gost 391595
Buduća legenda
- Poruka
- 35.177
Džon Li je folklorista koji se bavi istraživanjem mitova i narativa koji pomole svoje glave čim nastane neka nova bolest, naročito ako poprimi epidemijske razmere.
Naime, on primećuje da su ti narativi isti, iz epidemije u epidemiju, i da postoje čitav vek. Tj, epidemije dolaze i prolaze, narativi ostaju identični, jer test vremena nužno pokaže da većina tih narativa nema utemeljenje u stvarnosti.
Ako narativi ne preživljavaju test vremena jer nemaju utemeljenje u stvarnosti, šta je onda u pitanju, odakle potiče kolektivna navučenost na teorije zavere?
Li kaže iz nekoliko izvora:
Ja bih dodala da je psihologija iza verovanja u teorije zavere potreba da se eksternalizuje, prebaci na neki spoljašnji uzrok, egzistencijalna anksioznost koju osećaju sva bića, anksioznost koja je po psihoanalizi katalizator rasta i razvoja. Kako većina ljudi ne priznaje unutrašnji proces rasta i razvoja, niti povodom njega oseća ikakvu ličnu uključenost, ona nalazi crnu ovcu da na nju prebaci svoju egzistencijalnu anksioznost. Drugim rečima: ako je stalno nešto spolja krivo za nedefinisani nemir koji osećam, ja nikad nisam odgovoran/a. To zaista omogućava celoživotnu zabavu, osoba može ceo život da provede tražeći spoljne uzroke svog unutrašnjeg nemira, ceo život da posveti teorijama zavere (i naravno, nikad da ne stigne nigde, jer je to lažni, pseudo-uzrok).
Svi ljudski strahovi, bili socijetalni, politički, egzistencijalni... biće pinovani na nešto, bila to vakcina, neka nova tehnologija, kada se ispostavi da vakcine nisu čipovi za umnu kontrolu, preći će se na CRISPR (koji, ne zaboravimo, postoji mnogo pre iRNK vakcina), Neuralink, štagod... To je uloga crne ovce, da zauvek služi kao spoljni (pseudo) uzrok.
Ako izanaliziramo psihološki profil jednog prosečnog zavisnika od teorija zevere, vidimo da je on sklon svim teorijama zavere, ne samo jednoj, čak i kad se međusobno poništavaju, kao i da je sklon konstantnom skakanju na sledeću teoriju, i sledeću, i sledeću...
To ne znači da ne postoje stvarne zavere.
Autor kaže da se stvarna zavera razlikuje od teorije zavere po tome što:
Dakle, ako zavera nastaje preko noći, zahvata mnogo ili sve domene ljudskog života i delovanja, koji čak i nemaju neke međusobne veze, i u njoj učestvuju svi... reč je o teoriji zavere.
Pošto su teorije zavere vezano za Kovid-19 nastale brže od vakcine, pošto obuhvataju mnogo aktera i mnogo domena, i pošto su narativi reciklirani iz prethodnih pandemija, jasno je da je reč o teoriji, a ne o stvarnoj zaveri, i da njima treba da se bavi psihologija.
Mišljenja?
Naime, on primećuje da su ti narativi isti, iz epidemije u epidemiju, i da postoje čitav vek. Tj, epidemije dolaze i prolaze, narativi ostaju identični, jer test vremena nužno pokaže da većina tih narativa nema utemeljenje u stvarnosti.
Ako narativi ne preživljavaju test vremena jer nemaju utemeljenje u stvarnosti, šta je onda u pitanju, odakle potiče kolektivna navučenost na teorije zavere?
Li kaže iz nekoliko izvora:
- informacioni vakuum koji nastaje između nastajanja neke bolesti i pronalaska leka je idealan za popunjavanje teorijama zavere
- ljudi kroz teorije sublimiraju svoje veće brige, npr povodom socijetalne i političke kontrole nad građanima, tj pitanja individualne slobode
- teorijama zavera su skloniji ljudi koji nemaju ili se osećaju da nemaju društvenu moć (ovo je ključno)
Ja bih dodala da je psihologija iza verovanja u teorije zavere potreba da se eksternalizuje, prebaci na neki spoljašnji uzrok, egzistencijalna anksioznost koju osećaju sva bića, anksioznost koja je po psihoanalizi katalizator rasta i razvoja. Kako većina ljudi ne priznaje unutrašnji proces rasta i razvoja, niti povodom njega oseća ikakvu ličnu uključenost, ona nalazi crnu ovcu da na nju prebaci svoju egzistencijalnu anksioznost. Drugim rečima: ako je stalno nešto spolja krivo za nedefinisani nemir koji osećam, ja nikad nisam odgovoran/a. To zaista omogućava celoživotnu zabavu, osoba može ceo život da provede tražeći spoljne uzroke svog unutrašnjeg nemira, ceo život da posveti teorijama zavere (i naravno, nikad da ne stigne nigde, jer je to lažni, pseudo-uzrok).
Svi ljudski strahovi, bili socijetalni, politički, egzistencijalni... biće pinovani na nešto, bila to vakcina, neka nova tehnologija, kada se ispostavi da vakcine nisu čipovi za umnu kontrolu, preći će se na CRISPR (koji, ne zaboravimo, postoji mnogo pre iRNK vakcina), Neuralink, štagod... To je uloga crne ovce, da zauvek služi kao spoljni (pseudo) uzrok.
Ako izanaliziramo psihološki profil jednog prosečnog zavisnika od teorija zevere, vidimo da je on sklon svim teorijama zavere, ne samo jednoj, čak i kad se međusobno poništavaju, kao i da je sklon konstantnom skakanju na sledeću teoriju, i sledeću, i sledeću...
To ne znači da ne postoje stvarne zavere.
Autor kaže da se stvarna zavera razlikuje od teorije zavere po tome što:
- stvarna zavera nastaje sporije, za razliku od teorija koje nastaju brzo (treba nečim popuniti informacioni vakuum)
- stvarna zavera za svoj fokus ima jedan domen delovanja, za razliku od teorija koje svojim objašnjenjima zahvataju više (često međusobno nepovezanih) domena i nebrojeno mnogo aktera
Dakle, ako zavera nastaje preko noći, zahvata mnogo ili sve domene ljudskog života i delovanja, koji čak i nemaju neke međusobne veze, i u njoj učestvuju svi... reč je o teoriji zavere.
Pošto su teorije zavere vezano za Kovid-19 nastale brže od vakcine, pošto obuhvataju mnogo aktera i mnogo domena, i pošto su narativi reciklirani iz prethodnih pandemija, jasno je da je reč o teoriji, a ne o stvarnoj zaveri, i da njima treba da se bavi psihologija.
Mišljenja?