~ "MI CEMO VAS ISKUŠATI...ZAISTA CEMO VAS ISKUŠATI...!" ~
/ajet iz Kur`ana/
~I deo~
Kad je oluja konačno jenjavala,otresao sam se i oslobodio peska koji se oko mene nagomilao.
Moja kamila je bila napola zatrpana u pesku,ali to i nije bilo najgore od onoga sto je mogla doživeti mnogo puta.
Sama oluja,na prvi pogled,nije nam pričinila vecu štetu,osim što mi je napunila usta,uši i nozdrve peskom i odnela pokrivač sa sedla.
Ali,uskoro otkrivam svoju zabludu..
Svi brežuljci su oko mene promenili oblike.
Moji vlastiti tragovi,kao i oni izgubljene kamile,bili su izbrisani.
Stojim na Devicanskom tlu.
Sada je preostalo samo da idem nazad u logor-ili da barem pokušam da idem nazad-uz pomoć sunca i osećanja smera,sto je gotovo instikt kod onih koji su se navikli na putovanja u pustinji.
Ali,ovakve dve vrste pomoći ovde nisu sasvim pouzdane,jer vam pešcani bregovi ne dozvoljavaju da idete u pravoj liniji i tako održite kurs koji ste odabrali.
Oluja mi je izazvala žedj ali,ne ocekujuci da ću biti van logora više od par sati,već sam odavno bio popio poslednji gutljaj iz male mešine za vodu.
Medjutim,ne može biti daleko od logora,pa iako moja kamila nije bila napojena od poslednjeg našeg zaustavljanja kod nekog bunara pre dva dana,ona je iskusan veteran i mogu se na nju osloniti da će me vratiti nazad.
Okrenuo sam joj njušku u smeru gde sam mislio da mora biti logor i krenuli smo žustrim korakom.
Prolazi sat,drugi,a zatim i treći,ali ni traga od Zejda niti naseg logora.
Nijedan od narandzastih bregova ne predstavlja poznat izgled,zaista bi bilo teško otkriti bilo sta poznato u njima,cak i da nije bilo oluje.
Kasno poslepodne stizem do nekih granitnih stena koje vire iz tla,sto je tako retko usled ovih pešcanih pustoši,i odmah ih prepoznajem.
Prošli smo ih,Zejd i ja,juče posle podneva,ne mnogo pre nego smo se zaustavili da prenoćimo.
Osećam veliko olakšanje jer,iako je očigledno da sam daleko od mesta gde sam se nadao da cu naći Zejda-pošto sam ga promasio verovatno za nekoliko kilometara-izgleda da mi sad ne bi trebalo biti teško da ga nadjem jednostavno idući u pravcu jugozapada,kao sto smo uradili juče.
Secam se bilo je oko tri sata izmedju stena i naseg logora,ali sad vec jašem vise od tri sata,nema traga ni od logora ni od Zejda.
Jesam li ga opet promašio?
Žurim napred,uvek u smeru jugozapada,uzimajući pazljivo u obzir kretanje Sunca.
Prolaze još dva sata,ali niti ima logora,niti ima Zejda.
Kada je pala noć,zakljucujem da bi bilo besmisleno da nastavim dalje,bolje je odmoriti se i sačekati jutarnje svetlo.
Sjašem,podvežem kamili noge i pokušam pojesti nekoliko urmi,ali sam suviše žedan,te ih dajem kamili i ležem glavom prislonjenom uz njeno telo.
Padam u nepostojani dremež,ni u potpuni san,ni u potpunu budnost,nego u sled sanjivih stanja koje donosi umor i koja bivaju prekinuta žedju sto postepeno postaje mucna.
Negde u onim dubinama koje ne želimo da otkrijemo sebi,vrpolji se sivi,kukavički strah-šta ce se desiti sa mnom ako ne nadjem put do Zejda i do naših mesina sa vodom?
Jer,koliko znam,nema vode niti bilo kakvog naselja za više dana hoda u bilo kom smeru.
U svanuće nastavljam da hodam.
Za vreme noći proračunao sam da sam morao otici suviše prema jugu i da,zato,Zejdov logor treba da bude negde prema sever-severoistoku od mesta gde sam proveo noc.
I tako kamila i ja idemo prema severu-severoistoku,žedni,umorni i gladni,uvek se provlačeci u valovitim linijama od doline do doline,zaobilazeci peščane humke,čas levo-čas desno.
U podne se odmaramo.
Jezik mi se lepi za nepce i osećam ga kao staru,ispucalu kožu.
Grlo me boli,a oči su mi upaljene.
Prislonjen uz kamilin trbuh,sa abajom navučenom preko glave,pokušavam zaspati,ali ne mogu..
Popodne smo opet u pokretu,ovog puta u smeru više prema istoku-jer znam da smo išli suviše daleko prema zapadu-ali još uvek nema ni Zejda ni logora.
Dolazi jos jedna noć.
Žedj je postala mučenje,a želja za vodom jedina,neodoljiva misao u mozgu koji više ne moze da drzi misli u potrebnom redosledu.
Čim zora osvetli nebo,jašem dalje celo jutro,podne i popodne istog dana.
Peščane humke i jara.
Humke iza humki,bez kraja.
Ili je možda ovo kraj-kraj svih mojih puteva,svih mojih težnji i otkrića?
Mog dolaska u narod Arabije,medju kojima više nisam bio stranac..?
"Bože,molim ti se...ne dozvoli da ovako stradam"- tiho tonu moje reci u pesak pustinjskog okeana.
Posle podne penjem se na visok brežuljak,u nadi da ću dobiti bolji pregled okoline.
Iznenada nazreh tamnu tačku daleko na istoku i mogao sam vrisnuti od radosti,ali sam suviše bio slab za tako nesto.
To mora biti Zejdov logor i mešine sa vodom,dve velike mešine pune vode!
Kolena mi klecaju dok se ponovo penjem na ledja kamile.
Polako,pažljivo krećem se u pravcu te crne tačke koja sigurno mora biti Zejdov logor.
Ovaj put,uz krajnji oprez,nastojim da ga ne promašim,jašem u pravoj liniji,uz peščane brezuljke,niz peščane doline.
Na taj nacin udvostručujem,utrostručujem naš napor,ali sam podstaknut nadom da cu ubrzo,najviše u toku dva sata,dostici svoj cilj.
Konačno,nakon sto smo prošli vrh poslednjeg peščanog brežuljka,cilj jasno vidim.
Drzim kamilu na uzdi i gledam dole na nesto mračno,udaljeno manje od jednog kilometra,a moje srce zamire,kao da će prestati da kuca.
Ono što vidim pred sobom je tamno granitno stenje što izbija iz tla,pored kojeg sam prošao pre tri dana sa Zejdom i ponovo pre dva dana,sam...
Dva dana sam išao u krug...
/ajet iz Kur`ana/
~I deo~
Kad je oluja konačno jenjavala,otresao sam se i oslobodio peska koji se oko mene nagomilao.
Moja kamila je bila napola zatrpana u pesku,ali to i nije bilo najgore od onoga sto je mogla doživeti mnogo puta.
Sama oluja,na prvi pogled,nije nam pričinila vecu štetu,osim što mi je napunila usta,uši i nozdrve peskom i odnela pokrivač sa sedla.
Ali,uskoro otkrivam svoju zabludu..
Svi brežuljci su oko mene promenili oblike.
Moji vlastiti tragovi,kao i oni izgubljene kamile,bili su izbrisani.
Stojim na Devicanskom tlu.
Sada je preostalo samo da idem nazad u logor-ili da barem pokušam da idem nazad-uz pomoć sunca i osećanja smera,sto je gotovo instikt kod onih koji su se navikli na putovanja u pustinji.
Ali,ovakve dve vrste pomoći ovde nisu sasvim pouzdane,jer vam pešcani bregovi ne dozvoljavaju da idete u pravoj liniji i tako održite kurs koji ste odabrali.
Oluja mi je izazvala žedj ali,ne ocekujuci da ću biti van logora više od par sati,već sam odavno bio popio poslednji gutljaj iz male mešine za vodu.
Medjutim,ne može biti daleko od logora,pa iako moja kamila nije bila napojena od poslednjeg našeg zaustavljanja kod nekog bunara pre dva dana,ona je iskusan veteran i mogu se na nju osloniti da će me vratiti nazad.
Okrenuo sam joj njušku u smeru gde sam mislio da mora biti logor i krenuli smo žustrim korakom.
Prolazi sat,drugi,a zatim i treći,ali ni traga od Zejda niti naseg logora.
Nijedan od narandzastih bregova ne predstavlja poznat izgled,zaista bi bilo teško otkriti bilo sta poznato u njima,cak i da nije bilo oluje.
Kasno poslepodne stizem do nekih granitnih stena koje vire iz tla,sto je tako retko usled ovih pešcanih pustoši,i odmah ih prepoznajem.
Prošli smo ih,Zejd i ja,juče posle podneva,ne mnogo pre nego smo se zaustavili da prenoćimo.
Osećam veliko olakšanje jer,iako je očigledno da sam daleko od mesta gde sam se nadao da cu naći Zejda-pošto sam ga promasio verovatno za nekoliko kilometara-izgleda da mi sad ne bi trebalo biti teško da ga nadjem jednostavno idući u pravcu jugozapada,kao sto smo uradili juče.
Secam se bilo je oko tri sata izmedju stena i naseg logora,ali sad vec jašem vise od tri sata,nema traga ni od logora ni od Zejda.
Jesam li ga opet promašio?
Žurim napred,uvek u smeru jugozapada,uzimajući pazljivo u obzir kretanje Sunca.
Prolaze još dva sata,ali niti ima logora,niti ima Zejda.
Kada je pala noć,zakljucujem da bi bilo besmisleno da nastavim dalje,bolje je odmoriti se i sačekati jutarnje svetlo.
Sjašem,podvežem kamili noge i pokušam pojesti nekoliko urmi,ali sam suviše žedan,te ih dajem kamili i ležem glavom prislonjenom uz njeno telo.
Padam u nepostojani dremež,ni u potpuni san,ni u potpunu budnost,nego u sled sanjivih stanja koje donosi umor i koja bivaju prekinuta žedju sto postepeno postaje mucna.
Negde u onim dubinama koje ne želimo da otkrijemo sebi,vrpolji se sivi,kukavički strah-šta ce se desiti sa mnom ako ne nadjem put do Zejda i do naših mesina sa vodom?
Jer,koliko znam,nema vode niti bilo kakvog naselja za više dana hoda u bilo kom smeru.
U svanuće nastavljam da hodam.
Za vreme noći proračunao sam da sam morao otici suviše prema jugu i da,zato,Zejdov logor treba da bude negde prema sever-severoistoku od mesta gde sam proveo noc.
I tako kamila i ja idemo prema severu-severoistoku,žedni,umorni i gladni,uvek se provlačeci u valovitim linijama od doline do doline,zaobilazeci peščane humke,čas levo-čas desno.
U podne se odmaramo.
Jezik mi se lepi za nepce i osećam ga kao staru,ispucalu kožu.
Grlo me boli,a oči su mi upaljene.
Prislonjen uz kamilin trbuh,sa abajom navučenom preko glave,pokušavam zaspati,ali ne mogu..
Popodne smo opet u pokretu,ovog puta u smeru više prema istoku-jer znam da smo išli suviše daleko prema zapadu-ali još uvek nema ni Zejda ni logora.
Dolazi jos jedna noć.
Žedj je postala mučenje,a želja za vodom jedina,neodoljiva misao u mozgu koji više ne moze da drzi misli u potrebnom redosledu.
Čim zora osvetli nebo,jašem dalje celo jutro,podne i popodne istog dana.
Peščane humke i jara.
Humke iza humki,bez kraja.
Ili je možda ovo kraj-kraj svih mojih puteva,svih mojih težnji i otkrića?
Mog dolaska u narod Arabije,medju kojima više nisam bio stranac..?
"Bože,molim ti se...ne dozvoli da ovako stradam"- tiho tonu moje reci u pesak pustinjskog okeana.
Posle podne penjem se na visok brežuljak,u nadi da ću dobiti bolji pregled okoline.
Iznenada nazreh tamnu tačku daleko na istoku i mogao sam vrisnuti od radosti,ali sam suviše bio slab za tako nesto.
To mora biti Zejdov logor i mešine sa vodom,dve velike mešine pune vode!
Kolena mi klecaju dok se ponovo penjem na ledja kamile.
Polako,pažljivo krećem se u pravcu te crne tačke koja sigurno mora biti Zejdov logor.
Ovaj put,uz krajnji oprez,nastojim da ga ne promašim,jašem u pravoj liniji,uz peščane brezuljke,niz peščane doline.
Na taj nacin udvostručujem,utrostručujem naš napor,ali sam podstaknut nadom da cu ubrzo,najviše u toku dva sata,dostici svoj cilj.
Konačno,nakon sto smo prošli vrh poslednjeg peščanog brežuljka,cilj jasno vidim.
Drzim kamilu na uzdi i gledam dole na nesto mračno,udaljeno manje od jednog kilometra,a moje srce zamire,kao da će prestati da kuca.
Ono što vidim pred sobom je tamno granitno stenje što izbija iz tla,pored kojeg sam prošao pre tri dana sa Zejdom i ponovo pre dva dana,sam...
Dva dana sam išao u krug...