Poštovani,
Imam nepunu 21 godinu, živim u Beogradu, u porodičnom stanu, sa roditeljima i bratom, i pripadnik/ca sam LGBT populacije – tačnije, trans osoba koja ima pretenzije ka operativnoj promeni pola u nadam se, bližoj, budućnosti. Završio/la sam gimnaziju društveno – jezičkog smera i počeo/la da studiram od čega sam odustao/la zbog nemogućnosti finansiranja studija od strane moje porodice. Trenutno sam nezaposlen/a i imam tek nešto roditeljskog novca u džepu. Radio/la sam tokom nekoliko meseci 2013. godine, u komercijalnom sektoru jedne firme u Beogradu, ali kako je prodaja opala, a radilo se na procenat, te je posao zahtevao celodnevni (nekad i po 12-14 časova!) angažman na terenu po sve lošijem vremenu za besmisleno mali novac -napustio/la sam ga.
Ono u čemu se moj problem ogleda jeste upravo život sa porodicom koja je vrlo netolerantna, naročito moja majka, vlasnica navedenog stana, opsednuta religijom i sopstvenom idejom šta je to zdrava porodica, te mišljenjem okoline o njoj kao roditelju i pedagogu, te nama kao porodici, ukoliko je jedna osoba pripadnik/ca navedene manjinske grupe. Moja majka, na koju se stan vodi (ona je vlasnik, nakon smrti njenih roditelja ga je mislim direktno nasledila, ili ga je otkupila na svoje ime uz punomoć tada već ozbiljno bolesnih roditelja),uporno izvršava psihičko i verbalno nasilje i diskriminaciju nadamnom, ali i ozbiljne pretnje izbacivanjem iz stana, te me je nekoliko puta lišavala slobode oduzimanjem ključa od stana i promenom brave na ulaznim vratima, pod pretnjom da se, ako izađem, neću vratiti nikada više. Ono što smatram važnim jeste da napomenem da sam na toj adresi prijavljen/a i živim sa porodicom od 1998. godine bez promene zvanične adrese. Nisam pod istragom, krivično gonjen/a niti kažnjavan/a za bilo koje krivično delo. Nisam zavisnik/ca od ikakve psihoaktivne supstance, a ne bavim se ni najstarijim zanatom na svetu, što je stereotip o LGBT osobama na koji se moja majka često poziva govoreći o meni i osobama kao što sam ja…
Iz navedenog, mene zanima koje su mogućnosti zaštite od te vrste prinudnog iseljenja i lišavanja slobode – to jest postoji li zakon koji onemogućava lica da ravnopravne sustanare prinudno iseljavaju na osnovu ličnih antipatija ili diskriminacije, te, postoji li ikakva mogućnost izricanja prinudne mere ili prinudnog re-useljavanja osobe lišene krova nad glavom na svojoj legalnoj i zvaničnoj adresi stanovanja. Iako nisam pravno edukovan/a, zvuči mi potpuno iracionalno da država, bilo koja, pa i ova, dozvoljava fizičkim licima da bez zakonskog razloga potpuno svojevoljno pretvaraju u beskućnike i socijalno ugrožena lica osobe koje vode jedan koliko-toliko normalan život, shodno zadatim uslovima. Takođe, kao manje važno, ali ne i ignoracije vredno – šta mogu učiniti po pitanju nasilja i diskriminacije koje trpim u sopstvenom domu?
Unapred zahvalan/na
(Nadam se u bližoj budućnosti) Nataša
Imam nepunu 21 godinu, živim u Beogradu, u porodičnom stanu, sa roditeljima i bratom, i pripadnik/ca sam LGBT populacije – tačnije, trans osoba koja ima pretenzije ka operativnoj promeni pola u nadam se, bližoj, budućnosti. Završio/la sam gimnaziju društveno – jezičkog smera i počeo/la da studiram od čega sam odustao/la zbog nemogućnosti finansiranja studija od strane moje porodice. Trenutno sam nezaposlen/a i imam tek nešto roditeljskog novca u džepu. Radio/la sam tokom nekoliko meseci 2013. godine, u komercijalnom sektoru jedne firme u Beogradu, ali kako je prodaja opala, a radilo se na procenat, te je posao zahtevao celodnevni (nekad i po 12-14 časova!) angažman na terenu po sve lošijem vremenu za besmisleno mali novac -napustio/la sam ga.
Ono u čemu se moj problem ogleda jeste upravo život sa porodicom koja je vrlo netolerantna, naročito moja majka, vlasnica navedenog stana, opsednuta religijom i sopstvenom idejom šta je to zdrava porodica, te mišljenjem okoline o njoj kao roditelju i pedagogu, te nama kao porodici, ukoliko je jedna osoba pripadnik/ca navedene manjinske grupe. Moja majka, na koju se stan vodi (ona je vlasnik, nakon smrti njenih roditelja ga je mislim direktno nasledila, ili ga je otkupila na svoje ime uz punomoć tada već ozbiljno bolesnih roditelja),uporno izvršava psihičko i verbalno nasilje i diskriminaciju nadamnom, ali i ozbiljne pretnje izbacivanjem iz stana, te me je nekoliko puta lišavala slobode oduzimanjem ključa od stana i promenom brave na ulaznim vratima, pod pretnjom da se, ako izađem, neću vratiti nikada više. Ono što smatram važnim jeste da napomenem da sam na toj adresi prijavljen/a i živim sa porodicom od 1998. godine bez promene zvanične adrese. Nisam pod istragom, krivično gonjen/a niti kažnjavan/a za bilo koje krivično delo. Nisam zavisnik/ca od ikakve psihoaktivne supstance, a ne bavim se ni najstarijim zanatom na svetu, što je stereotip o LGBT osobama na koji se moja majka često poziva govoreći o meni i osobama kao što sam ja…
Iz navedenog, mene zanima koje su mogućnosti zaštite od te vrste prinudnog iseljenja i lišavanja slobode – to jest postoji li zakon koji onemogućava lica da ravnopravne sustanare prinudno iseljavaju na osnovu ličnih antipatija ili diskriminacije, te, postoji li ikakva mogućnost izricanja prinudne mere ili prinudnog re-useljavanja osobe lišene krova nad glavom na svojoj legalnoj i zvaničnoj adresi stanovanja. Iako nisam pravno edukovan/a, zvuči mi potpuno iracionalno da država, bilo koja, pa i ova, dozvoljava fizičkim licima da bez zakonskog razloga potpuno svojevoljno pretvaraju u beskućnike i socijalno ugrožena lica osobe koje vode jedan koliko-toliko normalan život, shodno zadatim uslovima. Takođe, kao manje važno, ali ne i ignoracije vredno – šta mogu učiniti po pitanju nasilja i diskriminacije koje trpim u sopstvenom domu?
Unapred zahvalan/na
(Nadam se u bližoj budućnosti) Nataša