Sjedim sam u sobi. Ne palim svijetlo jer se bojim da će ono pokvariti društveni mir. Skriven negdje u kutku svojih želja, po ko zna koji put pokušavam zaboraviti tebe i nastaviti sam živjeti. Tako sam znao da je nemoguće tražiti život u svemiru, vodu u kamenu, a ja, ja sam tražio život u tebi, ljubav u tebi. Ta ljubav prema tebi uvukla se u mene tiho i neprimjetno, kao sunce kada se ujutru uvlači kroz prozore moje sobe i osvjetljava sve predmete. Ne znam zasto sam tog ljeta, među tisuću ljudi, vidio samo tebe. Ne znam zasto su nam se pogledi sreli, zašto mi je tijelo zadrhtalo kad te do tada nisam ni poznavao. Nije trebalo dugo vremena da dođeš do mene i kažeš mi naj ljepše riječi na svijetu, naj ljepšim glasom na svijetu. Po prvi put sam želio zaustaviti vrijeme. Želio sam da vječno ostanem s tobom. Sada kada smo rastavljeni, znam da vječnost ne postoji. Došla si i otišla. Šta si mi ostavila? Bol, tugu, i još jedno tužno sjećanje. Iako si sada s drugim ....... znas da te volim ma gdje god bila. I zato ...... nemoj reći da nam nije bilo suđeno. Sve bi bilo dobro samo da si ti htjela. Ali vrijeme čini svoje. Da, to znam. Samo neznam da ću te ikada moći zaboravit. U mom srcu, u mojim mislima ostat ćeš ti, samo ti......
Love you..... Ind....
Love you..... Ind....