Imam dosta prijatelja i lako ih sticem jer sam po prirodi komunikativna osoba, ali pravih, veoma malo, ako krenem nekim sistemom eliminacije verovatno ce se taj broj svesti na jednog, i smatram da je to retka privilegija. Jer ako se osvrnem oko sebe, primeticu mnoge koji su iluzivno okruzeni mnostvom ljudi ali su tehnicki sami, zaista je tako bez ikakve sablonske patetike.
Donekle ih klasifikujem na one od kojih mogu da ocekujem koristan savet i na one od kojih mogu u svakom trenutku da ocekujem zrtvu. Postoje oni koji su u teskim trenucima spremni da ti bez ikakvog pogovora sve pozajme, i oni koji su spremni da ti sve daju a da to ne smatraju za milostinju. Iskrena pomoc i milostinja su po mom misljenju totalno 2 razlicite stvari. Pomazem iz milostinje jer osecam savest, a prijateljsku pomoc dajem jer osecam duznost, ja tu pravim veliku razliku. Na stranu to sto ja sa svakim mogu da ubijem vreme, pijem pivo ili da fatam ribe,ili sta vec ... cepam drva. 90% njih bi mi okrenulo ledja cim bi videli da sam im "teret na grbaci".