Dobro jutro
Valjda ce neko ovde primetiti ovu divnu pesmu..
Dobar dan.

Evo, ja sam primetila ovu pesmu.
Volim Eni Lenoks.
VAMPIR
Poreklom od Lamija, koje su u Tesaliji noću sisale krv svojih muževa, vampir, u pravom smislu te reči, pominje se tek posle nastanka hrišćanstva, kao antipod asketizmu i besmrtnosti duše: on nije duša, već telo.
Prisutan je u mnogim civilizacijama i kulturama; na primer, kod Asteka se zvao „čivatateo“; na Filipinima je on ženskog roda (Manangal), kao i u Indiji; u istočnjačkoj religiji nazivaju ga „guli“. U Južnoj Americi, fantastično biće Čupakabra ima vampirske karakteristike.
Izgleda da je, ipak, pojam vampir naš, tj. srpski „brend“. Izraz potiče od staroslovenske reči „upyr“, i datira još iz vremena balkanskog animizma. U srpskom folkloru, postoje i drugi sinonimni nazivi za bića sa vampirskim karakteristikama: lampir, bukavac, drekavac, pa čak i „vampirske bundeve“! Po narodnom verovanju Južnih Slovena, Grka i Rumuna, vampir je mrtvac koji noću ustaje iz groba, davi ljude i sisa im krv, da bi se, pre oglašavanja prvih jutarnjih petlova ili zvuka crkvenih zvona, vratio u grob.
U domaćem folkloru postoji i jedinstveni recept kako pronaći vampira: dovoljno je uzjahati konja vranca, bez ijednog belega, i proći na njemu kroz groblje. Ako konj neće da pređe preko nekog groba, to znači da u njemu leži (iliti drema) lično – vampir. Ovo predanje oslanja se, očigledno, na opštepoznatu činjenicu da je konj čista životinja, te kako nikada ne pije zagađenu vodu; pa, ako ume da prepozna šta valja piti, po toj logici, valjda, zna i čija duša ne valja.
Vampire je opisao još Homer u svojoj „Odiseji“: kada glavni junak (Odisej) silazi u podzemni svet kako bi pronašao starca Tiresiju, on, pre toga, mora prineti svežu krv žrtava „senkama“ mrtvih. I stari Rimljani su u svojim pričama opisivali jezivu noćnu pticu, koja se hranila krvlju i ljudskim mesom. Prva žena-vampir je starozavetna Lilit, koja je noću sisala krv muškarcima.
Veliki nemački pesnik Gete je u XVIII veku dao književni oblik jezivim folklornim pričama o vampirima. Vampiri su demoni, a demoni, opet, sledbenici Satane.
To su, u osnovi, nesrećna bića, pokojnici u koje je ušao zao duh i ne daje im mira, pa zato nisu ni „tamo“ ni „ovamo“. Oni nemaju senku, jer „samo živa bića imaju senku“ (u njoj se nalazi ljudska duša). Danju spavaju, skrivajući se od sunca, a noću ustaju iz svojih grobnica i postaju aktivni. Proganjaju nevine ljudske duše, a onda im sisaju krv ugrizom svojih oštrih očnjaka i na taj način žrtva i sama postaje vampir ili pokojnik. Mogu se transformisati u slepog miša, vuka ili, čak, maglu. Imaju sposobnost brze regeneracije, tj. samoiscelivanja. Poseduju telepatske sposobnosti. Najbolji način za likvidaciju vampira jeste probadanje njegovog srca, a najefikasnije oružje za to je glogov kolac. Takođe: izlaganje sunčevoj svetlosti, kao i sipanje ključale vode u rupu pored vampirovog groba.
Prve priče o vampirima nastale su iz pera Ludviga Tika i Polidorija, još početkom XIX veka. Polidori je svog vampira, Drakulu, opisao kao karikaturu lorda Bajrona. Motiv je bio toliko interesantan, da su ga obrađivali: engleski pesnik Džon Kits („Lamija“, 1819); Edgar Alan Po („Morela“); Džozef Šeridan Le Fanu („Karmila“, 1872); Stoker („Drakula“, 1897); F. Merion Kraford („Krv znači život“, 1911); E. F. Benson („Soba u kuli“, 1912); Artur Konan Dojl („Slučaj vampira iz Saseksa“, 1924) itd.
Ali, i mi konja za trku imamo. Naime, naš pisac, Milovan Glišić, u svojoj pripoveci „Posle devedeset godina“, opisuje jednog srpskog vampira. U pitanju je izvesni Sava Savanović, čiji se duh pojavljuje u vidu leptirice (što je prilično lepa personifikacija lutajuće duše).
Jedan od najznačajnijih romana o vampirima pojavio se pedesetih godina prošlog veka. Ričard Metison, autor knjige „Ja, legenda“, spojio je ikonografiju horora i epske fantastike, i dao sumornu, apokaliptičnu viziju „kraja sveta“, u kome vlada globalna zaraza „vampirizma“. Njegov junak je, naime, poslednji pravi i normalni čovek u bespovratno izmenjenom društvu. Po ovom bestseleru snimljena su i dva filma („Poslednji čovek na Zemlji“,1964; „Omega čovek“, 1971).
U novije vreme, ovom temom bavi se američka autorka En Rajs (Anne Rice), pisac nekoliko knjiga iz serijala pod imenom „Vampirska hronika“. Prva od njih, „Intervju sa vampirom“ (1976), poslužila je kao scenario za istoimeni film iz 1994. U ovom romanu, u formi ispovednog pripovedanja jednog od tih kreatura (ako se nosilac glavne uloge, holivudski lepotan Bred Pit, uopšte može smatrati kreaturom), vampiri se bore za svoje statuse u tom mračnom, vampirskom svetu. Oni su, bukvalno, u večitoj i očajničkoj potrazi za sopstvenim identitetom. Njihova subkultura sastoji se od: mnogo seksa (i to svakojakog – autoerotizma, homoseksualizma itd), mnogo raskalašnih zabava, mnogo smrti i ubijanja. Ukratko, mnogo čega. Prosto da se jedno ljudsko biće rasplače nad njihovom sudbinom!
Sem već pomenutog Breda Pita, u ekranizaciji ovog romana igraju i Tom Kruz i Antonio Banderas. Na momente, oni više liče na nekadašnje „darkere“ ili „neo-pankere“. Jeste da su nešto bledunjavi (što je i razumljivo jer, ne smeju da se kvarcuju), ali to ne umanjuje njihovu harizmu.
Postoji još mnogo filmova, sada već kultnih, o ovim krvopijama (vidi: Drakula). Jedan od takvih je, svakako, i „Od sumraka do svitanja“, sa Harvijem Kajtelom, Kventinom Tarantinom, kao i Džordžom Klunijem (sic!) u glavnim ulogama. Ovaj horor, sa primesama fantastike obiluje scenama pravog rata između dve neravnopravne vojske: šačice ljudi i hiljada... ne, miliona izgladnelih vampira. Krvi do kolena... Sve dok superiorni čovek (Kluni) ne potuče i poslednjeg letećeg stvora. Pri tom, taj pobednik je jedan okoreli kriminalac.
Kakva simbolika!
No, postoje i ljudi-vampiri, tj. hibridi (Blejd, u istoimenom sajber-pank horor filmu), koji se bore za dobrobit humanoidnog sveta.
Mnoštvo je filmova o vampirima ili onih, u kojima se vampiri makar spominju: „Nosferatu“(1922); „Drakula“ (1931); „Drakulina kuća“ (1945); „Izgubljeni momci“ (1987); „Nevina krv“ (1992); „Vampir u Bruklinu“ (1995); „Vampiri“ (Karpenter, 1998); „Kraljica prokletih“ (2002); „Liga džentlmena“ (2003); „Van Helsing“ (2004) itd.itd.
U suštini, režiseri savremenih horor-filmova trude se da „nove“ vampire što više približe mlađoj gledalačkoj publici. Po receptu: i jedni i drugi dugo spavaju (tj. aktivni su noću), slušaju istu muziku, isto se oblače i šminkaju. Zaključak: vampiri vole sve što vole i mladi.
A Eni Lenoks .... Paaa, moj favorit je ovo: