Psihologija i teretana - bodybuilding - vezbanje - treniranje....

bRu zLi

Poznat
Poruka
9.401
Sta mislite u kojoj i kolikoj meri psihologija coveka igra ulogu u BB?

Uvodni post bih mogao napisati kao jednu celu knjigu objasnjavajuci sta kako i postavljajuci pitanja, ali ne zelim da vas izmorim tako da ostavljam samo ovakav uvodni post, a iz naslova mislim da shvatate o cemu se radi...

Znate i sami ono - ako se koncentrises dicices 5 kg vise na benchu ili jos 2 ponavljaja vise, ako u glavi zamislis da si jak, bices stvarno jak itd.....

Kada je covek emocionalno netabilan - on dobije apetit i jede non-stop pa se ugoji...Drugi od sikiracije smrsaju, istope masne naslage......

:think:


Hajde da povedemo neku diskusiju pa da vidimo dole ce da nas to dovede.....Trenutno sam ostao bez ideja, vi dajte ideju vodilju a ja cu da vas usmeravam i da izigravam supervizora u smislu da govorim sta je moguce realno a sta ne uraditi svojom psihom s' obzirom da mi je to profesija u neku ruku....
:bye:
 
Mogu da govorim o motivacionom aspektu.

Evo, 27. godina mi je, u teretanu sam prvi put ušao sa 15 god, a sa prvim tegovima radio već sa 11 god. Motivacija je nešto što mi nikada nije manjkalo. Ono što me je kao klinca nateralo da treniram, a to su, naravno, neki filmski junaci, kasnije je preraslo u pravu ljubav prema treninzima i zdravom načinu života. Uvek sam motivisan za trening. Nikada mi nije bilo teško da nateram sebe da krenem u teretanu. Lepo vreme, loše vreme, kiša, sneg... Nebitno. Sve ide po planu i trening se mora odraditi. Još dok nisam imao svoj auto pa sam pešaka ili bajsom išao na treninga, u svim mogućim i nemogućim uslovima, to je bilo za nepoverovati. :)

Svi koji su počeli sa teretanom u srednjoj školi, znaju koliko je teško izboriti se sa društvom i okolinom. Psihički moraš biti jak.

Prvo se 5-6 nas iz odeljenja dogovorilo da treniramo zajedno. Išlo je to tako 3 ili 4 nedelje. Redovno smo posle časova odlazili na treninge. Ja sam uz to imao i treninge košarke. A, onda je grupa počela da se osipa. Polako je jednog po jednog napuštala volja za vežbanjem. Na kraju sam ostao samo ja. Dok smo trenirali svi zajedno, svima je bila ok teretana. Ali, kada sam ostao samo ja, onda su me zadirkivali i ismevali. "Kako te ne mrzi", "batali to, ne valja stalno da treniraš", "ajmo u zezanje, pusti tegove", "tegovi su za glupake" i slične gluposti. Standardne srednjoškolske. :D

Izdržao sam ja to bez problema. Uspevao da budem odlikaš, treniram košarku i imam redovne treninge u teretani. Onda je došla treća godina srednje. Ja iz godine u godinu sve više upoznavao svet fitnesa. Naučio sam da je bitno imati dobru ishranu. Počeo sam u školu da nosim svoju hranu kao užinu. Dok su ostali čekali u ogromnom redu ispred kioska brze hrane, ja sam vadio plastičnu činiju u kojoj je bila tunjevina sa jednom svežom paprikom. Auh, ala su tada opet krenula ismevanja. Jednostavno, najbolji drugovi i drugarice želili su da ne uspem u nečemu što volim. I ona se ja danas zapitam kakvi su mi to drugovi bili i da li su opšte bili drugovi?! Ako sam nekome drug, podržavaću ga da uspe u svojim ciljevima. Ne, ja sam morao da budem psihički izuzetno jak da bih nastavio svojim putem. I uspeo sam. Bio sam u prvom školskom košarkaškom timu, u četvrtoj godini ušao i u školski stonoteniski klub(moja nova ljubav), dobio nagradu za trećeg učenika generacije prema uspehu i, naravno, nastavio da treniram u teretani. :) To je bio najteži deo mog života. Kasnije je bilo mnogo lakše.

Počeo sam da polažem raznorazne strane kurseve iz oblasti fitnessa, našao posao vezan za ovaj svet, putovao širom Evrope na mnogim seminarima i bodibilding takmičenjima. Jednostavno, ostvario sam svoj san da živim za ovaj sport i živim od ovog sporta. :) Vredelo je biti psihički veoma jak u najranjivijim danima - tinejdžerskim.

Gledam društvo iz moje generacije danas. Na prste jedne ruke izbrojim one koji nemaju problema sa težinom. Igra se basket, pored mene, još samo jedan iz generacije može da zakuca(a moglo je njih 8 ili 9). Sve to nekako zakržljalo, omlitavilo, dozvolili da im telo izgleda 10 godina starije umesto čak koju godinu mlađe nego što jeste. Možda zlobno od mene, ali ja se danas veoma ponosno osećam što sam drugačiji od njih, što se ne žalim ni na kakve bolove, glavobolje, nervozu.... Jedno je sigurno - ja danas(ni 10 godina kasnije) neću da se podsmevam njima što se tako "matoro" ponašaju, kao što su oni mene ismevali dok sam jurio ka svom skromnom snu. ;)

Eto, može tema da ide i u ovom pravcu - koliko je potrebno da osoba bude psihički jaka da bi ostala istrajna u svojim ciljevima. :)
 
Mogu da govorim o motivacionom aspektu.

Evo, 27. godina mi je, u teretanu sam prvi put ušao sa 15 god, a sa prvim tegovima radio već sa 11 god. Motivacija je nešto što mi nikada nije manjkalo. Ono što me je kao klinca nateralo da treniram, a to su, naravno, neki filmski junaci, kasnije je preraslo u pravu ljubav prema treninzima i zdravom načinu života. Uvek sam motivisan za trening. Nikada mi nije bilo teško da nateram sebe da krenem u teretanu. Lepo vreme, loše vreme, kiša, sneg... Nebitno. Sve ide po planu i trening se mora odraditi. Još dok nisam imao svoj auto pa sam pešaka ili bajsom išao na treninga, u svim mogućim i nemogućim uslovima, to je bilo za nepoverovati. :)

Svi koji su počeli sa teretanom u srednjoj školi, znaju koliko je teško izboriti se sa društvom i okolinom. Psihički moraš biti jak.

Prvo se 5-6 nas iz odeljenja dogovorilo da treniramo zajedno. Išlo je to tako 3 ili 4 nedelje. Redovno smo posle časova odlazili na treninge. Ja sam uz to imao i treninge košarke. A, onda je grupa počela da se osipa. Polako je jednog po jednog napuštala volja za vežbanjem. Na kraju sam ostao samo ja. Dok smo trenirali svi zajedno, svima je bila ok teretana. Ali, kada sam ostao samo ja, onda su me zadirkivali i ismevali. "Kako te ne mrzi", "batali to, ne valja stalno da treniraš", "ajmo u zezanje, pusti tegove", "tegovi su za glupake" i slične gluposti. Standardne srednjoškolske. :D

Izdržao sam ja to bez problema. Uspevao da budem odlikaš, treniram košarku i imam redovne treninge u teretani. Onda je došla treća godina srednje. Ja iz godine u godinu sve više upoznavao svet fitnesa. Naučio sam da je bitno imati dobru ishranu. Počeo sam u školu da nosim svoju hranu kao užinu. Dok su ostali čekali u ogromnom redu ispred kioska brze hrane, ja sam vadio plastičnu činiju u kojoj je bila tunjevina sa jednom svežom paprikom. Auh, ala su tada opet krenula ismevanja. Jednostavno, najbolji drugovi i drugarice želili su da ne uspem u nečemu što volim. I ona se ja danas zapitam kakvi su mi to drugovi bili i da li su opšte bili drugovi?! Ako sam nekome drug, podržavaću ga da uspe u svojim ciljevima. Ne, ja sam morao da budem psihički izuzetno jak da bih nastavio svojim putem. I uspeo sam. Bio sam u prvom školskom košarkaškom timu, u četvrtoj godini ušao i u školski stonoteniski klub(moja nova ljubav), dobio nagradu za trećeg učenika generacije prema uspehu i, naravno, nastavio da treniram u teretani. :) To je bio najteži deo mog života. Kasnije je bilo mnogo lakše.

Počeo sam da polažem raznorazne strane kurseve iz oblasti fitnessa, našao posao vezan za ovaj svet, putovao širom Evrope na mnogim seminarima i bodibilding takmičenjima. Jednostavno, ostvario sam svoj san da živim za ovaj sport i živim od ovog sporta. :) Vredelo je biti psihički veoma jak u najranjivijim danima - tinejdžerskim.

Gledam društvo iz moje generacije danas. Na prste jedne ruke izbrojim one koji nemaju problema sa težinom. Igra se basket, pored mene, još samo jedan iz generacije može da zakuca(a moglo je njih 8 ili 9). Sve to nekako zakržljalo, omlitavilo, dozvolili da im telo izgleda 10 godina starije umesto čak koju godinu mlađe nego što jeste. Možda zlobno od mene, ali ja se danas veoma ponosno osećam što sam drugačiji od njih, što se ne žalim ni na kakve bolove, glavobolje, nervozu.... Jedno je sigurno - ja danas(ni 10 godina kasnije) neću da se podsmevam njima što se tako "matoro" ponašaju, kao što su oni mene ismevali dok sam jurio ka svom skromnom snu. ;)

Eto, može tema da ide i u ovom pravcu - koliko je potrebno da osoba bude psihički jaka da bi ostala istrajna u svojim ciljevima. :)

Bas lepa zivotna prica, nazalost i veoma istinita i kliseizirana u onom delu za tinejdzerski period....To se skoro svima desava....
Bas lepo sto si na kraju uspeo i sto se time bavis.....Ja nisam uspeo da se time bavim i zaradjujem od toga, mada je bilo nekih nagovestaja, pa sam ipak izabrao nauku i drustvenu struku, kancelarijski posao i tako to, a muzika i sport su uvek tu bili negde oko mene.....Ponekada i dan danas kazem sta bi bilo da sam jurio sport malo vise tj BB i fitnes i tako to i dokle bih dogurao....Ono to je dosta i rizicno opredeliti se za to...Ja sam isao linijom manjeg otpora - fakultet, knjiga, ispiti, kancelarija i klasika cista kao sto mnogi rade.....Ovo ostalo mi je bilo suvise ektravagantno za nasu sredinu i bojao sam se da necu uspeti i pored najbolje volje i zelje, truda.... Zato mi je to ostao samo hobi, ali evo ni od fakulteta se ne zivi niti moze, pa ko zna, veoma moguce da cu mozda uskoro da otvorim neku teretanu udjem u neki dil sa nekim proizvodjacima suplemenata i sportske opreme i tako to i razvijem sopstveni biznis......To bi bilo lepo i sto kazes ti - TO BI BILO ISPUNJENJE NEKOG KLINACKOG SNA OD ONOG TRENUTK AKADA SAM PRVI PUT U RUKE UZEO HE-MAN-a IGRACKICU I REKAO WOW KAKVI MISICI JAO KAD BIH JA OVO IMAO , PA SVE DO DANASNJEG DANA.....

Ili ako Boze zdravlje ti napravis neki veliki brend tamo "napolju" i pozelis da se siris i razvijas i ovde mogu ti biti neka vrsta ekspoziture ili tako nesto, ako ti nekada budu trebali odgovorni i savesni ljudi koje je u ovo vreme veeeoma tesko naci....
 
To je odanost. Naša generacija i generacije koje su sledile ne znaju šta je disciplina i motivacija. Draže im je da sede pred televizorom i da im dan tako prolazi. Ne vole radnu obavezu niti da imaju bilo koju drugu obavezu.
Motivacija može mnogo da pokrene. Meni muzka diže motivaciju... misliti na veći uspeh može pokrenuti motivaciju i naterati nekoga da digne 5kg više. Isto tako je trening s drugom(ali, pravi trening! koncentracija i bez priče - čist trening) da motiviše.

Koliko god da zdravo živeo, išao na treninge, opet znam da bolujem od glavobolje. Može da se desi dehidracija i da me zaboli glava... sve je to normalno, Čak se i ja divim tebi, čudno mi je da ne boluješ od glavobolje. Naravno da ima mnogo uticaja zdrava hrana i određena količina tečnosti.

U suštini si u pravu, mnogi u našim godinama se mnogo više žale, kako su umorni i gojazni...

Nemaju dovoljno motivacije da promene svoj život... Bar izaći iz kuće i prošetati, tj. više se kretati ;)
 
Pa evo vako posto vidjam svakodnevno razne profile kakvih takvih sportista..mogu zakljuciti da bas i nisu pametni..sta to znaci..znaci da im sigurno nije bila prva misao pocecu se baviti sportom zato sto je to zdravo i duze cu ziveti..biti jak..otporan na bolesti..mislim nemaju zdrav stav ni posle 20-30 godina treninga..juce bas 1 matorac na adi nabedjen..neka dvojica s njim..i sta..sve se svodi na neke ribolovacke price..kao sve vuce na svoju vodu uradi ovo uravi ono..uradi ovako uradi onako..napucan ono ne dise..naravno tu se provuce komplexaska prica kako je on i dobar iebac..prethodno 1 nesto pomenu ledja..a ovaj kao kako iebe pa malo odavde malo odande da rade ti i ti misici..mislim mentol ono takvih retarda na svakom koraku..dzaba im kad minut mozga nemaju..sve u svemu uopsteno pristup sportu ne treba takav biti i nije uglavnom kod drugih sportova do bba
 
Mrzim takve.

Realno, jedina dobra stvar oko toga je ta da takvi ljudi i ne budu istrajni u svemu tome i brzo odustanu. Eventualno budu sezonci(klasika - nabacivanje mišića za letnju sezonu). Teško je biti istrajan kada se nešto trenira zbog nekog drugog a ne radi sebe i ljubavi ka tome.

Kao kad roditelji leče komplekse na svojoj deci. Oni nisu uspeli da postingu nešto u nekoj oblasti ali zato sile dete da po svaku cenu uspe i za njih. Nemareći pri tom što se detetu ta oblast uopšte i ne dopada.
 
Evo vec deveta godina da sam treniram... I to cak i u teretanu ne idem, isao na samom pocetku 6 meseci zbog nekog problema sa ramenom i to je to... Uvek sam, radeci sklekove, trbusnjake, zgibove po kojekakvim polupanim decijim igralistima, sobama u kojima sam ziveo... Zao mi je jako sto ranije nisam usao u pricu o ishrani, nego tek pre mesec dva :( nije imao ko da me uputi, da mi kaze... Ja samjednostavno samo radio... Cesto sam znao i da budem neredovan, slome me neki problemi i onda i "trening" strada, pa po 2-3 meseca radim 2x nedeljno, a znao sam da radim svaki dan sem nedelje, sto je opet ogromna greska bila... Mozda sam i zbog toga doveo zglobove u situaciju u kojoj sam sada, da mi pucaju kao nesveti, aiko su mi doktori rekli da mi je to genetski i da se ne moze nista...

Vidim ovde mnogi su protiv zgibova i tako toga, kazu da nema nista od njih... Ja sam uspeo da od drugog srednje do cetvrte god napravim nesto od sebe, naravno ni priblizno nekom extra izgledu, ali sam uspeo da nabacim podosta kila i dobijem figuru nekog sportiste... I dalje cu se zalagati za taj tip vezbanja jer me nekako zadovoljava, posle tih vezbi se osecam ful, a znam da je teretana efikasnija jer mozes da pogodis misic mnogo bolje, cak nemerljivo bolje, ali ne znam... Jos je jedna stvar u vezi teretane bitna: tamo su svi na toj frekvenciji, jednostavno te vuce da radis i kada si manje razpolozen, to sam siguran... Ja ostajem na svome...
 
Nema niko ništa protiv zgibova(široki zgibovi) - zgibovi su ti osnovna vežba za leđa(lat mašina u teretani nikada ne može biti bolja od zgibova).

Stvar je u tome da je za kompletan razvoj leđa potrebno još vežbi za tu mišićnu partiju, a njih možeš raditi kvalitetno jedino u teretani.

Za razliku od zgibova, sklekovi su već inferiorni u odnosu na odgovarajuću vežbu u teretani - bench press.

Trbušnjake već svejedno da li radiš kod kuće ili u teretani. Uvek se može kod kuće napraviti dobra improvizacija i da se lepo odradi stomak.

Za sve ostale mišićne partije, trening kod kuće je apsolutno inferioran u odnosu na trening u teretani. Osim ako nemaš home gym. :D

No, to sve zavisi i od ličnih ciljeva i ambicija. Ako si zadovoljan izgledom koji imaš kućnim vežbanjem, nema razloga da ideš u teretanu.
 
No, to sve zavisi i od ličnih ciljeva i ambicija. Ako si zadovoljan izgledom koji imaš kućnim vežbanjem, nema razloga da ideš u teretanu.

Vidis, boldovano mi nikada nije bio primarni cilj, neko samo rezultat mog treninga, a treninge sam radio zbog snage, da kontrolisem sopstveno telo, hocu reci da baratam sa svojom tezinom lagano... Znam da izmisljam vezbe, da me neko vidi smejao bi mi se, ali posle upraznjavanja istih lakse sam radio klasicne zgibove i ostalo...

Uvek mogu staviti na sebe prsluk od 10-20kg i pojacati trening, kada mi sopstvena tezina dosadi ;)

To je moj put vezbanja...
 

Back
Top