Ako treba da pričamo o nečemu na tvoj račun, onda sam u priči morao da spomenem vračaru pripravnicu kod vlaških majstora magije.
E, a sve to s babom je počelo ovako:
Sanjam ja, jedared, u vreme dok sam još bila u tom raju na zemlji koji je predstavljalo ono vlaško selo, da se, iz nepoznatog razloga (taj se razlog u snu nigde ne pominje, ali se, negde, podrazumeva) selim s ćerkom u nekakvu kuću.
Znamo gde se ta kuća nalazi u našem selu.
Pronalazim je uz pomoć jednog starog školskog prijatelja i devojke s kojom je bio tokom srednje škole. Jurcamo ulicama tražeći tu kuću, neko nas pokušava pronaći (ili nas juri) a mi se pokušavamo što pre sakriti (ili pobeći).
Nalazimo kuću i ulazimo - mali prostor, ima uzak hodničić iz kojeg se levo ulazi u skučeno neugledno kupatilo, a desno u mali sobičak. U tom hodničiću se nalazi viseća kuhinja, na stolu je ringla, tu je i mali lavabo s česmom, i nekako je uz ona vrata koja idu u sobicu uguran uzak ležaj.
Nekako znam raspored nameštaja u onoj sobi iako nisam ušla unutra - tamo su dva kreveta jedan naspram drugog, i mala komoda na kojoj je portabl tv.
Razmišljam hoćemo li se ćerka i ja moći tu smestiti - kud ćemo sa stvarima?
Ali, odjednom sam uverena da će nam tu biti sasvim dobro.
Elem,
Sale i Jeca pitaju mogu li prespavati kod mene -ja kažem, nema nikakvih problema. Dana i ja ćemo u hodnik, vi idite u sobu.
Ulaze oni unutra i posle par trenutaka Sale izleće nazad i zblanut šapuće:
"O! ******! Tamo ti je neka baba!"
Uđem, a ono stvarno - na ležaju do prozora leži neka nepoznata baba, ali je ja prepoznajem kao babu čija je to u stvari kuća.
"Pa dobro, skupite se malo na ovom drugom ležaju", kažem.
Oni ipak odustaju od toga da spavaju kod mene, pozdravljaju se, odlaze.
Taman tad iz one sobe izviruje baba. Gleda bezazleno, ja joj kažem da ide tamo i da sedne, da ništa ne brine, sad ću ja to sve srediti.
I onda uočavam šta je sve to što treba da se sredi (sad ne mogu da se setim ... a uočavala sam tačno jednu po jednu stvar).
Baba ide tamo i odande nešto priča, ja dovikujem "Ništa, ništa ne brini, sad ću ja to sve dovesti u red".
Sređujem nešto (ne sećam se šta), a zatim izlazim u baštu ispred kuće i zagledam travu da vidim treba li je kositi.
Odjednom, ugledam velikog daždevnjaka kako me posmatra sa nekih grana koje stoje na polegloj travi.
Vidim da se upiljio u mene, gleda me, osećam da "razmišlja" i da se "sprema".
Šta će sad?
Prilično je veliki za daždevnjaka.
Odjednom skoči, zatrči se na mene.
O ******!
"Nemoj!", viknem, setim se da je otrovan - ali računam da je bolje da budem mirna, da mi ne bi dotaknuo kožu.
On dotrči do mene, uspenje se uz mene hitro, trčeći, a zatim mi skoči iza vrata uvrh plećki. Onda se žestoko zakači za taj deo prstićima, pa drma li, drma. rastresa mišić sve u šesnaest.
U početku je prijatno (dobro mi dođe da mi to rastrese) ali počinje neprijatno da me cima, i ja dreknem "Skini mi se s leđa!" i trzajem ramena na unazad ga odbacim sa sebe.
U tom trenutku se budim.
Odmah po buđenju - taj mi se mišić još uvek tresao. Ustvari sam se probudila trzajući ramena unazad, drmusanje za mišić je još trajalo, osećale su se kandžice na njemu, i tek sam tim trzajem "odbacila" sa sebe to nešto; čulo se jedno zvučno "tup!" sleđaodbačenognečega tamo dalje, u tami sobe. Ustala i upalila svetlo. Nigde ničeg.
Legnem, nastavim da spavam, bez snova. Ujutro se ćerka i ja spremamo za školu, ona izlazi pre mene. U trenutku kada krećem napolje iz stana, vidim je kako se vraća uz stepenište.
- Šta se desilo? - pitam.
- Ja ne smem u školu. - kaže. - Pod stepeništem je mali zmaj.
Odmah mi sine da bi zmaj mogao da bude daždevnjak, ali je pitam kako zmaj izgleda.
- Ovoliki (pokazuje dlanovima), crn, sa žurim pegama.
To je to.
Siđem, i udnu stepenica zateknem ogromnog daždevnjaka, nekih tridesetak centimetara dugačak, valjda.
Pomazim ga lagano, prstom.
Onda odem u školu. I zaboravim i na daždevnjaka i na san.
Posle škole, hoće moja ćerka da idemo na izlet u klisuru.
- Dobro, hajdemo, kažem. Spakuje ona svoje pinkle za piknik, krenemo - kad tamo, neka omladina roštilja i zarakijala se, napunili onaj prostor gde smo nas dve mislile, a dalje se nije moglo jer je voda nadošla zbog kiša od prethodnih dana.
Vrnemo se nazad, i usput nas "svrate" u dvorište neke komšinice okupljene oko stočića na kome su služile kafu.
Sednem ja tako s njima malo, kad odjednom, u dvorište ulaziona baba što sam je sanjala (prvi put je tad videh u stvarnosti!), podupire se nekim štapom otkinutim ko zna odakle, iako sasvim dobro hoda.
Ove žene sve okrenuše glavu na drugu stranu.
Baba prilazi, gleda u mene, a govori jednoj od žena:
"Asta je očiteluojka nuova? Asta je ja? (pa onda meni) Kum će kjama?"
(ovo je nova učiteljica? To je ona? Kako se zoveš?)
"Asta .", klima glavom ona žena, ali ne gleda u babu. Baba svakako gleda u mene.
"Njam će vadzut njišknd dn akuma", kaže.
(nisam te videla nikad do sad)
"Šću dn tu ješć aiša, ma nam će vadzut"
(znam da si tu, al te nisam videla)
"E, še s fak', šćiu tot jo, šći,tot šćiu jo, ma nu pot će spunj njiškta, knd jo nu vorbjesk serbijašće, š tu nu šći romanjašće"
(e, šta da se radi, sve ti ja znam, znaš, znam ti ja sve, al ne mogu ti ništa reći kad ja ne govorim srpski, a ti ne znaš vlaški)
"Ma šćiu jo kta", kažem, "Am nvacat ku kopiji la škuola š ku dragica mika"
(ali znam ja malo. Naučila s decom u školi i s malom dragicom)
"me kjama sanja", kažem.
E, da ne dužim dalje na vlaškom - baba mi još reče sledeće:
da će da me čeka sutra da dođem njenoj kući. (Šći unđe je kasa mja? - znaš gde je moja kuća?)
Objasni mi gde joj je kuća.(kad sam otišla da vidim - aman, kuća iz sna!)
- Znaš moju ćerku?, pita. Kaže - htela sam nju da naučim ali na nju se nije dalo. A sve ja to znam.
I onda krene da mi nabraja čemu će sve da me nauči - ali je tad govorila strašno brzo, i jedino što sam umela da prepoznam - to je da će da me nauči kakoda mogu da zavežem čoveka da ne može da govori (odma mi bi jasno - tu si, dakle! Homolje je poznato po vlaškoj magiji - a na zlu glasu je baš crna magija, mada to nikad nisu vezivali za naše selo - meštani su mi pričali o nekoj babi koja je postojala i bila na zlu glasu po tome - ali su pričali tako kao da je to bilo pre sto godina. Ko je sad ova? - mislim se. ma, je li to ta? A sanjala je. O, ******)
Dakle, da dođeš - zaključuje baba - i sve ću da ti kažem.
Ode baba, a one žene šćorlaše na mene - ni slučajno da nisi sutra išla kod nje.
- A što? - pitam ja. - Baba ko baba. Koja joj je ta ćerka?
- Ma nije to njena ćerka - kažu žene. - Nema ta svoje dece, nije joj bog dao. Paz', bavi se mađijom, a nije uspela sebi da sredi da rodi decu, nego je ovu usvojila kad je bila mala.
- Pa eto, nije baba loša, uzela je malu pa je podigla - kažem ja i smejem se, vidim da su se navrzle na babu, pa bih malo da se inatim s njima.
- Pusti ti to! nisu tučista posla. Baba je luda. Vidi kako pocepana hoda! I kupa se gola na izvoru!
- Pa možda nema kupatilo kući - kažem, - a mora se negde kupati.
- Ma da! Ona je dete na potoku udavila. -, kaže jedna od žena.
******. To već nije zajebancija. Mada, ja sam što se sela tiče udavana četiri puta (tu, otkad sam došla u selo), tukla sam se s direktorovom ženom koja je htela da krade klupe iz škole (valjda su me zamislili kao Rokija Balbou u ringu postavljenom u školskom dvorištu, a direktorovu ženu kao ženskuverziju arsena lupena ili barem arsena lupige ), dobijala sam par mercedesa na lutriji - tako da se kolebam dal da to s detetom svrstam u kategoriju SSRT-a (seoskog sportsko-rekreativnog tračanja)
- E, ako sutra odeš kod nje, onda od nje idi pravo kući, nemoj nigde da svraćaš - kaže jedna.
- A što? - pitam.
- Zato da ne uneseš nekome u kuću to što ćeš od nje da poneseš.
- Pa dobro ljudi, koja je to baba, kako to da mi do sada niko o njoj nije pričao?
- kako nije? Pa to je ona žojmerika (veštica). Pu! Otkud li izađe samo!
- Ja sam mislila da je to neka od ranije. Kako sam ja razumela, ta priča s nekom crnom vračarom je iz davnijih dana?
- Jeste! Sto godina ima, đavo da je nosi! Ni smrt je neće!
Eto.
Ostalo znate.
Osim onoga da me je jednom slala na izvor po vodu, pa mal nisam izginula.
Al o tome drugi put.