Ulica ima drvored, raskošan ljeti i u proljeće,tužan zimi i sav u bojama s jeseni. Poznata je po bolnici i brojnim školama uz nju. U jednoj od kuća kroz prozor zurio je čovjek s rukama na bokovima žene koju je volio i gubio u istom trenutku. Bila je zora, gledaj kako je lijepa, kako se pojavljuje sunce koje toliko volim jer me grije.
Čovjek se zagleda u ženu, ja baš ne volim tu zoru, to me uvijek dijeli od tebe i odnosi u neki drugi svijet, pokušavam ga razumjeti i prihvatiti a s druge strane ga proklinjem jer mi je oteo tebe.
Ona mu uzvrati šutke pogledom u kome je bili sve i tuge i ljubavi i radosti susreta s novim svijetom i lutanje i nalaženje i smiraj duše...
Shvati da ne treba tako govoriti jer je pozljeđuje i otvara neke stare rane i uspomene koju nju bole kao i njega i zato se samo stisne uz nju udišući njen miris koji ga podsjeti na neku davnu neprekinutu ljubav i dane kad su uranjali jedan u drugog.
Stajali su tako dugo i nepomično svaki u svojim mislima dok nije zazvonio telefon...
Molim te idi, znaš nije zgodno ni tebi ni meni , i on se išulja iz stana kao lopov koji krade nešto što sad ne smije imati a nekad je bilo njegovo.
Pitao se idući ulicom dali gorak okus u ustima potječe od toga ili zato što nije oprao zube.
