Iako je od vremena pada Tribunije pod srpsku političku vlast broj katolika počeo opadati, odsudno razdoblje u tom pogledu bilo je XVI. i prva polovica XVII. st. Prema nekim podacima iz 1606. god. bilo je tada u turskom dijelu biskupije još 15.000 katolika, a prema statistici iz 1640. god. ima u tri velike župe (Žurovići, Gradac i Popovo) s 38 sela još samo 322 katoličke kuće s 2130 vjernika.4 Postavlja se kao naravno pitanje što je moglo uzrokovati tako naglo opadanje katolika u trebinjskoj biskupiji. Mogla su tomu biti dva uzroka: iseljavanje i otpad od vjere. Po mišljenju Krunoslava Draganovića prvi uzrok ne bi mogao doći u obzir, barem ne kao masovnija pojava; o tome, naime, nema podataka u poznatim dokumentima. Po svojem geografskom položaju trebinjski vjernici su mogli bježati samo u susjednu, katoličku Dubrovačku republiku. No dubrovačko je područje premalo za prihvat većeg broja izbjeglica. Osim toga i sam je Dubrovnik tada priznavao vlast Turske i teško da bi se usudio prihvatiti veći broj bjegunaca s turskog teritorija.5 Preostaju kao najvjerojatniji uzrok otpadi i prelasci na drugu vjeru, srpsko pravoslavlje i islam. No o tome skoro da nema podataka u objavljenim dokumentima iz trebinjske biskupije (Farlatti, Illyricum sacrum, VI, 297-318), a o tome šuti i trebinjski biskup Krizostom Antić u svojim relativno brojnim izvještajima Propagandi u Rim. Draganović tu Antićevu šutnju o shizmi tumači time što pretpostavlja daje kod Antića vladao opravdan strah od rimskih prigovora, kao i bojazni od većih poteškoća koje je imao u vezi s biskupskom rezidencijom.6 Starija južnoslavenska historiografija tome pitanju nije posvećivala nikakvu pažnju. Neki srpski historici bilježili su slučajeve navodnih prijelaza s pravoslavlja na katolicizam, što su u stvari bili rijetki slučajevi vraćanja natrag u krilo Katoličke crkve, od koje su iz raznih razloga ranije bili otpali. Ne našavši zadovoljavajući odgovor ni u objavljenim izvorima ni u literaturi, Krunoslav Draganović se sam dao na istraživanje tog pitanja u arhivskim dokumentima Posebno je istražio dokumente sadržane u arhivu Propagande u Rimu, ali kako je Propaganda osnovana tek 1622. godine, kad je već velik broj katolika na Balkanu bio otpao od katoličke vjere i prešao na islam, ili još češće na pravoslavlje, to je u tom arhivu mogao naći podatke samo za XVII. st. i retrospektivno za vrijeme neposredno prije toga, dakle za drugu polovicu XVI. st. Rezultate svojih istraživanja za hrvatsko govorno područje objavio je u opsežnoj studiji. U ovom članku poslužit ću se rezultatima tih njegovih istraživanja ukoliko se odnose na trebinjsku biskupiju.
U neobjavljenom životopisu sluge božjega P. Julija Mancinelija, DI (1537-1618), koji je oko 1580. god. bio teolog kod dubrovačkog nadbiskupa, ostalo nam je dragocjeno objašnjenje o uzrocima otpada trebinjskih katolika. Tu čitamo: "Latinski svećenici, ne mogavši trpjeti i robovanje Turcima i materijalnu oskudicu zbog pomanjkanja prihoda, napustili su brigu za one duše, prepustivši ih primitivnim seoskim svećenicima koji su plugom i motikom pribavljali potreban živež za sebe i svoju obitelj. Zbog pomanjkanja latinskih svećenika, skoro sav onaj puk je prešao na istočni obred." Nadalje piše kako je onaj puk bio sasvim napušten, pak su mnogi umirali bez ispovijedi i drugih sakramenata, u nekim mjestima po četrdeset godina ljudi ne bi vidjeli svojeg svećenika, pak je bilo medu brdima mnogo praznih i poluporušenih crkava. On kaže da se pravoslavni nalaze posvuda po turskoj zemlji, pa i u mjestima gdje su ranije bili katolici, zbog toga što su ih napustili latinski svećenici, koji nisu htjeli služiti bez prihoda. Iz ovih zapisa u Mancinellijevu životopisu, Draganović zaključuje da je trebinjska biskupija već u ono vrijeme, tj. u drugoj polovici XVI. st., izgubila najveći dio svojih vjernika.
O stanju u prvoj polovici XVII. st. saznajemo iz pisama albanskih biskupa Andrijaševića i Medvedovića (Ursini); oba iz Popova u Hercegovini. Oni su pisali 1622. god. Propagandi u Rim, moleći da imenuje biskupa za staru biskupsku stolicu u Naroni (tzv. Stefansku crkvu), jer su oni jako žalosni zbog stanja katolika u gornjem Iliriku. Njihovo pismo se nije sačuvalo, ali o njegovu sadržaju saznajemo iz sažetka koji je učinio tajnik Propagande. Iz toga se može jasno zaključiti da su oni pisali o otpadima katolika, jer traže postavljanje biskupa u Neretvi "kako bi se sačuvali oni koji su još uvijek katolici", a koji su prema istom svjedočanstvu još uvijek relativno brojni budući da imaju 16 crkava. Ali postoji velika opasnost da budu zavedeni od šizmatika i Turaka, kao što se desilo mnogima u susjednim mjestima, koji su prešli na islam ili pravoslavlje.
Propaganda je g. 1625. zaista postavila za biskupa u navodnu Stefansku crkvu (staru Naronu) samog Andrijaševića, koji je ostao na toj stolici nekoliko godina, vodeći neprestane sporove s biskupima makarskim i trebinjskim zbog granica, jer daje njegova biskupija zauzimala djelomično područje tih dviju biskupija. No nas ovdje posebno zanimaju njegovi izvještaji Propagandi o otpadima katolika u njegovoj tadašnjoj biskupiji. Dne 16. studenog 1626. pisao je u Rim iz Gradca da je posjetio veći dio svoje biskupije, porušene i žalosne zbog dugotrajnog pomanjkanja vlastitih pastira. Slijedeće 1627. godine, na 12. svibnja javlja da pomalo već ima uspjeha u radu među šizmaticima, koji su se odijelili od sv. Crkve. Iste te godine javljao je biskup Andrijašević i o stanju katolika u pojedinim župama njegove biskupije. Tako je u Popovu, prije manje od 50 godina, bilo 360 katoličkih kuća koje su zbog pomanjkanja biskupa i svećenika prešle na pravoslavlje. Od 12 katoličkih crkava 7 su uzurpirali pravoslavni svećenici, ponajviše one kojih su vjernici prešli na pravoslavlje, a sve to, kako kaže Andrijašević, jer nije bilo katoličkog biskupa koji bi branio prava crkve. Na drugom kraju njegove biskupije, u Dubravama i Podveležju, našao je oko 250 katoličkih kuća, ali ti vjernici po 10-12 godina nisu vidjeli katoličkog svećenika, te su polazili na liturgiju kod šizmatika i tamo se vjenčavali, ali ipak nisu zaboravili svoju katoličku vjeru. Nažalost nije naveo pobliže imena sela čije crkve su zaposjeli šizmatici u župi Popovo (7 od njih 12). Nešto detaljnije podatke daje za župe Čvaljina i Zavala. God. 1629. je pisao da se među tim župama nalazi pravoslavni manastir, pak su sve obitelji u blizini manastira, osim njih 8, postale šizmatičke. Na sličan način je od Katoličke crkve otpalo 60 obitelji u župi Dračevo-Dubljani. Andrijašević opisuje kako se to dogodilo. "Prije malo godina, budući da nijesu imali pastira koji bi ih branio, šizmatički metropolita ih je (dvije crkve) zauzeo i izuzevši 9 obitelji, svi su otpali." U tim katolicima otetim crkvama šizmatički metropolit je dao izbaciti kosti pokojnika i porušiti katoličke oltare, na veliku žalost vjernika, koji su se htjeli vratiti u krilo Katoličke crkve, pod uvjetom da im biskup pošalje jednog svećenika. Kako on nije mogao ispuniti taj zahtjev, ostali su šizmatici do dana današnjega. U jednom pismu Propagandi iz 1629. godine sam puk mjesta Neretve, Popova i Gradca tvrdi da ih je "velika većina prešla na pravoslavlje ili islam, jer nijesu imali vlastitog biskupa, pa čak ni drugih svećenika osim popova toliko neukih da nijesu znali ni misu reći."
U neobjavljenom životopisu sluge božjega P. Julija Mancinelija, DI (1537-1618), koji je oko 1580. god. bio teolog kod dubrovačkog nadbiskupa, ostalo nam je dragocjeno objašnjenje o uzrocima otpada trebinjskih katolika. Tu čitamo: "Latinski svećenici, ne mogavši trpjeti i robovanje Turcima i materijalnu oskudicu zbog pomanjkanja prihoda, napustili su brigu za one duše, prepustivši ih primitivnim seoskim svećenicima koji su plugom i motikom pribavljali potreban živež za sebe i svoju obitelj. Zbog pomanjkanja latinskih svećenika, skoro sav onaj puk je prešao na istočni obred." Nadalje piše kako je onaj puk bio sasvim napušten, pak su mnogi umirali bez ispovijedi i drugih sakramenata, u nekim mjestima po četrdeset godina ljudi ne bi vidjeli svojeg svećenika, pak je bilo medu brdima mnogo praznih i poluporušenih crkava. On kaže da se pravoslavni nalaze posvuda po turskoj zemlji, pa i u mjestima gdje su ranije bili katolici, zbog toga što su ih napustili latinski svećenici, koji nisu htjeli služiti bez prihoda. Iz ovih zapisa u Mancinellijevu životopisu, Draganović zaključuje da je trebinjska biskupija već u ono vrijeme, tj. u drugoj polovici XVI. st., izgubila najveći dio svojih vjernika.
O stanju u prvoj polovici XVII. st. saznajemo iz pisama albanskih biskupa Andrijaševića i Medvedovića (Ursini); oba iz Popova u Hercegovini. Oni su pisali 1622. god. Propagandi u Rim, moleći da imenuje biskupa za staru biskupsku stolicu u Naroni (tzv. Stefansku crkvu), jer su oni jako žalosni zbog stanja katolika u gornjem Iliriku. Njihovo pismo se nije sačuvalo, ali o njegovu sadržaju saznajemo iz sažetka koji je učinio tajnik Propagande. Iz toga se može jasno zaključiti da su oni pisali o otpadima katolika, jer traže postavljanje biskupa u Neretvi "kako bi se sačuvali oni koji su još uvijek katolici", a koji su prema istom svjedočanstvu još uvijek relativno brojni budući da imaju 16 crkava. Ali postoji velika opasnost da budu zavedeni od šizmatika i Turaka, kao što se desilo mnogima u susjednim mjestima, koji su prešli na islam ili pravoslavlje.
Propaganda je g. 1625. zaista postavila za biskupa u navodnu Stefansku crkvu (staru Naronu) samog Andrijaševića, koji je ostao na toj stolici nekoliko godina, vodeći neprestane sporove s biskupima makarskim i trebinjskim zbog granica, jer daje njegova biskupija zauzimala djelomično područje tih dviju biskupija. No nas ovdje posebno zanimaju njegovi izvještaji Propagandi o otpadima katolika u njegovoj tadašnjoj biskupiji. Dne 16. studenog 1626. pisao je u Rim iz Gradca da je posjetio veći dio svoje biskupije, porušene i žalosne zbog dugotrajnog pomanjkanja vlastitih pastira. Slijedeće 1627. godine, na 12. svibnja javlja da pomalo već ima uspjeha u radu među šizmaticima, koji su se odijelili od sv. Crkve. Iste te godine javljao je biskup Andrijašević i o stanju katolika u pojedinim župama njegove biskupije. Tako je u Popovu, prije manje od 50 godina, bilo 360 katoličkih kuća koje su zbog pomanjkanja biskupa i svećenika prešle na pravoslavlje. Od 12 katoličkih crkava 7 su uzurpirali pravoslavni svećenici, ponajviše one kojih su vjernici prešli na pravoslavlje, a sve to, kako kaže Andrijašević, jer nije bilo katoličkog biskupa koji bi branio prava crkve. Na drugom kraju njegove biskupije, u Dubravama i Podveležju, našao je oko 250 katoličkih kuća, ali ti vjernici po 10-12 godina nisu vidjeli katoličkog svećenika, te su polazili na liturgiju kod šizmatika i tamo se vjenčavali, ali ipak nisu zaboravili svoju katoličku vjeru. Nažalost nije naveo pobliže imena sela čije crkve su zaposjeli šizmatici u župi Popovo (7 od njih 12). Nešto detaljnije podatke daje za župe Čvaljina i Zavala. God. 1629. je pisao da se među tim župama nalazi pravoslavni manastir, pak su sve obitelji u blizini manastira, osim njih 8, postale šizmatičke. Na sličan način je od Katoličke crkve otpalo 60 obitelji u župi Dračevo-Dubljani. Andrijašević opisuje kako se to dogodilo. "Prije malo godina, budući da nijesu imali pastira koji bi ih branio, šizmatički metropolita ih je (dvije crkve) zauzeo i izuzevši 9 obitelji, svi su otpali." U tim katolicima otetim crkvama šizmatički metropolit je dao izbaciti kosti pokojnika i porušiti katoličke oltare, na veliku žalost vjernika, koji su se htjeli vratiti u krilo Katoličke crkve, pod uvjetom da im biskup pošalje jednog svećenika. Kako on nije mogao ispuniti taj zahtjev, ostali su šizmatici do dana današnjega. U jednom pismu Propagandi iz 1629. godine sam puk mjesta Neretve, Popova i Gradca tvrdi da ih je "velika većina prešla na pravoslavlje ili islam, jer nijesu imali vlastitog biskupa, pa čak ni drugih svećenika osim popova toliko neukih da nijesu znali ni misu reći."
