kako se osećate i šta pomislite, da li vas frustrira kada sretnete nekog poznanika, on sa porodicom, tu mu je supruga, tu su deca, izašli u šetnju, a na drugoj strani vi-samac?
Pa ono ja sam mlad, mada u mojim godinama već ima njih sa decom, pa ih i srećem. Ništa ne osećam, mogu i da se pozdravim sa njima i pitam ih koliko im deca imaju godina i slično, ali ja lično ne vidim ništa u takvom životu niti nameravam da ikad stvaram porodicu u klasičnom (nuklearnom) smislu. Prosto porodica podrazumeva žrtvovanje, davanje sebe drugima, radikalne životne kompromise na šta ja nikad neću biti spreman. Mene mimo seksa i ne zanimaju veze sa devojkama, a i kad budem stariji, sa četrdeset godina, pa i pedeset, opet ću da ganjam klinke pošto ih najviše gotivim. Još ako budem imao para kao što planiram, tek tada neću stajati sa šesnaestogodišnjakinjama.
Ako i budem stvarao neku porodicu nekim čudom, to mora da bude otvorena veza oslobodjena odlazaka na porodične ručkove, odvodjenje dece u vrtić i slično, znači sa nekom potpuno slobodnom i avanturistički raspoloženom osobom, bez upliva porodice, rodbine itd. E sad ako padne koje dete usput (što ne isključujem, ipak nećemo doveka koristiti kondome), gledaću da mu dajem što više para da se nauživa, i ono upisivaću ga u privatne škole i faksove da eto čisto nešto završi, ali da ima vreme za sve ovozemaljske grehove i poroke koje želi. Mada moguće i da neću imati decu, videćemo.
E sad naravno postoji i velika šansa da ostanem sam, ali zašto je to loše? Ljudi se plaše samoće ko da je kužna, a to uopšte nije loše, mislim opet ću moći da radim šta hoću. A i ako poželim da imam društvo pod stare dane, pa ništa lakše nego naći neku babu da mi pravi društvo. A tek kad bih bio bogat matorac, pa ne bih prestajao da uživam u petnaestogodišnjakinjama.
Ja kad pogledam ove u mojoj familiji i okolini što imaju porodice i u paketu troje dece, pa ništa jadnije od njih nema. Rade neke leve poslove, šalju decu na faksove, brinu o svakoj oceni, šalju decu u inostranstvo da zarade koju paru, znači prodje im život u odgajanju potomstva. I još najjače što se hvale decom, kao eto imam školovano dete bla bla. A život mu prošao u podizanju dece, znači nikad nisam kapirao gde je tu veličina, pošto ja i da imam dete ne da ga ne bih terao da uči i da se bavi sportom, nego bih ga vodio kod kurvi sa dvanaest godina i gledao da mu što više olakšam i život učinim lepim i brzim. O kćerkama tek da ne pričam, znači kad bih imao lepu i zgodnu kćerku, učio bih je da zavede nekog matorog bogatuna i razvodom mu uzme što više para (i normalno da da tati malo, imam i ja dušu):
E sad što se tiče budućnosti, pa normalno ima da srećem takve što su se oženili i imaju sitnu djecu, ali šta sa tim? Mislim kad bi neko krenuo onako debilno malogradjanski da mi se podsmehuje sa podignutom obrvom jer on ima decu (a ja ostah sam), opušteno bih mu rekao da mu je dete ružno i da mu je žena skrndelj. Pa takve možeš da vredjaš i provociraš, ne kapiram, što biti obziran prema njima i, još nerazumljivije, što misliti da si loš jer eto oni šetaju decu a ti si sam? Pa niko te ne tera da ih poštuješ i imaš obzira prema njihovim osećanjima, ako i krenu nešto da te kritikuju udri po govnima, veruj više će ih zaboleti što se neko smeje tom njegovom veštačkom raju nego išta drugo. Znači samo što više psovki i podsmevanja, i ima da ućute.