"Nema prijateljstva među ljudima koji drukčije misle." Meša Selimović ("Derviš i smrt")
Postoje 2 osobe u mom zivotu koje mogu nazvati pravim prijateljima bas zbog toga sto nam se misljenja, stavovi, ukusi i sve uglavnom poklapaju... Ne moze da dodje do svadje ili prepiranja zbog toga sto bih ja jedno, a doticna osoba nesto drugo... Ako i postoje male razlike, uvek napravimo kompromis...
Neko ko je uvek tu da sa mnom podeli srecu, tugu, bes, bol i bilo koje osecanje koje me muci ili mi prija, a za isto to moze racunati na mene, neko kome mogu da poverim svoje tajne, ko me nece izdati, na koga cu moci uvek da se oslonim ko me razume i koga ja razumem, neko ko bi za mene, kao i ja za njega, stavio ruku u vatru... To je ono sto trba da poseduje osoba koja ce meni biti pravi prijatelj. Kao sto sam vec rekla, ja uz sebe imam 2 takve osobe, i vise mi i ne treba...
Sve do skoro sam 100% sebe davala ljudima za koje sam mislila da su mi prijatelji, a za uzvrat nisam dobijala nista, i trebalo mi je dosta vremena da shvatim da ti ljudi nisu zasluzili moju paznju, postovanje, ljubav... Smatram da cilj prijateljstva nije: 'Daj mi, da ti dam' ili 'Dam ti, da mi das', ali ipak postoje neke granice! Trazis sve, a ne dajes nista! Prijateljstvo podrazumeva uzajamno davanje i uzimanje (bilo cega!). Zaista sam se ruzno osecala kad sam shvatila da su me iskoriscavali za sve sto im je bilo potrebno, a ja na sve bez pogovora pristajala... Ali to se kad-tad obije o glavu! Ja verujem u onu: sve se vraca, sve se placa! Ne moze se gaziti po nekome, i proci nekaznjeno! Ako nista drugo, ja cu se potruditi da isteram pravdu!
