Niko ne ulazi u praznu kafanu.
Zato mudri vlasnici dovlače ljude od imena i ugleda, ljude koji imaju šta da daju, i daju im najbolje stolove i besplatan meni.
Sadržaj koji važni ljudi donose privlaci njima slične, i kafana se puni.
Ohoho!
A onda, u nekom zlom trenutku, pomračenju uma,
vlasnik kafane odluči da se ne isplati besplatno služiti nekoga za glavnim stolom u već prepunoj kafani, angažuje obezbeđenje i otera ga,
ne razumevajući da je taj, unapred plaćen sto, jedini razlog što je kafana puna.
Ništa se brzo ne dešava. Kafana je još neko vreme puna, ali novi gosti nisu nalik onima koji su nekada za glavnim stolom sedeli.
Tek kada prođe dovoljno vremena kafana se vraća na početak, prazni stolovi i par pijanaca i klošara koji nemaju čime da plate.
I poneki nostalgičar koji pamti, ali se vise ne usuđuje da učestvuje. Prošeta, vidi prazninu i poražen ode.
Kafana može bez muzike, al bez gostiju ne.