
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
PRATILJA
Bejah na čelu sopstvene kolone
Od mene same sazdane
Sad sam na začelju
Tiho čekajući
Da tišine umuknu.
Bejah vodilja
Sad sam pratilja sebe same i drugih
Ne svojom voljom
Pratim nestajanja
I jako sam loša u tome
Nikako da naučim
Da stvaralac stvaranja
Ne može biti pratilja nestajanja.
Ubiše me urlajući nemiri
Dok tiho vrišteći čekam
Da tišine umuknu
Ubijah u sebi sve što bejah
Da bih pratilja bila dobra
A opet....užasno sam loša
Ubijah dok ne nestah
A opet, ima me previše
Jer...prosto... živa sam ...
Ovakva kakvu me majka rodila
I sudba svojim mlekom zadojila.
PS Teško podnosim nestajanja bilo čega stvorenog.....prosto.....to je tako