Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 103.538
Trampov prvi mandat jeste bio uglavnom mirotvoran i on kreće i u drugi kao deklarisani mirotvorac, sa velikim najavama o prekidu vatre na Bliskom istoku i u Ukrajini. Međutim, šta je istina ispod površine? Zašto se Trampu, toliko, žuri da sklopi primirje u Ukrajini i zbog čega ona scena u Beloj kući?
Vojno industrijski kompleks u Americi nije moguće naprosto demobilisati. On u ovom momentu može biti samo preusmeren. Ništa ni ne znači da nova administracija ima ikakve namere da suštinski promeni stvari. Tramp želi veliku Ameriku, a to je i Amerika kao velesila. Posle decenija pogrešne spoljne politike, on želi samo da saseče američke gubitke. Ko misli da se SAD vraća u epohu samoizolacije iz perioda pre 1898. godine, kao što mnogi Amerikacni zaista i misle, grdno se vara. Američki vojnoindustrijski kompels može biti nahranjen ukoliko bi se novi dil napravio u kojem bi Evropa, u najekstremnijem formatu nekakav evropski reformisani NATO pakt, preuzela na sebe finansiranje rata u Ukrajini. U toj situaciji, Amerikanci bi profitirali, zato što bi Evropljani kupovali od njih (i to ne po baš najpovoljnijoj ceni) naoružanje koje bi isporučivali Ukrajincima, bilo kao poklon ili kao dug.
Međutim, postoji drugi razlog zašto se Trampu žuri i zašto jedva čeka izgovore da se Amerikanci povuku iz Ukrajine. A to je i trol najava oko Gaze. Trenutno na vlasti u Vašingtonu nisu nikakvi antiglobalisti kako se može čuti po propagandi alternativnih medija, već najproizraelskija vlada u istoriji postojanja Izraela, dakle, od Drugog svetskog rata, da kažemo. Sa nagoveštajem da će, ukolilo Dž. D. Vens bude nasledio Trampa 2029. godine, buduća američka administracija to još i više nadmašiti. U dugoročnom smislu, ne za sada, već za daleku budućnost, postoji neka istina u Trampovoj izjavi, ali ona danas ima drugačiju funkciju: njena svrha je da se radikalizuju Hamas, Hezbolah i Iran, odnosno da se pruži opravdanje za antisemitizam. Niko ne želi da izlazi kao napadač, već kao neko ko se brani, zato je Izraelu i Americi potreban novi 7. oktobar 2023. godine. Jako je važno da oni naprave prvi udarac, odnosno da budu isprovocirani da ga izvrše, zato što potom dolazi Amerika svim silama u odbranu.
Tramp je bio za rat protiv Irana još u vreme prvog mandata, ali u samoj Americi nije bilo podrške za tako nešto, pa je odustao. Velika većina Amerikanaca, čak, bila je protiv toga. Međutim, ako Amerika samo reaguje, i to sad posle ovog jezivog rata protiv Hamasa, pogotovo, danas je situacija drugačija. Tramp se verovatno sprema za ozbiljan rat šireg formata na Bliskom istoku i potencijalno smenu režima ili ozbiljnu eskalaciju u Iranu. Verujem da će do kraja njegovog mandata Iran biti temeljno bombardovan. Takođe verujem da postoje izvesni tajni pregovori sa Putinom, u kojima je on pokušavao da Ruse odvrati od Irana. I da je Putinu obećao, na duže staze, ne parčiće Ukrajine - nego celu. To bi bilo i u skladu sa ovim trenutnim dešavanjima oko Zelenskog. Rusija više ne zavisi od Irana za dronove, ali je uložila izuzetno velika sredstva u Iran, tako da je cena jako skupa. Previše je ušla u Persiju da bi se iz nje povukla. Zato verujem da je Tramp morao Putinu ponuditi nešto lavovsko, a to uključuje (zapravo) celu Ukrajinu, sve do granica sa Poljskom. Ali ne odmah i ne neposredno, naravno. Takođe je moguće da bi, u slučaju (hipotetički govoreći) uspešnog uništenja Irana, pristao na izvesan ruski uticaj u strateškim i resursima bogatim zonama oko Kaspijskog mora, uključujući možda i vojno prisustvo Rusa u delovima Irana. Ukratko rečeno, on traži od Putina da samo „oštro zagrmi“ (onako, vučićevski) u najveću ruku, a da eventualni rat u Iranu bude proxy war protiv Kine.
U takvoj situaciji, ukoliko i dođe uskoro do kraja rata u Ukrajini, Rusija bi mogla da posredno (preko Kine ili drugog posrednika) nastavi da nekim zaobilaznim putem (možda nalik načinu na koji Srbija oprema Ukrajince) naoružava Iran, što bi i ruski vojnoindustrijski kompleks (posebno oko municije) koji je sada zbog rata u Ukrajini maksimalno razvijen, zadovoljilo, a na šta bi Amerikanci mogli da zažmure, slično kao što bi i Rusi zažmurili na eventualno posredno opremanje Ukrajinaca o trošku atlantističkih EUropljana.
Sve pozicije koje je Tramp postavio, jasno idu u tom smeru. Počev od ambasadora SAD u Izraelu, pa na dalje. Došla je na vlasti jevrejska ekstremna desnica, tako da kažemo, koja otvreno smatra da Veliki Izrael ima svoje biblijsko pravo na postojanje, a da Palestinci kao nacija uopšte ne postoje i da, shodno tome, pošto i nisu nacija (delimično nalik mnogim Rusima koji, slično kao u slučaju Palestinaca, odnosno sličnih motiva i razloga, negiraju i postojanje Ukrajinaca kao nacije), ne poseduju nikakvo pravo na samoopredeljenje. Gaza je već praktično nenastanjiva i preti joj humanitarna katastrofa ogromnih razmera, čak i da se rat ne nastavi neko poduže vreme, zato što je pretvorena u pravi košmar na zemlji. Bez obzira na to šta na kraju i bude od dalje eskalacije sukoba na Bliskom istoku, mislim da je još ozbiljnija eskalacija sukoba sa Hamasom i Hezbolahom potpuna neminovnost u ovom trenutku. Delovi južnog Libana će, pretpostavljam, izgledati barem delimično nalik Gazi.
Vojno industrijski kompleks u Americi nije moguće naprosto demobilisati. On u ovom momentu može biti samo preusmeren. Ništa ni ne znači da nova administracija ima ikakve namere da suštinski promeni stvari. Tramp želi veliku Ameriku, a to je i Amerika kao velesila. Posle decenija pogrešne spoljne politike, on želi samo da saseče američke gubitke. Ko misli da se SAD vraća u epohu samoizolacije iz perioda pre 1898. godine, kao što mnogi Amerikacni zaista i misle, grdno se vara. Američki vojnoindustrijski kompels može biti nahranjen ukoliko bi se novi dil napravio u kojem bi Evropa, u najekstremnijem formatu nekakav evropski reformisani NATO pakt, preuzela na sebe finansiranje rata u Ukrajini. U toj situaciji, Amerikanci bi profitirali, zato što bi Evropljani kupovali od njih (i to ne po baš najpovoljnijoj ceni) naoružanje koje bi isporučivali Ukrajincima, bilo kao poklon ili kao dug.
Međutim, postoji drugi razlog zašto se Trampu žuri i zašto jedva čeka izgovore da se Amerikanci povuku iz Ukrajine. A to je i trol najava oko Gaze. Trenutno na vlasti u Vašingtonu nisu nikakvi antiglobalisti kako se može čuti po propagandi alternativnih medija, već najproizraelskija vlada u istoriji postojanja Izraela, dakle, od Drugog svetskog rata, da kažemo. Sa nagoveštajem da će, ukolilo Dž. D. Vens bude nasledio Trampa 2029. godine, buduća američka administracija to još i više nadmašiti. U dugoročnom smislu, ne za sada, već za daleku budućnost, postoji neka istina u Trampovoj izjavi, ali ona danas ima drugačiju funkciju: njena svrha je da se radikalizuju Hamas, Hezbolah i Iran, odnosno da se pruži opravdanje za antisemitizam. Niko ne želi da izlazi kao napadač, već kao neko ko se brani, zato je Izraelu i Americi potreban novi 7. oktobar 2023. godine. Jako je važno da oni naprave prvi udarac, odnosno da budu isprovocirani da ga izvrše, zato što potom dolazi Amerika svim silama u odbranu.
Tramp je bio za rat protiv Irana još u vreme prvog mandata, ali u samoj Americi nije bilo podrške za tako nešto, pa je odustao. Velika većina Amerikanaca, čak, bila je protiv toga. Međutim, ako Amerika samo reaguje, i to sad posle ovog jezivog rata protiv Hamasa, pogotovo, danas je situacija drugačija. Tramp se verovatno sprema za ozbiljan rat šireg formata na Bliskom istoku i potencijalno smenu režima ili ozbiljnu eskalaciju u Iranu. Verujem da će do kraja njegovog mandata Iran biti temeljno bombardovan. Takođe verujem da postoje izvesni tajni pregovori sa Putinom, u kojima je on pokušavao da Ruse odvrati od Irana. I da je Putinu obećao, na duže staze, ne parčiće Ukrajine - nego celu. To bi bilo i u skladu sa ovim trenutnim dešavanjima oko Zelenskog. Rusija više ne zavisi od Irana za dronove, ali je uložila izuzetno velika sredstva u Iran, tako da je cena jako skupa. Previše je ušla u Persiju da bi se iz nje povukla. Zato verujem da je Tramp morao Putinu ponuditi nešto lavovsko, a to uključuje (zapravo) celu Ukrajinu, sve do granica sa Poljskom. Ali ne odmah i ne neposredno, naravno. Takođe je moguće da bi, u slučaju (hipotetički govoreći) uspešnog uništenja Irana, pristao na izvesan ruski uticaj u strateškim i resursima bogatim zonama oko Kaspijskog mora, uključujući možda i vojno prisustvo Rusa u delovima Irana. Ukratko rečeno, on traži od Putina da samo „oštro zagrmi“ (onako, vučićevski) u najveću ruku, a da eventualni rat u Iranu bude proxy war protiv Kine.
U takvoj situaciji, ukoliko i dođe uskoro do kraja rata u Ukrajini, Rusija bi mogla da posredno (preko Kine ili drugog posrednika) nastavi da nekim zaobilaznim putem (možda nalik načinu na koji Srbija oprema Ukrajince) naoružava Iran, što bi i ruski vojnoindustrijski kompleks (posebno oko municije) koji je sada zbog rata u Ukrajini maksimalno razvijen, zadovoljilo, a na šta bi Amerikanci mogli da zažmure, slično kao što bi i Rusi zažmurili na eventualno posredno opremanje Ukrajinaca o trošku atlantističkih EUropljana.
Sve pozicije koje je Tramp postavio, jasno idu u tom smeru. Počev od ambasadora SAD u Izraelu, pa na dalje. Došla je na vlasti jevrejska ekstremna desnica, tako da kažemo, koja otvreno smatra da Veliki Izrael ima svoje biblijsko pravo na postojanje, a da Palestinci kao nacija uopšte ne postoje i da, shodno tome, pošto i nisu nacija (delimično nalik mnogim Rusima koji, slično kao u slučaju Palestinaca, odnosno sličnih motiva i razloga, negiraju i postojanje Ukrajinaca kao nacije), ne poseduju nikakvo pravo na samoopredeljenje. Gaza je već praktično nenastanjiva i preti joj humanitarna katastrofa ogromnih razmera, čak i da se rat ne nastavi neko poduže vreme, zato što je pretvorena u pravi košmar na zemlji. Bez obzira na to šta na kraju i bude od dalje eskalacije sukoba na Bliskom istoku, mislim da je još ozbiljnija eskalacija sukoba sa Hamasom i Hezbolahom potpuna neminovnost u ovom trenutku. Delovi južnog Libana će, pretpostavljam, izgledati barem delimično nalik Gazi.