su dani mastilo bez boje nadanja,
Divlje su oci želje, kao pustinjska žedj
Ona zna, da krade poslednju kap sa usana
Koje duvaju u jedra ljubavi
Ona je, moja pustinjska žedj,
Ona sme, da krade poslednju kap sa usana,
Koje duvaju u jedra ljubavi

Ti samo spavaj, spavaj, spavaj tako izgubljena
Poljem snova topla daleka
Da, da može znaš da bi iz tebe nestalo sve
Divlje su oci želje
Kao pustinjska žedj ona zna,
Da krade poslednju kap sa usana
Koje duvaju u jedra ljubavi
Ona je, moja pustinjska žedj,
Ona sme, da krade poslednju kap sa usana,
Koje duvaju u jedra ljubavi

 
Ne želim vratiti tužni duh
Na mjesta koja je plač moj obišao
Drhtati sakriven medu živim tjelesima
Kakav sam i sam bio.

Ne želim sjećati se
Sretna trenutka u nevoljama
Radost i tuga sve je isto
Sve je tužno kada se vraća.

Još me prati kao svjetlost daleka
Ona sudbina dijete
One mile mladenačke oči
Ona stara rana.

Ne bih htio da se vratim
Radije još više umrijeti
Iščupati sjenu
Zaboraviti zaborav.
 
Pred zoru ptice se zacene od plača;
plaču što im se mladost nekud ote:
plače zbog sunčeve ognjene lepote
ševa koja ga na po puta sreta
i jarebica što zemljom korača.
Puna su suza ptičjih drveta.

Pred zoru ptice se zacene od plača;
bubre im kljunovi od jagorčevine žući,
bubri od plača njino srce sitno,
što na pupoljke liči nerazvijene.
Puna je šuma srdaca pupoljaka,
od jecanja ona će jutros pući.

Rosa je suza raspevanog kosa
i plač biserni malih zeba;
te bistre kapi po šumskoj mahovini,
ta po paprati popadala rosa,
suze su iz očiju uplakanih njinih.

Te kapi od kojih ne vidiš travama lica,
kupine srebrne u krunama žbuna,
ti po livadi cvetovi đurđica,
biserak mlečni na stabljike stablu,
suze su opijenih travom prepelica -
prepeličjih suza je livada puna.
 




Ceo dan misli na njega.
Proslo je cetrnaest godina i ona bas danas misli na njega.

Ne moze da spava, besna je .
Vidi sebe jasno, vidi i njega .

Ona ima cetrnaest godina, crnu majicu bez rukava, nove levis 501 farmerke, i cipelice sa grbom...tada ultra moderne.
On ima petnaest godina , majicu boje neba i svojih ociju, svetlo plave farmerke i bele adidas patike.
Koza pocrnela od sunca, visok, za glavu visi od nje. Lep.

U usima joj mindjuse alke, velike.
Namazanih noktiju, mirise na bebi puder.

On je nezno dodiruje .Ljubi joj gola ramena .Ona treperi.Usne im se spajaju u beskraj.
Sumrak leta 1988. Sami su . Oko njih nepregledni drvoredi jabuka .
Kaze joj da je srecan sto je sa njim tu, te veceri, tog letnjeg dana.
Ona blista. Topi se u njegovom zagrljaju.



Dva meseca od tog dana i cetrnaest godina kasnije...

Foaje hotela "Moskva", Beograd.


Usla je visoka i vidno mrsava, obucena u dugacku crnu haljinu kratkih rukava preko koje je nehajno prebacena leprsala esarpa tamno crvene boje.
Glava joj je bila visoko podignuta, lice savrseno nasminkano. Nosila je u ruci malu crnu torbicu i hodala pravo pogleda usmerenog ka poslednjem nizu stolova, pomalo zmirkajuci svojim bademastim ocima.
Stajao je ruku ispruzenih ka njoj. Oci su svetlucale, zenice se suzile. Njegove ruke u vazduhu i on kao zalepljen za mesto na kom je stajao. Nije mogao da se pomeri.
Prisla je i stala naspram njega. Nisu disali. Prsti su se sami dodirnuli, ruke se same pronasle. Nisu govorili.Nezno je spustio na stolicu pored svoje .

"Ne znas koliko sam sam srecan", rekao joj je ne ispustajuci njenu ruku iz svoje i ne skidajuci pogleda sa njenih bademastih ociju.
Visok, za glavu visi od nje. Lep. Mirise na "Armanija". Pola svog zivota voli nju. Njegovu "najlepsu devojku".

"Ne znas koliko sam besna", odgovorila je.



"Prva ljubav"
[/size][/size][/size][/i][/color]
 
Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đacko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inženjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane Bogu;
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim,
još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama...
 
O mjeseče! Koliko aprila!
Pusta li i blaga zraka!
Sve što sam izgubio
S pticama će se vratiti.

Da, s malim pticama,
Koje u jutarnjem letu
Pijuču, pijuču, pijuču
Ljupkošću prostodušnom.

Mjesec je sasvim blizak
I tih u našem zraku.
Ono što bijah čeka me
Skrito u mojim mislima.

Slavuj će pjevati
Na vrhuncu nemira.
Rumenilo, rumenilo
Između neba i lahora.

Zar se izgubilo vrijeme
Koje ja izgubih? Ruka
Drži, laki bože,
Ovu lunu bez godine.
 
Jesenje popodne mre u zavesama,
tuzno cvili vetar iz dalekog granja.
mir.To je svecani trenut kad se sanja,
i kada dusa hoce da ostane sama.

Cesto u te sate sa suzom u oku,
ja osecam tiho u bolima dugim,
i cekam odnekud novu rec duboku.

I dokle se dele svetlosti i tmine
i noc pada kao paucina meka:
sve natpeva hucna muzika tisine!
Sve nadvisi nemi glas koji se ceka!...
 
... Otici cu. A ptice ce ostati
pevajuci
i ostat ce vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim belim zdencem.

Svake veceri nebo ce biti plavo i spokojno;
i zvonit ce, kao i veceras,
zvona sa zvonika.

Umret ce oni koji su me voleli
i svet ce se obnavljati svake godine
a u uglu mog vrta rascvala i okrecena
lutat ce duh moj, nostalgican...

Otici cu, i bit cu sam, bez ognjista, bez stabla
zelenog, bez zdenca obeljena,
bez neba plava i spokojna ...

A ptice ce ostati pevajuci.
 
Teško je dijelit pjesmu i pjevace:
suza pripada oku koje place,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišce oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noc je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
 
Dugo sam razmisljao o svom preobrazaju, oslusnuo kako ptica peva od radosti. Zar ta ptica nije bila umrla u njemu, zar nije osetila njegovu smrt? Ne, nesto drugo je umrlo u njemu, nesto sto je vec odavno ceznulo za smrcu. Zar to nije bilo ono sto je u svojim zarkim pokajnickim godinama hteo da umrtvi? Zar to nije u stvari bilo njegovo ja, njegovo malo, usplahireno i ponosno ja, sa kojim se borio toliko godina, koje ga je uvek nanovo pobedjivalo, koje se ponovo javljalo posle umrtvljavanja, zabranivsi mu radost, ispunjavajuci ga strahom? Zar to nije bilo ono sto je danas, najzad, naslo smrt ovde u sumi, na ovoj ljupkoj reci? Nije li tragom ove smrti sada bio kao dete, pun poverenja, oslobodjen straha, pun radosti?"
 
UTEHA


Još danas smo zajedno,

pa ko zna kad više,

otići ćeš daleko.

Počeće nemilo i prazno

da se muti svitanje.



Boleće me ljudi

hitanje kroz romorenje magle,

i noćni razgovor ptica

kojima ne znam imena.

Znam, plakaću sa rodene tuge

kad umre u jesen

kakva bledolika žena.



Još danas smo zajedno,

pa ko zna više,

otići ćeš daleko.

A ja ti ne reko' šta meni biće tvoje tople priče,

ni tvoje utehe blage:

kako ćemo od drage do drage zvezde

provoditi večnost u radosnom lutanju;

a plakati kad budemo hteli,

kako ćemo u tihom ćutanju

zagledati se u daleku,

tužnu zemlju gde smo se prvi put sreli.
 
Cini mi se da zvijezde nisu sjajne tako,
Cini mi se sunce da ne sija vise,
Cini mi se sve je sada naopako,
Otkad si otisla.

Cini mi se nebo nije plavo sada,
Cini mi se sve za tobom samo zudi,
Cini mi se ne znam ni sto cu od jada,
Otkad si otisla.

Cini mi se da nista nije kako bjese,
Cini mi se dan je sada dvaput duzi,
Cini mi se ptice pjesmu ne pocese,
Otkad si otisla.

Cini mi se moram uzdisati samo,
Cini mi se grlo susi mi se stalno,
Cini mi se da bih plak'o neprestano,
Otkad si otisla.
 
Ulica odječe u žagoru grubom.
Velelepna tugom, s crninom dubokom,
Jedna žena prođe, vitka, lakim krokom,
Gordom rukom diže skut s vezenim rubom;

Otmena, a noge k'o da vajar ih stvori.
I ja ih srkah žudno, luda uzrujana,
Iz oka joj, nebo sa klicom orkana,
Ljupkost što opija i slast koja mori.

Blesak!... Pa noć! - Ode, moj prekrasni stvore,
Tvoj pogled odjednom nov mi Život hiti;
Zar da te ne vidim pre večnosti gore?

Daleko, prekasno, nikad može biti;
Ti ne znaš kud grem ja, gde si ti sade,
Tebe bih voleo i ti za to znade!


E, buntovniče, ako je ta dijagnoza u pitanju, onda je neizlečivo... :? :cry:
Barem narednih nedelju dana, k'o i svaki drugi virus, znaš i sam! :P :lol:
 
U proleće, u proleće kad vrbe zazelene
i potok teče plavim nebom umiven,
u cvetovima kad mirišu magle;
u proleće, u proleću ruže uvele
zavoleh miris skriven.

U maju, nad srcem kad su mi se nagle
vile suđenice, nisu umele od ludosti
da ga spasu.
U proleće, u proleću ja zavoleh
senke u nečijem glasu.

U proleće, u proleće, tako je suđeno,
srcu mom ljudi će uvek da se čude
i žeđi mu niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
u proleće, jer će patiti.
 
PAPIRNATA PTICA


O, papirnata ptico!

Orlu dečiji

s perom od sloga

štamparskog,

bez gnezda

i bez druga!

Ruke tajanstvom okriljene,

ovilenjačene,

sazdale su te u sobnom miru

jesenje noći jedne

kad umiru

ptice,

i dugi lelek kiša s ulice

čini da zavolimo lampe svetlost meku,

srce i knjigu neku

beloputu..

Stvorena

tek da tren poživiš koji

u dvorcu od karata tu što stoji,

beo i krinu lelujavom sličan,

razmisljaš sama,

slepa

i bez krila,

o tome da si možda mogla biti

groteskni pajac što visi o niti,

barka, lišena cilja svog i puta,

što bez vesala i bez jedra luta,

ili magare tuzno

kog su deca mala

Pegazom svojim s podsmehom nazvala.

U tim mislima

i humora ima.

A ti, koju ćud slučaja načini

od kore znanja,

smeješ se sudbini

i vičeš: ''Beli cvet neće umreti,

neće umreti mali Luicito!

Jutro je večni,

večni izvor rose!''

No kako ne veruješ u ono što kažeš,

ni deca zato neće razumeti,

otkuda mrak što iza zvezda pada

i otkud mrak što u tvom dvorcu vlada.

Sa kulom od karata dokle pada

stanište tvoje plavo,

iznenada

jastreba vidiš gde se obrušava.

(O, tek rođena

peno, koja kola

nad uzburkanom vodom

živog bola!)

I nestaješ u tom plamenom kljunu

uz kikot dečji što sobom odzvanja,

dok tata ćuti, da se ne probudi

bol vetrom ljuskan u crnilu granja.

Klovnovska ptica iščezla je tako,

na drugom mestu opet da se javi,

noseći u svom kljunu tvoju dušu

feniksa večnog s nimbusom na glavi.


 
Shvatite da je vas duh zarobljen. Ljudi zive i umiru zatoceni.
Tesko je postati buntovnik, revolucionar koji ce razvaliti zidove tog zatvora. Da bi ste postali revolucionar, morate iskljucivo i pre svega videti zidove svog zatvora.
 
Kako si
Njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze


Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al' ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova


Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al' rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka


Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo
 
Raspuklo srce, osecaj tisine, jeka u samoci
doziva mi ime. Suze same klize, traze trag srca
i obris lica, neka dusa place, tuzne suze lete
u seni nepoznatih ptica. Trcim u nepoznato, moj
cilj nema kraj, krik prelama prazninu, tuga se sa
srcem spaja. Od usana vrelih, ostao je samo dah,
pokrivam se liscem i pretvaram u prah. Ne, ja
neplacem. To samo krupne kapi kise meni vlaze lice,
a zov se jos uvek cuje i ostar krik nepoznate ptice.
 
Buntovnik bez razloga

Do-do-do-dozvolite mi da se, da se predstavim
Nije važno odakle, odakle dolazim
Nisam prorok, nisam, nisam mesija
Jednostavno zovu me buntovnik bez razloga

Svi topovi ???, svi topovi rata-ta
Ne mijenjaju bitno moj plan
Jer sutra će biti još jedan običan dan
Ples iznad svega, p-p-ples, ples, ples, ples iznad svega

Ples, ples, ples iznad svega

Ako uđem u dućan ja sam samo, samo kupac
Ako uđem u tramvaj ja sam samo, samo putnik
Ako uzmem novine jedan sam od milijona
Ako poželim biti bar malo ono što jesam

I okrenem svemu, svemu, svemu bas leđa
Bit ću b-b-buntovnik bez razloga
Zato okrećem n-n-novi list u životu
P-p-ples, ples, ples, ples iznad svega :wink:
 
32.gif
 
Jednom kad će se sunce sakriti iza oblaka
ja ću moliti Boga da mi te vrati...

Jednom kad će se kišni oblaci nasmijati priznat
ću ti da sam bila samo tvoja...

Jednom kad će i grane drveća plakati
priznat ću ti koliko sam te voljela...

Jednom kad će travke poprimiti mirise jasmina
reći ću ti koliko noći sam te sanjala...

Jednom ću ti možda priznati da...
TE JOŠ UVIJEK VOLIM!
 

Back
Top